umovanja

Samo da vam se javim, dragi moji blogeri, uključila sam se u akciju proljetnog čišćenja stana, koje završava na potpunom demoliranju istog i farbanju. Koliko je to zanimljiv i nadasve nadahnut posao, znaju oni koji su to prošli. Ako vam se čini da je to dan - dva majstora, grdno se varate. Dok on bude tu, ja sam slobodna žena, tj, mogu otić nešto obaviti, ali kad gospodin ode...

E, onda imam kratke rukave da iste ne bi trebala zasukavati. Od jednog troška od par tisuća za farbanje, popeti će se ta stvar do još jednom dvije. Samo da ne počnem rušiti zidove. Onaj koji mi smeta je nosivi, tako da ta opasnost otpada.

E, da trebamo kupiti i prodati auto. Neki peugeotić godinu do tri.... Da troši isto toliko...

Komp će biti ištekan do daljnjega, u ormar sakriven, a na posao ne idem par dana.

Pišemo se, ako to sve preživim pri zdravoj....

Hvala vam svima na čestitkama za Uskrs!
Pronašla sam jedan, zaista prigodan tekst.
Objavljujem ga bez komentara, jer sve govori sam za sebe:

Nema smisla ići u crkvu ujutro,
ako planiraš ići k đavlu navečer.

Ljudi, danas mi je bio vrhunac koji opravdava moju ljutnju spram mobitela. Zapravo, nisu krive te zgodne stvarčice koji zanimljivo svijetle, vibriraju i raznoraznim zvukovima pjevuće, ćurliću, gaču, trube poput brodski sirena, zvone i blebeću...

No, danas zovem H-s, firmu, službeno i fino, kolegicu s kojom uobičajeno komuniciram, kad muški glas dadne mi broj moba. Nije privatno, kažem ja, gospođu trebam službeno. Da, da samo nazovite, dao sam vam službeni broj. Tako ja, ništa ne sluteći, nazovem kolegicu s kojom se povremeno čujem, kad ona meni lijepo kaže sve što zna, a mene zanima, a kad je upitah za konkretan broj fakture i podatak koji može iščitati sa dotične, ona mi kaže da nije na poslu, da je doma i da ima slobodan dan za kolače. Tu sam izgubila službeni ton i poslovni duh u razgovoru, uputila sam je da lijepo vrati mobitel od koga ga je dobila i da naredi da joj ne pišu slobodan dan, nego radni, jer mi žena reče da još nije ni počela peći kolače i obavljati ine kuće poslove potrebne za Uskrs, jer je cijelo prije podne na telefonu, odnosno službenom mobitelu? Helooou? Gospođo draga, sve što niste platili, vraćajte, nisu vam ga dali iz ljubavi, nego da ste UVIJEK pri ruci,a da radite i kad ste na godišnjem, kad pečete kolače, i da vas uvijek imaju na udici.

Šta li našim vlasnicima firmi neće pasti na pamet? I to se tolerira kao normalno, uobičajeno i sve raširenije. Daju ti mobitel, i onda očekuju da si 24 sata na raspolaganju. Jednom mom prijatelju su rekli da mu ne padne na pamet ugasiti ga.

Ima li zakona koji regulira upotrebu mobitela, ima li barem moralnog zakona, ima li granica do kojih se ljudska sloboda i pravo na slobodan dan ne smije zloupotrebljavati. Ti ljudi nisu plaćeni za 24-satno radno vrijeme, nego su potplaćeni za 8-satno.

Ali, privatnik ima svoja pravila i uvjete, tko voli - nek izvoli. Nitko ne voli - svi moramo.

Živio kapitalizam! Živjela eksproprijacija proleterijata! (ne znam što znači, ali opasno zvuči)

Male , slatke, korisne stvarčice, čudo tehnike, nešto bez čega se danas ne može. Odgovoriš li da ga nemaš, kada te pitaju za broj, bivaš nagrađen pogledom izbečenim, zabezeknutim ili u najmanju ruku, samo začuđenim. Dakle, svi ga imaju. I starci i djeca. Možemo jedni druge kontrolirati, zvati, tražiti, uhoditi, maltretirati i dosađivati si.

