vidiš li dušu...?

subota , 18.02.2006.

Upravo sam čitala neke blogove. Blogove meni poznatih ljudi. Onda me zapalo da baš čitam postove kakve oduvijek ne volim. «Mrzim šminkerice, ljude koji slušaju narodnjake…» ili «Mrzim pankere, svi su isti, ružni, u tajcama i smrde…» ili «Glupe su sve koje paze na svoju frizuru i izgled svake minute…». Nijedan od tih postova mene ne pogađa, ali ljude oko mene. Škola je izmiješana…svatko ima nekakav svoj stil…Nikada nisam osudila čovjeka po onome što je nosio ili slušao…Moja najbolja frendica sluša narodnjake, druga je teški punk, treća sluša sve od a do z…i šta onda?! Zar bi joj trebala reć «Čuj ti si glupa slušaš narodnjake, neću se družit više s tobom!» ili neku sličnu glupost…?

I dok sam čitala te postove mislila sam…kada bi svatko sad tak' počeo razmišljat, pričat…onda bi države bile ustrojene po glazbi ili odjeći! Onda bi svaki predsjednik odlučio šta se smije slušat, onda bi npr. punkeri koji su najmanje prihvaćeni (o.k. kako gdje, nije svugdje isto) bili proganjani…U drugoj državi reperi bi dobili olakšice, u nekoj trećoj opet bi vladao drugačiji režim…Čemu to vodi?! Znam jako puno punkerica, družim se s njima jer su jednostavno najdraže, najmiroljubljivije i najtoplokrvnije osobe na svijetu…Takve nisu zato jer su punkerice, nego zato što imaju prekrasnu dušu…I one mene prihvaćaju ovakvu kakva jesam. Iako nisam «njihove rase» one drže do mene, ne osuđuju ono što slušam ili zemlju iz koje potječem…I zato sam im zahvalna. Ne bih ih mijenjala jer možda ne odgovaraju mom opisu savršenog čovjeka! Ili zato što drugačije pričaju, izgledaju…ili slično.

Image Hosted by ImageShack.us
Photo by Michael Speke


(Postoje i oni koju osuđuju slušanje različitih stilova glazbe npr. «Ne možeš slušat i metal i narodnjake!» Onda se pitam zašto ne…? Pred takvom osobom samo ću kimnut glavom. Ok, Šta da ti ja radim ak' tak misliš! Ali onda mene nemoj osuđivat jer mi želiš nametnut nešto svoje. Dosta su mi nametali cijelo moje djetinjstvo dok moje ja nije došlo do izražaja…dok nisam stvorila sama sebe onako kako ja to želim. Mišljenje svojih roditelja koje sam nosila u sebi odbacila sam na prvom pragu svoje zrelosti. I sada ti dolaziš i želiš me naučiti življenu? Ili mi ga zabraniti? Jer za mene je glazba život.)

Image Hosted by ImageShack.us

Onda pogledam u box na tom blogu – u opisu su izvrijeđani svi šminkeri i slična raja. Ne znam šta je potaknulo te osobe da takvo nešto pišu. Vjerojatno poznaju premalo takvih ljudi, možda ih je netko takav razočarao…Ne znam i zato ih ne želim osuđivati ili ostavljati im uvrede u komentarima kao što neki to čine. Ne raspravljam o takvim stvarima, svatko razmišlja na drugi način. Ne šizim na takve stvari, ne ljutim se jer mi je možda best frendica šminkerica …nego mi je žao. Samo mi je žao što nisu vidjele istinu... Shvatiš da ravnopravnost još uvijek nije stigla do cilja i da se na čovjeka gleda još uvijek samo površno… Nadođe osjećaj razočaranja u ovaj svijet. A za njim onda osjećaj nepripadnosti. Ali odmah ga pokopam jer znam da nisam jedina koja razmišlja ovako…zar ne?

October

četvrtak , 16.02.2006.

Živim u neizvjesnosti,
Kako da izrečem tmurne riječi?
Samo nijemim jezikom sažetosti
Od kojeg želim sada pobjeći.

Nikada. Nije li ta riječ skromna?
Izustit ću tugu strancu.
Netko će znati da mi je sudbina zlokobna,
Da je vezena kao nemoralcu.

Usporedit ću te sa Adamovom Evom -
Škrtost osjećaja naplaćena ti je mana.
Moja greška sada umire sa gnjevom,
Grijeh mi je bio nekada riječ strana.

