Something

Jučer su me neke lijepe slike sjetile na tebe
Ne znam koje su to slike bile,
Samo se sjećam njihove topline,
Topline kakvu si mi davao.

Moj dragi prijatelju,
Sad kad te nema, tek shvaćam koliko si mi značio.
Kada si kraj mene bivao danju, i noću
Kad si mi bio utjeha.

Za druge bio si samo «nešto» .
Meni si otpočetka bio nešto! Nešto posebno…
Lutajuć' ulicama našao si baš mene,
Taj susret ne zaboravljam… i ne mogu.

I svaka suza koja je za tebe bila
Ostala je do danas pamćena.

Pričali su da si me jako volio,
da si gledao na naš mali puteljak cijeli dan
Čekajući dok se ne vratim.
A kada bih došla, potrčao bi prema meni
Sretan, toliko…

Bio si moj bijeli «golub», moj Mali.

I jučer su me neke lijepe slike sjetile na tebe
Još uvijek se pitam gdje si
Lutaš li još ulicama, tražiš li neki dom
…Ili te hladna puška pokopala.

Sjetih se tolikih boli, pa si mi i ti, prijatelju,
Došao u misli
Kad bih bar znala gdje sad ležiš
Da te posjetim.

I nikad…nikad neću zaboravit tu ruku
Koja mi te otela
Nikad mu to neću oprostit!
I te riječi, koje su ti davale značenje samo obične stvari
Ne dozvoljavam ih. Njih ću proklinjat.

Posvećeno: Malom



Htjela sam još prije stavit ovu pjesmu na blog. Nekako mi paše uz cijelo ovo dramatično razdoblje u kojem se sad nalazim.
A i uvijek postoji neka slika, stvar – koja će te sjetiti kako si bila sretna kao dijete…I kako ti jedna životinja, jedan pas može biti važan kao obitelj. Netko s kim se uvijek možeš igrat u pijesku, :) a kad nema nikoga oko tebe onda bi ti on pravio društvo, uvijek…Nikad se ne moraš bojat da će te ostavit samu, jer su njegove bijele šape uvijek koračale pokraj tebe. Kako sam bila slobodna i…bez većih osjećaja. Zapravo osjećaš sve, voliš sve. Ništa više, ništa manje. Stvaraš svijet onako kako ti to želiš. A ako nešto i nije po tvom, jednostavno zaplačeš! Suze su većinom bile izlaz J Možda me i to nekad zanese. Naučiš da suze mogu platit sve i dobit skoro sve. A kad odrasteš, ni ne primijetiš da si već «velik» i opet plačeš kada želiš nešto…poput nečijeg srca, pažnje. Poželiš da ti se vrati ono vrijeme kad si suzama dobila svaku igračku i sjetiš se tko je bio uz tebe kada to nije bilo tako, jedan prijatelj.

Sad imam sve što si netko može poželjet. Imam zagrljaj, prijatelje, možda i nekakvu slobodu… Ali ipak ti nije svejedno kad se stalno pretvaraš. Ako provodiš vrijeme s nekim tko…ni ne zna da mu ne pripadaš potpuno. Možda je i ljubav zaslijepila te oči. Kao i moje, koje gledaju u drugom smjeru. U zagrljaju si, a žarko želiš drugi. Znaš da ga ne možeš dobit i zato odustaješ od te pomisli. Ovako imaš nekoga, nekoga do koga ti je stalo. Stalo ti je, ali onaj plamen, ona vatra je drugdje…toliko je topao zagrljaj u kojem sam. Toliko topao da bih možda mogla zaboravit druge oči. I tako stojiš u tom zagrljaju koji će stare uspomene odnijeti u zaborav.



Možda ljubav nije stvorena da mene časti. A možda ju ni ja ne prihvaćam. Poslije toliko poraza teško je da netko opet dobije tvoje povjerenje, naklonost. Ne dopuštaš osjećaje…iako…nekada ih žarko želiš. Tješiš se – to je samo jedna faza. Redovi sjećanja koja naviru. Sve one greške i želja za ispravljanjem. I pogledaš gore. Vidiš gdje si sada, u nekom svijetu, čudnom. Čini ti se kao da nije stvoren za tebe, kao da tu ne pripadaš. Imaš osjećaj da te nitko ne pozna, što je pomalo i istinito. Ali prihvaćaš sve, upuštaš se i u tu pustolovinu. Poslije nekog vremena i ta te pustolovina slomi i ne želiš dalje. Jednostavno TU staneš, ostaješ. Dok ne dođeš sebi. Opet shvatiš gdje si. Opet skupljaš snagu. I opet kreneš dalje…ne ideš ispočetka, nastavljaš istim putem kao i do sada. Od tamo gdje si stala. Ne ideš drugim putem, jer bojiš se da bi novi put mogao započeti kao ovaj na kojem si sada. Ali ovaj, stari put, još nije došao svom kraju. Znaš da te nešto mora očekivat, još, jer ne može ovaj put biti tako…prazan. Nešto te još mora čekat, znaš to…i nastavljaš dalje. Skupiš snagu i nastavljaš dalje, a očima pratiš sve i nadaš se da ćeš ugledat nešto novo, nešto što je stvoreno za tebe. Sutra će biti bolje.