Ja sam dugo odolijevala tom pomodarstvu (dok je bio pomodarstvo), no kako se uvodio u sve segmente naših života, pa i u bliskoobiteljski, sada jednostavno, ne mogu bez njega. Mogu s njim do djece, muža, prijatelja, mogu nešto pitati nasred ceste, i svašta mogu… Ranije sam smatrala (i to s pravom) da me nitko ne treba zvati dok sam na putu od kuće do posla i obratno, dok sam u šetnji ili na biciklu, da me pitate kako sam i ćaskate o vremenu. A imala sam toliko takvih pacijenata. Jednog po jednog sam se riješila, osim onih koje ne mogu, jer su mi bliski rod… Ali, o tome sada neću, moram nešto i istrpiti, jel'te.

Mene samo muči: kako se ponašati kad si s nekim na kavi, ili u društvu, a taj netko većinu vremena provodi na mobu? Nije žena kriva, zove je sin, muž, frendica joj šalje poruku, opet sin nešto javlja, frendica opet nešto piše, onda joj moja frendica odgovara jednom, pa zove sestra, i tako malo po malo, naš se razgovor razvodnjava, moje razglabanje o mojim duboko emotivnim proživljavanjima gubi smisao, usred neke bajne priče u kojoj mi trebaju samo otvorene i zabezeknute oči pune suosjećanja, njoj zazvoni mobitel. Čak i da se ne javi, naš razgovor je prekinut, razvodnjen, izgubio smisao.

Poanta mog živciranja leži u tome, da se sve češće pitam: ček malo, tko je prvi došao? I prije mi je išlo na živac kada dođem u neki ured nakon duuugog čekanja, naravno, pa zazvoni telefon, i osoba s druge strane dobije potpunu informaciju., dok ja opet čekam. Ali, ovo sada… prava je pošast silnih telefona, ovih-onih, mobitela i uvijek netko nekoga zove.i treba. Osobni kontakt gotovo da je i izgubio smisao i čar, tehnologija nas je polako, ali sigurno nadvladava.

Virtualni dnevnici, dopisivanja e.mailom, moji i vaši virtualni prijatelji, mobitel poruke, ekran amo, ekran tamo… dokle? Kako je krenulo, početi će nam rasti antene na glavi, pa će tako i mobiteli postati bespotrebni, dobivati ćemo ih rođenjem.

Htjela sam zapravo reći, da ako želite samnom na kavu i na čašicu razgovora (baš ako hoćete), molim da isključite mobitel. Ne podnosim konkurenciju protiv koje se ne mogu boriti, niti razgovore u kojima ne mogu sudjelovati. Ne želim biti nikome paravan dok sjedi samnom negdje, ili ide nekuda (autom, pješke…), jednostavno, smeta mi i kad se netko javlja na isti. A smeta mi i kad se ne javlja pa zvoni bezveze.

Vjerojatno je stvar u tome da se ljudi istim prečesto koriste. Moj broj ima mali broj ljudi i pri tom su upozoreni da me na taj broj zovu samo u slučaju velike nužde. Za blatruć možemo se naći (ako ugasite isti) ili se možemo čuti sa fiksnog.

(Nisam ja baš takva rospija pitajte ljude s kojima se puno družim. Možete mobitelom, što više, to bolje.)