Zbog želje da vidim sudbinu s tobom,
Prati me sada boja blatna.
I ne opisujući te nikad riječju zlobnom
Pletem za te čahure od lanenog platna.

Nisu moje misli sitne,
Moje noći ne izostavljaju suze
Svjetlu dana možda su nebitne
Riječi potaknute od nepodnošljive muze…

Image Hosted by ImageShack.us

Hmm...napisala sam to davno. Sad sam ju odlučila objavit, iako nisam namjeravala. Ne želim da zapadne negdje, da mi se komp zbedira kao što često zna pa da sve ode k vragu. To je i razlog zašto vodim "dnevnik" na internetu...Nitko ne zna čiji je, nitko ne zna da je...moj! Ne mogu ga izgubiti niti ga netko može sakriti...I ostat će tu dok ga ne izbrišem - zauvijek. (no dobro toliki optimist baš i nisam, opet će se neko sjetit da izmisli nešto bolje od interneta...)
I...to je sve.

Nisam ja tvoja lutka...

utorak , 14.02.2006.

Image Hosted by ImageShack.us Zamisli, netko te opisuje osobom kakva nikad nisi bila, niti ne želiš biti. Zar mora svaki dan završavati isto? «Ti si takva, takva, ovakva! Od tebe ništa neće bit! Ništa nećeš postići u životu! Bit ćeš nitko i ništa!». I toliko tih opisa koji se i samoj tebi gade. Govori ti da si baš takva. «Da ja to znam! Ja to znam!». Od kud takve bolesne misli i zašto se baš tebi okreću?! Čime zaslužuješ da te netko tako ponižava i pravi budalu od tebe!? Pa uvijek si više davala drugima nego što si uzimala…Uvijek si bila poštena! Prva kada je trebalo priznat ikakvu krivicu ili napravljeno sranje…A onda dođe «netko» i pokopa te toliko u zemlju da sama više ne možeš izaći. Bilo bi drugačije da ti taj «netko» ne znači ništa u životu, ali znači ti. Uz svaku uvredu skuplja se tvoj bijes u tebi. Najradije bi ga sada izbacila! Onda pukneš. I tako svaki put kada ti se obrati takvim riječima. Vaši putevi se razilaze. Zapravo odavno su se počeli dijeliti.

Onda dođe jedan dan…slušaš te riječi opet i opet, ali čuješ ih samo u pozadini. Shvaćaš, shvaćaš da, na neki način imaju pravo. Ali samo je djelić istine u njima. Sve ostalo što te se ne tiče, također, primaš u sebe. Samo klimneš glavom, jer si sita svakog «povraćanja» tih riječi u drugim oblicima.
Pa nije to sve! «Pogledaj se, izgledaš ko klošar!» «Lažeš, samo lažeš!» «Skrivaš sve od mene! Ne dozvoljavam ti to!» «Reci mi sve! Reci šta to pišeš! Šta to skrivaš!» Da. Ne dozvoljava mi moj život. Uporno želi znati svaki moj korak, svaku sitnicu koju pišem, sve moje osjećaje. To je nešto moje! Zar ne mogu imati nešto i za sebe? Samo za sebe…?
Nakon svega toga nećeš ništa znati. Ne znaš ništa. Krivo me čitaš. Zar ne vidiš da si preskočila nekoliko stranica!? Još i pišeš po njima. Neke svoje glupe misli.

I svaki put poželim pobjeći od tih riječi. I tih ruku koje me žele učiniti takvom kakvom me SVI žele. Ovako ti nisam dovoljno lijepa? Šta želiš da fućkaju za mnom? Da dobivaš pohvale od svojih «kolegica» kako ti je kćer lijepa…krasotica. A ne kao sada…joj vidi ju, kakve su to hlače…kako to hoda... Prestani!!! Zar nisi više sita uzaludnih pokušaja učiniti me drugačijom! Taj pritisak meni ništa ne može, ja se ne mijenjam. Koliko god me gnjavila – nećeš ništa postići! Ništa. Neću ti dati da me izbrišeš.

Sve je još tu

ponedjeljak , 13.02.2006.