Budi me kašalj. Ustajem, odlazim u kupaonicu i skužim da sam sinoć nešto propustila. Moje kćeri nema doma. Dva sata su. Sjetim se da je rekla da izlazi, M. slavi rođendan. Muž je ostao budan poslije mene. Zovem je na mob, tek toliko da vidim gdje je i kad misli doći. Sutra radi. Ne javlja se. Dobro, pomišljam, ne čuje od buke. Liježem, vrtim se, škiljim sa ćoravim okom na crvene brojke. Pola tri. Ustajem, ponovo zovem, Mob zvoni do kraja. Uzimam svoj mob, zovem. Ništa. Dobro, možda ga je ostavila u autu. Vraćam se u krevet. Pokušavam zaspati. Tri sata i nekoliko minuta. Zovem ponovo, zvoni do kraja. Ustaje muž, zove sa svog moba, zvoni, ne javlja se. Liježemo bez riječi. Pola četiri je, ona ujutro radi. Ne izlazi srijedom, jer joj je četvrtak prepun aktivnosti. Odlazim u kupaonicu. Dobivam proljev. Tuširam se s otvorenim vratima, da čujem ključ u bravi. Nadam se da će Koni zalajati, to uvijek čini kad čuje da ona dolazi.

Ponovo se vraćam u krevet. Muž mirno spava. Vrtim se, pomišljam, nazvati će, poslati će poruku.Vidjeti će da smo zvali. Ustajem ponovo, zovem dva puta za redom. Ništa. Liježem u krevet, muž se okreće. Blizu četiri je. Majda vozi. S jednom rukom drži cigaretu, s jednom vozi. Jedna joj ruka fali. Da se šta nije dogodilo? Neki dan su četvorica poginula. Leži li negdje uz cestu? Jeli hitna stigla? Je li živa? Neću razmišljati o glupostima, zašto bi se nešto dogodilo? Možda je…. Možda… Prošlo je četiri sata, odavno,,, Da li ju je netko odveo? Mlade cure znaju nestati preko noći, traže ih, gledala sam na televiziji neki dan. Godinama se ne zna za njih…

Ne, neću dozvoliti glupostima da me napadaju. Ali… pola pet je. Ujutro radi. Opet zovem, do kraja, ustaje muž. Ponovo dobivam proljev. Klečim u krevetu pokrivena preko glave i govorim u sebi: „Isuse, Isuse, Isuse, molim te, molim te…vrati je, neka dođe, molim te, živa i zdrava…“ ponavljam u grču.

Tko javlja kada se nešto dogodi? Sada nema sumnje. Skoro će pet sati. Mobitel zvoni. Da je i ukraden, da je i ostao negdje, da postoji bilo kakav razlog zašto se ne javlja, ONA bi došla doma. Bez mobitela. Došla bi do pet. Zove li policije? Bolnica? Ili zvone na vrata? Ako je teško ozlijeđena,,, ili ako je mrtva… kako to ide? Ako je živa, i ranjena, ako će trebati toplice, hvala Bogu, kredit nam je odobren, nećemo kupiti auto, dobar je i ovaj… možda će ona trebati taj novac…. Ne, ne paničarim, realno pokušavam sagledati situaciju. Ponovo klečim pokrivena po glavi „Isuse, vrati je, molim te da dođe živa i zdrava…“

Nazivam ponovo. Telefon zvoni. Majda se javlja: „šta se dogodilo?“ mirno pitam, „Jeste li u bolnici?“ „“Nismo u bolnici, teta, dogodilo se ništa strašno, meni je strašno , možete li sići dolje? „Gdje je moje dijete?“ „U autu je, teta. Dođite dolje, molim vas: Meni je strašno, ona je malo popila…“

U autu je, malo je popila. Najljepša vijest. Hvala ti Bože, malo je popila. Biti će dobro već popodne. Logikom, koju poznaju samo devetnaestogodišnjaci, kaže da je vidjela da smo stoput zvali od dva do pet, ali nije se htjela javiti, jer se bojala i jer joj je bilo neugodno. Logično.

Silazim dolje, ona leži bez svijesti, nekontaktibilna. Ne reagira. Dozivam je. Otvara oči. Ruka joj beživotno savijena iza leža. Glava joj pada. Naušnice se prelamaju preko kapuljače, ispeglana kosa pada joj preko očiju. Cure joj sline. Smrdi. Sretna sam, živa je.

Odlazim u stan, trčim, oblačim crvenu trenirku i roza majicu. Idemo na hitnu. Ne, rozo i crveno, na šta to liči? Presvlačim majicu, oblačim crnu uz bijelu jaknu djeluje smirujuće. Ne želim izgledati kao neki šljam, neki jadnici, trebam izgledati fino, mi smo fina obitelj (đizs, o čemu razmišljam? O čemu razmišljam?) Majda nas vozi, muž će za nama. Možda obuče onu novu jaknu, dobro ga oblači, da ne misle da smo mi neko smeće kojima je normalno to, luzeri koji ne brinu, koji.. (opet ja, đizs!).

Brišem je morkim ručnikom. Bez svijesti je, ništa ne odgovara. Na trenutak otvara oči i ponovo se gubi. Moja kćer. Moje zlato, Dobra, pristojna, cura koja živi zdravo, ne puši, nikada ne pije… Dijete uvijek za primjer, vrijedna, brižna, odgovorna. Pametna.

Dolazimo u hitnu. Dva zgodna bolničara jedva je izvlače iz auta, tijelo joj beživotno pada, skliže im pod rukom na beton, prebacuju je na kolica, pa na krevet, stavljaju je u položaj nesvjesti, mjere tlak. Liječnik uzima podatke. Popila je jednu votku, govorim ja. Gospođo… smije se liječnik, naravno… Ulazi Majda nasamo, prepičava šta se dogodilo. Dolazi i otac, šuti…

Kola hitne pomoći, uz pratnju liječnice i dva bolničara prevoze je na Rebro. Pomokrila se u gaće, prebacuju je na krevet, hlače joj se povlače do kritične granice, jakna i majica se povlače prema gore, trbušćić joj viri, kosa joj preko očiju, ruka pada beživotno. Ona je dobra cura, šapćem liječnici u hitnoj. Ne izlazi često, bavi se sportom, živi zdravo. I prisojna je, nije sklona nikakvim ekscesima, nije sklona rizičnom ponašanju. Na nju se možeš osloniti. Događa se i najboljima, veli doktorica s razumijevanjem. Zahvalna sam što mi vjeruje…

Stižemo na Rebro. Ponovo podaci, uzimaju joj krv, pokrivaju je, ona drhturi, ja odgovaram na pitanja. Mora tu biti još nešto, govori doktor. Uzima li tablete, lijekove, neke stimulanse. NE, odgovaram sigurno. Zašto me to stalno pitaju, zašto mi ne vjeruju? Mmmm, da…da… govori liječnik. Ona otvara oči, sestra i ja joj skidamo jaknu i majicu, preplašeno me pogleda „Mama…“ „ Dušo, dušo….je li ti hladno?

Čekamo u hodniku da nam daju stvari. Muž odlazi u auto po zdravstvenu u jakni. Zatvaram oči: „Isuse, molim te, ispravi ono što smo mi zabrljali. Molim te, daj da nema posljedica, molim te, daj da ovo sve dobro prođe. Hvala ti za sve naše planove za slijedećih mjesec dana i vremenske i financijske za koje sam se sekirala kako ćemo i s čim ćemo, sada znam da – lako ćemo. Samo da ne bude ovakvih iznenadnih, da ne bude nepopravljive štete kroz ovakve, noćne događaje… Isuse…“

Dovoze još jednog. Popišanog, izbljuvanog. Evo ti kolege, govori mojoj kćeri sestra, ružna crnka, pokrivajući momka. Zaista, koliko se boca infuzije, koliko hitnih pomoći, liječnika, sestara, laboratorijskih pretraga učini i koliko one koštaju zbog ovakvih mladih seratora, svaki vikend, nakon svake utakmice, koliko transfuzija, koji trošak zbog pijanih, obijesnih bezveznjaka, a koliko aparata, lijekova i operacija treba za ljude koji su ozbiljno bolesni, čije je život ugrožen ne njihovo krivnjom??? Ruku na srce, nije pravedno…