"Kakva glupa praznina" mislila sam sinoć, kad sam se nadala da su već svi stihovi o njoj izašli na vidjelo. Kada sam mislila da sam ispisala na papir svaku tugu, pa i nju. A onda ostaneš sama na jednom mjestu. Nemaš se više pred kim pretvarati i sve misli lutaju u beskraj. Dolaze ona pitanja na koje ne možeš naći odgovore. Pa se lomiš na sve strane razmišljajući o svakoj sitnici koja te muči. Pukne te neka inspiracija i sve što navire želiš zapisati.
Oni što ne nose takve "ožiljke" pitaju te: "Odkud toliki bed!?". Ne znaš ni sama kako objasniti prošlost. Zapravo je nemoguće izgovoriti ili napisati nekome osjećaje.
"Premlada si da bi izgovarala riječi tolikih razočaranja". Kada bi bilo vrijeme? Ne brojim mladost u godinama, gledam na nju po onome što sam proživjela, vidjela i osjetila.
Mnogo je tereta. Naučila sam se živjeti s tim, dio je mog života i učinio me takvom kakva sada jesam. Da ga nema, bila bih drugačija osoba. Sreća i tuga idu zajedno, jedna za drugom pa ponovo...Sve je to dio života. A ja...volim oboje jednako.
Ono što me spašava je ovaj "izlaz". Tu mogu pobjeći, a ova stranica slušat će svaki moj jecaj. Jednom, kad se sreća vrati neću se okrenuti, pročitat ću sve tuge ponovo, ponovo.

Jedna osoba mi je rekla: "Kada to sve budeš osjećala tada ćeš biti čovjek."


Znaš i sama onaj osjećaj kada misliš da su te sve tuge pogodile, da ti nikada ne može biti gore? Kada misliš da nitko ne zna šta si proživjela i da još uvijek pokušavaš preboljeti tu prošlost. Osjećam da je i tebi tako. Možda ti to u meni ne vidiš. Vješta sam u prekrivanju. Pokažem li tugu primijetit će svi, ali nitko neće znati zašto je tako. Sve je opet super kad se nasmijem. I tako, svaku tugu prekriva smješak. Jedino samoća zna koliko mi nedostaješ. I ona jesen koju pamtim po tvom zadnjem pogledu. Ostale su mi tri slike, čuvam ih u duši.
Kada više ne budem čula tvoje srce kako kuca pokraj moga znat ću da sam te zaboravila.
A kad se pojavim opet pred tobom, hoćeš li primijetiti tu silnu sreću?
Da, samo da te vidim ispisala bih zidove pjesmama o tim očima i bolu koje one nose. A jedan tvoj zagrljaj odnjet će sve tuge, jednostavno ću zaboraviti svaki poraz.
SAMO TO ŽELIM.

Znam, takvi osjećaju nisu prihvaćeni, ali ih ne mogu ni ne želim ih izbrisati.

Image Hosted by ImageShack.us

Pogledaj ju, prolazi kraj mene!
...Nije to ona, samo lice slično njenom...
A onaj slati osmijeh!
Taj osmijeh vrijedan je svake boli na rastanku.
Mogu li te vidjeti opet?
Neću žaliti kad mi okreneš leđa...

For: XOX

Image Hosted by ImageShack.us

Something

srijeda , 08.02.2006.

Jučer su me neke lijepe slike sjetile na tebe
Ne znam koje su to slike bile,
Samo se sjećam njihove topline,
Topline kakvu si mi davao.

Moj dragi prijatelju,
Sad kad te nema, tek shvaćam koliko si mi značio.
Kada si kraj mene bivao danju, i noću
Kad si mi bio utjeha.

Za druge bio si samo «nešto» .
Meni si otpočetka bio nešto! Nešto posebno…
Lutajuć' ulicama našao si baš mene,
Taj susret ne zaboravljam… i ne mogu.

I svaka suza koja je za tebe bila
Ostala je do danas pamćena.

Pričali su da si me jako volio,
da si gledao na naš mali puteljak cijeli dan
Čekajući dok se ne vratim.
A kada bih došla, potrčao bi prema meni
Sretan, toliko…

Bio si moj bijeli «golub», moj Mali.

I jučer su me neke lijepe slike sjetile na tebe
Još uvijek se pitam gdje si
Lutaš li još ulicama, tražiš li neki dom
…Ili te hladna puška pokopala.

Sjetih se tolikih boli, pa si mi i ti, prijatelju,
Došao u misli
Kad bih bar znala gdje sad ležiš
Da te posjetim.

I nikad…nikad neću zaboravit tu ruku
Koja mi te otela
Nikad mu to neću oprostit!
I te riječi, koje su ti davale značenje samo obične stvari
Ne dozvoljavam ih. Njih ću proklinjat.