Stavljaju je na infuziju. Odlazimo. Znaju li oni, ili ih je baš briga, da ona čuva tuđe pse u stanu tih ljudi, da joj ostavljaju ključ od stana, bez brige? Da ju je susjeda koju mi nismo poznavali, ali ona nju jest preko pasa, rekla upisati prije pet godina u svoju gimnaziju: „Ja je poznam, bez brige, ako se ne upiše, ja ću je u svoju, osobno, mogu stajati pred ravnateljem sa svojim imenom zbog nje… poznajem vaše dijete..“

(Ležim u krevetu, plačem. Tužna, imali smo smrtni slučaj. Ona ulazi u sobu, liježe pored mene, Obgrli me i stisne. Zaspem u njenom naručju. Prva plaća. Svi dobijamo po nešto, brata nagrađuje igricama. Sebi nije mogla kupiti čizme, nije ni bitno…Podsjeća me na obiteljske rođendane, brine o svima koji su u nekoj potrebi. Brižna, ozbiljna, odgovorna, vrijedna. Slatka. Duhovita. Odana. Voljena u Klubu, na tečaju, omiljena u školi. Moja kćer. Moja ćuftica.)

Muž me zove. Kod nje je, donosi joj je čistu robu, dobija drugu bocu infuzije, ponovno su joj vadili krv. Ona je budna, šuti i plače. Nitko joj ništa ne govori, ne govori ni ona. Popodne dolazi kući, sakriva se u sobu, spava. Jastuk je mokar. Zna da ovo nije prekršaj. Ovo zaslužuje sankcije. Ne možemo se praviti da se ništa nije dogodilo. Iako, i ja sam se napila. I oko mene su imali posla. Nekoliko puta. Ali, nikad nisam završila na hitnoj. Je li to olakotna okolnost – njoj?

("Nije dokazana prisutnost lijekova ili metabolita lijekova u krvi.
Etanol: 2,33.")

Moja kćer. Moja ćuftica.

Mislila sam da ću proći bez komentiranja ovih sobraćajki, poginulih, ovog masovnog umiranja. Ali, crv mi ne da mira, iako (sjećate se?) ne čitam novine, ne komentiram s drugima svjetske gadosti, izbjegavam i poput noja zabijam glavu u pijesak da ne vidim grozote oko sebe. Grozote na koje ne mogu utjecati. Ono što mogu, pokušavam mijenjati, ali ono što ne mogu… pokušavam se miriti s tim i nositi kako mogu.

Mladi, potpomognuti raznim opijatima, društvom svojih vršnjaka kojima se žele pokazati u najhrabrijem svjetlu, u toplini unutrašnjosti dobrog auta, s glazbom koja je, najčešće navijena do granica izdržljivost, uvijek će voziti, i uvijek će ginuti. Ja imam kćer, devetnaest joj je godina, položila je vozački ispit prije osamnaeste uz naš potpuni blagoslov… Brinem se… Nisam neki tip plašljivice koja strepi nad svim i svačim i boji se svoje sjene, ali, noć je noć – duga i mračna, kada razne misli plove gotovo orgijajući bez ikakve zaštite naših umova, negdje između sna i jave. Onda najčešće odlučim, onako scarletovski OK, misliti ću o tome sutra, sada nemam vremena, moram spavati.

Općenito smatram podmuklim kada roditelji plate svojoj djeci vozački ispit, a onda im ne daju da vozi. To mi je vrhunac perverzije. Dati će im, sada su premladi, a i auto je dobar. Da se što dogodi…Čim skupe malo iskustva... Kako? Kada? I sa čijim autom? Vozeći prstom po karti, neće steći nikakvo vozačko iskustvo.

I smo svojoj kćeri uvijek, od prvog dana punoljetnosti (taj dan je i dobila vozačku), dopustili da vozi. Ispočetka je uvijek netko od nas dvoje išao s njom, kao suvozač. Naravno, bunila se i htjela je sama voziti, ali objasnili smo joj da želimo vidjeti kako vozi, da joj želimo dati samopouzdanje koje daje sigurnost, a ne bahatost na cesti. Naši su joj savjeti bili dragocjeni, jer se dobar vozač postaje samo iskustvom i praksom. Ali, vlastitom praksom i vlastitim iskustvom, a ne nečijim tuđim! Bili smo strpljivi s njom, (ona s nama baš nije), i nakon mjesec dana vožnje s pratnjom, odlazi sama gdje i kada treba..

Kad je riječ o večernjem (noćnom) izlasku, upozoravamo da vozi oprezno, i da nikako ne pali radio! Glasna muzika, glazba koju većina njih sluša (i oni koje ona vozi) odvlači pažnju, uz nju se u autu stvara drugačija atmosfera, glasnije se priča, dovikuje, smije, gestikulira, kad je 4-5 ljudi u tako malom prostoru, malo nedostaje do krajnje rizične situacije. Onda su tu noć, slaba vidljivost, neka padalina, ceste koje su skliske, niz elementa, svi redom opasni.

Kaže da se toga pridržava, njezine cure kažu da se ne krevelje u autu. Sve sam im objasnila. Smatramo da je bolje da ide sa svojim autom kojega mi održavamo i znamo u kakvom je stanju, nego da sjedne s nekim, pa i poznatim (nepoznate neću niti spominjati), nekim tko se ne pridržava svega što njoj govorim.

Sada su tu već zahtjevi da ide sa svojim curama do drugog grada, u posjetu nekome, da idu sa njezinim autom ili s našim. Ne odgovaram, okrećem temu. Znam da je meni u tim godinama bilo najslađe nestati negdje sa svojom ekipom, autobusom. Ali, to je ipak, bilo nešto drugo. Na sto muka sam. Ne bih htjela da je moja briga guši i da je opterećuje, a mene guše njezine ideje o mogućim putovanjima autom. Austrija? Mama, pa Grga je bila, i Majda, i Tea….i ja bi s njima…(ili one samnom).

I, kako spriječiti one druge na cesti? Kako zaustaviti tu ludu mladost kojoj je malo potrebno da pritisne papučicu gasa, da ih alkohol i drugi stimulansi, neiskustvo i ego ne ostave u noći, zaljepljene negdje uz cestu i da ne povuku u smrt još nekog?

Zato svojoj kćeri dajemo auto, da sama vozi, zato smo bili uz nju u prvo vrijeme, zato joj dajemo da sve što može obavi autom. Da stekne iskustvo. Ne, ne ležimo na lovi, i naš auto jaaaako puno troši, jer je velik i star. Razbacujemo se na sigurnosti. Da mogu malko mirnije spavati dok ne čujem ključ u bravi i pozdrav: Koni, idemo se sad prošetati, ljubavi… E, onda mogu čvrsto zaspati. Ali drugi grad...? Austrija...?

Teško je biti roditelj odrasloj djeci, koliko god ih učimo da budu odgovorni, odgovornost je i na nama. Bez naše saglasnosti ona neće otići. Da joj kupimo lanac i vežemo je uza se? Gadno je balansirati između razumnog opreza i paničnog straha, između odobravanja svega i zabrana koje besmislene i destruktivne. Tko će mi reći razliku???

Jeste li primijetili tko o nekoj stvari najviše zna? Uglavnom oni koji po svojoj definiciji o tome ne bi trebali imati pojma. I uvijek ćete od takvih dobiti savjet kojeg, uzgred budi rečeno, niste niti tražili, a o razumijevanju da i ne govorimo.