Posvećeno: Malom

Image Hosted by ImageShack.us

Htjela sam još prije stavit ovu pjesmu na blog. Nekako mi paše uz cijelo ovo dramatično razdoblje u kojem se sad nalazim.
A i uvijek postoji neka slika, stvar – koja će te sjetiti kako si bila sretna kao dijete…I kako ti jedna životinja, jedan pas može biti važan kao obitelj. Netko s kim se uvijek možeš igrat u pijesku, :) a kad nema nikoga oko tebe onda bi ti on pravio društvo, uvijek…Nikad se ne moraš bojat da će te ostavit samu, jer su njegove bijele šape uvijek koračale pokraj tebe. Kako sam bila slobodna i…bez većih osjećaja. Zapravo osjećaš sve, voliš sve. Ništa više, ništa manje. Stvaraš svijet onako kako ti to želiš. A ako nešto i nije po tvom, jednostavno zaplačeš! Suze su većinom bile izlaz J Možda me i to nekad zanese. Naučiš da suze mogu platit sve i dobit skoro sve. A kad odrasteš, ni ne primijetiš da si već «velik» i opet plačeš kada želiš nešto…poput nečijeg srca, pažnje. Poželiš da ti se vrati ono vrijeme kad si suzama dobila svaku igračku i sjetiš se tko je bio uz tebe kada to nije bilo tako, jedan prijatelj.

Sad imam sve što si netko može poželjet. Imam zagrljaj, prijatelje, možda i nekakvu slobodu… Ali ipak ti nije svejedno kad se stalno pretvaraš. Ako provodiš vrijeme s nekim tko…ni ne zna da mu ne pripadaš potpuno. Možda je i ljubav zaslijepila te oči. Kao i moje, koje gledaju u drugom smjeru. U zagrljaju si, a žarko želiš drugi. Znaš da ga ne možeš dobit i zato odustaješ od te pomisli. Ovako imaš nekoga, nekoga do koga ti je stalo. Stalo ti je, ali onaj plamen, ona vatra je drugdje…toliko je topao zagrljaj u kojem sam. Toliko topao da bih možda mogla zaboravit druge oči. I tako stojiš u tom zagrljaju koji će stare uspomene odnijeti u zaborav.

Image Hosted by ImageShack.us

Možda ljubav nije stvorena da mene časti. A možda ju ni ja ne prihvaćam. Poslije toliko poraza teško je da netko opet dobije tvoje povjerenje, naklonost. Ne dopuštaš osjećaje…iako…nekada ih žarko želiš. Tješiš se – to je samo jedna faza. Redovi sjećanja koja naviru. Sve one greške i želja za ispravljanjem. I pogledaš gore. Vidiš gdje si sada, u nekom svijetu, čudnom. Čini ti se kao da nije stvoren za tebe, kao da tu ne pripadaš. Imaš osjećaj da te nitko ne pozna, što je pomalo i istinito. Ali prihvaćaš sve, upuštaš se i u tu pustolovinu. Poslije nekog vremena i ta te pustolovina slomi i ne želiš dalje. Jednostavno TU staneš, ostaješ. Dok ne dođeš sebi. Opet shvatiš gdje si. Opet skupljaš snagu. I opet kreneš dalje…ne ideš ispočetka, nastavljaš istim putem kao i do sada. Od tamo gdje si stala. Ne ideš drugim putem, jer bojiš se da bi novi put mogao započeti kao ovaj na kojem si sada. Ali ovaj, stari put, još nije došao svom kraju. Znaš da te nešto mora očekivat, još, jer ne može ovaj put biti tako…prazan. Nešto te još mora čekat, znaš to…i nastavljaš dalje. Skupiš snagu i nastavljaš dalje, a očima pratiš sve i nadaš se da ćeš ugledat nešto novo, nešto što je stvoreno za tebe. Sutra će biti bolje.

Tiho plakanje

ponedjeljak , 06.02.2006.

Srce sad je samo
Duša još s tobom, tamo
Gdje su slatke suze stale
Kad su ruke drhtale…

Voljela bih da si tu
Da osjetim sreću, onu
Koja čežnju nosi za noći
Umu oduzima moći…

Volim zvijezde toga grada,
Jer plamti tada nada
Da ugledam tu kosu
Vezanu u slatkom zanosu…

Sjete me na velike oči
Poput mjeseca u crnoj noći
Zrače bistrinom i tugom
Ali u nježnom zagrljaju, drugom…

Možda, da nema tih ruku
Čula bi u duši buku
Za koju su gluhe sad uši
I misli koje žalost guši.

For: XoX

Image Hosted by ImageShack.us

Pred istinu

subota , 04.02.2006.

"Što se vrti u mislima mojim.
Pjesme i lica za koje ne postojim,
Snažni osjećaji, neprihvaćeni,
Slike i dodiri odbačeni.

Pusta zemlja, lutanja ispraćena tugom.
Nalazim traženja na mjestu drugom,
Neočekivanom kraju bježanja od sna,
Toplom zagrljaju, ali bolu bolova…"

Inspiracija: XXX


Još jedan dan. A znam da te vidjeti neću još jedan i svaki sljedeći od jednoga.
Ne plaši me to. Vjerojatno ćeš izbljediti u mojim očima.
Iako bude trebalo godina i godina...Ja ću te zaboravit.
Ali...ako te ikada više sretnem, u prolazu, a da ne znam za tebe,
blještat ćeš kao zvijezda u mojim očima,
a sve tuge vratit će se u misli.
Nasmijat ću se slatko i ta sreća držat će me cijeli dan
dok ne pogledam stvarnosti u oči
i počnem opet plakati, u noći.


Image Hosted by ImageShack.us

Dok dišem, nadam se

petak , 03.02.2006.

Kad je tako daleko…čini mi se i da je svaka zvijezda bliže od…
Moje «zvijezde»
Ali nijednu od tih zvijezda ne možeš usporedit s tim osmjehom,
S tim bljeskom kad vidiš to lice.
Taj jebeni osjećaj…kao kad popiješ tri crne kave u jednom satu…hah…
Smiješno je kako te lako prevrne samo jedan pogled.
Cijeli život misliš da su sve tvoje «ljubavi» laž…
Nisam se nadala da ću srest nekoga tko će mi pomutit sva osjetila.
A zapravo je ta osoba toliko… nedostižna.
Poslije takve boli, svaka bol je sitna.
Ne možeš s njom usporedit ništa, preveličanstvena je.
I to te ubija.
I to te proganja.
Ja sam zavoljela tu bol…volim ju kao…svoju «zvijezdu»
Ponekad mi se čini da boli koje osjećam volim više od sreće.
Slatke su te suze.
Volim tu patnju kao brata, sestru… Oduvijek je bila sa mnom, kao i oni.


Image Hosted by ImageShack.us

Prijateljstvo riječi

četvrtak , 02.02.2006.

Rekla mi je da je sve u redu «E mala moja, nemoj bit u bedu! Znaš ti da mi je uvijek do tebe stalo, A to što sam jučer bila umorna malo Ne znači da te drugačije gledam Jer da te osuđuje ja nikome ne dam! Nisam ja takva, nemoj to reći!» Ne znaš da je kriv za ovo netko treći. Možda su ti oči samo iskricu dale, Jer mi druge ruke do boga fale! Bio je to bijeg da okrivim tebe. Druga misao srce mi grebe! «Osjećajna sam duša, hvata me zima, Nemoj bit tužna druga bol je kriva. Na svijetu si mi sve oprosti ove stihove! Znaš da si najbolja, moj spas od svih nevolja… » Sad sigurno sjediš u sobi sama, možda ti u srcu čuči tama. Tvoje tužne oči dale su mi kraj, al nije to zbog tebe, nije znaj…

Jučer si me gledala kao neki kojima su stihovi zapravo bili posvećeni. Ne želim brisat taj prvi post. Želim da me podsjeti da sam i ja grešna duša. Da sam te možda krivo procijenila, oprosti. Možda i nisam, možda ćeš bit takva kada vidiš istinu. Tvoj me pogled samo podsjetio na pogled ljudi koji me ne prihvaćaju i osuđuju, to je bio samo rezultat mog straha da i ti ne postaneš takva. Ne bih to podnijela, da me opet netko izda…Sada mi je samo važno da…sve bude kao i do sada.


Danas me šupila neka opasna inspiracija. Napisala nekoliko glupih, bijesnih i očajnih pjesmica…I…prvi put sam nekome pokazala koliko sam ranjiva. Nerado to priznajem, želim pred svima ispasti kao jaka osoba. Znam da u tome i uspijevam, svi misle da ja nikad ne plačem, svi misle da ja sam mrtva hladna…Da nikad za nikim nisam patila. I da me ništa ne može srušit, da se opirem svim bolim. Sve svodim na šalu, a u sebi plačem. Navikla sam na to. Zašto? Vjerojatno zbog straha. Možda ne žele prihvatit moje pravo lice. Bojim se tog poraza.