Na primjer, štednja. O štednji će vam najviše znati oni koji imaju love plus minus beskonačno, čudeći se kako ne možete od dvije plaće uštedjeti još i za – auto? O nekom raskošnom godišnje, u kojem ne oskudjevate, da i ne govorim. Znanac, meštar od nekretnina, kao neki posrednik kupi – preprodaj, prodaj, prikaži porez kako hoćeš i slične cake, pa onda prijatelj na ful dobrom radnom mjestu u firmi s plaćom izbrojanoj u eurima, s autom koji ide u rok službe, sve moguće beneficije, povlastice, besplatne usluge širom grada, pokloni i poklončići (šta je to kad se piće i suho kupuju?) svi oni i još neki čudom se čude: kupuješ auto na kredu? Pa, to je samo 7-9 tisuća eura… Vi ne znate štedjeti, onda ide monolog od pola sata gdje se sve može uštedjeti: od cigareta, naravno, vrećica koje kupujemo u dućanu (jer tamo idemo, za razliku od nekih koji nemaju tu potrebu, barem ne često), pa onda parkiranje u gradu, jeftinije konzerve, štapiće, trčanje od dućana do dućana gdje je jeftiniji kaladont ili ulošci, ma fakat, zahvaljujući toj pažnji i brizi oko svake kune, čovjek ima peterosobni stan, volvo i vikendicu na moru koju uređuje već ne znam koji put?

Nadalje, o braku, kontracepciji, spolnost, masturbaciji, trudnoćama, pobačajima, tko će vam sve najbolje i najglasnije reći? Tko sve zna, čiji se glas nadaleko čuje? Tko je izgubio većinu beneficija u narodu ne poštujući ono na što se glasno pozivaju? Neću reći, jer se sa mnogim stvarima slažem, ali…. Ali….

O odgoju djece? Pitajte neudate tetke, susjede, obitelji bez djece? Većina ih je najglasnija i najjasnija kad treba baciti kamen na nečije dijete, siktati protiv njega, roditelja, doma, škole, „ja bih to ovako, ja bih to onako, ne bi ono meni…“. Kolegica koja se opasno bliži četrdesetoj, uvijek uzima za primjer susjedovu djecu i li djecu svojih rođaka, koja su, naravno nemoguća, ili su tako predivna da je čudno čudo kako su mogla ispasti tako divna uz onakve roditelje… Savjet kako odgojiti dijete, kako postupiti u kritičnoj situaciji ili u škakljivom razgovoru, uvijek će znati najbolje oni bez djece. Ili ako vas treba pljunuti da ste promašaj kao roditelj, jer ga dijete nije pozdravilo putem, uvijek je to osoba bez djece…

Poznavaoci žena? Sve znaju oni koji su ostali neženje ili oni koji su imali pet brakova iza sebe. Ne ožete reći da ne znam sa ženama, veli moj kolega, već u petom braku. Kao dokaz uzima svoje iskustvo s tim ženama, kao ih je upoznao, smotao i oženio. Iskustvo koje govori kako je ostao bez jedne po jedne, u ovom je slučaju – nebitno…

He he he, nakon dugo vremena, ponovno sam osjetila miris kazališta. Onu divnu atmosferu potisnutog uzbuđenja, graju ljudi koja se polako primiče garderobi, lagano kretanje prema ulazima, mooving, stolice što škripe, katalozi, prigušena svjetla, muzika... Srce mi je titralo kad sam se uvalila u prvi red desno, sinoć, s cijelom obitelji dovučenom ucjenom i psihološkim ratom – moraju znati tko je Edith Piaf.

«Predstava traje tri sata i ima jednu stanku» - rečenica je koja me zabrinula: hoće li moji klinci koji ne znaju ništa o vrapčiću upaliti igrice na mobitelu (u prvom redu desno)?

Jasna Bilušić, eh ona! Junački je otpjevala od prve do posljednje pjesme, skakućući najprije čupava s plac-zurkom na bljedunjavokoščatoj glavi u crnoj, neuglednoj, bezličnoj haljini, sa pilećim prsima na kojima se klatario zlatni križ, da bi kasnije kosu svezala prema gore, sa hrpom ofucanih uvojaka – skroz bezlična, nedotjerana, prosta, neokićena, gotovo ne presvučena od prve do posljednje scene.