Jedna mi je osoba danas rekla: «Najviše se bojim ostati sama…»

Uopće nije potrebno da razmišljam o tome, istina je.

Image Hosted by ImageShack.us


"Kad je ostao sam,
Činilo mu se da je mrtav,
A nije. Suze su potekle,
I njegovi su dozivi odjekivali u prazno,
Nitko ih nije vidio ni čuo.
Jedino on, kad je ostao sam,
Sam sa svojim suzama,
Bez tebe."

D. TADIJANOVIĆ

Nikad nećeš znati...

srijeda , 01.02.2006.

Ti koja ne razumiješ stanje moje duše
Osuđuješ misao koju i ne poznaš.
Da li bi da slike doznaš
Razumijela te riječi što me guše?

Ne može osjećati moj visoki let
Čovjek koji samo zemljom gazi,
Uvijek koracajuć po zgaženoj stazi
Što ne gleda dušom ovaj drugačiji svijet.

Neke tvoje riječi u dubini me bole
Ja pozdravljam ih lažnim smješkom.
U tvojim očima možda živim sa greškom
Da li i u onim što kažu da me vole?

Živjet ću i dalje u tmini i u boli.
Ono neuzvraćeno uvijek će i biti.
Zbog nepostojanog ne želim suze liti
Jer znam da je mjesec taj što me uvijek voli...


FOR: xoxoxoxo


Danas sam napisala ove stihove. Pokopali su me pogledi. Pogledi osobe koja mi je uvijek bila draga. Od prvog trenutka vidjela sam nešto u njenim očima...razumijevanje, vjernost. Svaku moju glupost pokrila je svojim rukama. Uvijek je bila nekakva utjeha, nekakvo utočište. Kada bih se zapetljala sama u svojim riječima, kada bi izustila riječi bez smisla ona bi to pozdravila smješkom. Toplim smješkom. Smijem se. Jer se sjećam te topline i sada mi fali. Falila mi je danas. Danas kada sam pretjerala u iskazivanju. Ja sam takva. Ne mogu i ne želim se promijeniti. Sve što sam rekla mislila sam i čvrsto stojim iza toga, u sebi. Ali nikome ne mogu priznati da je sve to istina. U vašim očima moj život je šala. Uvijek istinu skrivam iz šale. "Ma ja se samo zezam" a zapravo...u meni gori nešto i osjećam se kao da bi mi prsa izbilo. Sama sebe ubijam tim riječima, jer se bojim...Ne možeš prihvatiti istinu. Vidjela sam to danas. Tvoj pogled bio je drugačiji, možda već osjećaš gađenje, možda se samo bojiš... Možda ne želiš pokazati svojim finim frendicama s kim se družiš, jer bi mogle vidjeti ono što si ti danas vjerojatno vidjela. Znam to, znam da duboko u sebi znaš istinu, iako nikada riječi nisam rekla. Ali možda ju ne želiš znati...Zar bi bilo bolje da se skrivam iza maske? Misliš da bi tvoja zbunjenost nestala...
Nisam mogla zaspati. Sve to mi se vrtilo po glavi. Šta sad misliš? Jel se ubijaš ko ja tim pitanjima? Ili te možda nije briga, jer sam se prevarila, jer je to možda samo bio umor na tvom licu?

Ipak...nebi bila prva koja mi nesvjesno okreće leđa. Mnogi su to već odavno učinili, a da ni ne znaju za to. Možda to jednostavno ne žele priznati. Sve vidim, smeta im što sam drugačija...možda nitko, nitko to neće moći prihvatiti...I oni koji su to "prihvatili" muče neku muku kada spomenem istinu. Opet vidim neku izbljedilu sliku u njihovim očima. Odmah se sakrijem iza šale...

Trenutno se osjećam...kao da se vozim u vlaku smrti. Ne znam jel bi se prije zrigala il me više strah...Strah me da te ne izgubim... i ono tvoje povjerenje. A zlo mi je jer ne znam ni tko sam sada. Ne znam šta osjećam i kako da se ponašam, zlo mi je od "skrivača" . Ali tako je valjda bolje. Neprihvaćeno je. Sakrit ću se u mračnom kutu sobe, a kada se rodi svijet koji će me prihavtiti probudi me i pokaži mi opet onaj topli smješak...

Sljedeći mjesec >>