A činilo mi se da gledam najljepšu predstavu, punu boja, pokreta, zvuka, poruka, život žene rođene na ulici, slijepe od treće do neznamkoje godine, odrasle u bordelu, žene koja je znala samo za kurve, lake žene koje su svojim tijelima aktivno zarađivale za život, znala je samo za blud, okružena prostitutkama i pohotnicima koji su došli na izvor koji svesrdno utažuje njihovu glad. I sama je uronila u taj život, jedini koji je znala, jedini koji je imala, rodila sa sedamnaest, i kao kakva životinjica, ne znajući što je majka, o djetetu se brinuo netko drugi.

Život, nalik na priču o snu koji loše završava, protrčavao je pozornicom, dotičući se svega što ju je pratilo: od Lepleea koji ju je povukao u svijet šansone i pružio priliku, preko ljubavi, uglavnom nesretnih, prolaznih veza, raznih parazita koji su se besramno okorištavali njezinim novcem, do alkohola, droge, jezika ulice, sumnjivih tipova, padova i dizanja, automobilskih nesreća, osobnih tragedija, život pun strasti koja ju je iscrpljivala, uvijek u potrazi za ljubavlju, za prijateljima. U vječnoj borbi sarkazmom, humorom borbi protiv životnih neminovnosti, otrgavala se bijedi i osamljenosti jeftinim vezama, naivnim vjerovanjima i odanošću, gruba, burna i žestoka, pomalo tiraninka, ali u očajnom strahu od samoće, bila je spremna biti do kraja odana onima koje je voljela.

«Njezin prodoran glas ponekad metalnog prizvuka, ponekad kotrljajuće titrav u ljubavničkom zanosu ili kriku boli, ili u trenutku kada je preplave osjećaji, čežnje, snovi i traženje ljubavi, doista nitko ne može imitirati. Iz najbanalnijeg teksta ona je znala napraviti veliku umjetnost i kako je jednom rekao Boris Vian: ona može pjevati i telefonski imenik, a opet bi vas prolazili trnci od uzbuđenja pred tim prodornim, ekspresivnim glasom, nabijenim emocijama.»

Jasna Bilušić otpjevala je maestralno, majstorski, ne znam je li to, ipak, imitacija ili izuzetna sposobnost, nadarenost, talenat, besprijekorno zanatsko umijeće ili što već, ali ....

Aplauz je dugo trajao, kraj predstave kao da je tek pauza, moji su oduševljeno pljeskali, pjevušeći do kuće zadnju melodiju...

Otkrila sam da je kartanje jedna divna društvena igra. Nekad su mi govorili da je to hazarderstvo i nisu s odobravanjem gledali moje kartaške igre s bakom, šustera, tzv. sedmice, tablića i slično. Jedna gripa prije par godina dovela me u priliku, dok su djeca bila još daleko od puberteta, do faze da ih naučim kartati tablić. To je super igra za klince, baš one nižih razreda, jer vježbaju zbrajanje, kombinatoriku, pamćenje i što je najvažnije – natjecateljski duh.

Laže onaj koji kaže da je važno igrati i da nije važno pobijediti. Onda taj nek igra samnom. Ja uvijek želim pobijediti. Sada sam napredovala na kartaškoj ljestvici, pa sam sa šustera prešla na remi (prestanite se cinično smijati vi koji rasturate belu i slične ozbiljnije igre!), imam i kudikamo ozbiljnije partnere od svoje djece i ipak hoću pobijediti! Tko ne želi, neka ne igra. I nikada neću varati, jer inače mogu sama ispuniti papir sa rezultatima koji mi odgovaraju.

Da bih djecu namamila na učenje pod temperaturom, malo sam ih podučavala, malo im popuštala, znate ono, samo da zagrizu i da im dosadni zimski dani brže prođu. Onda, kad sam pokazala zube, (da se zna tko je jači), počeli su se buniti, pa sam opet išla linijom manjeg otpora. I lijepo sam im počela opet popuštati. Oni su bili sretni (naizmjenično), ali ja – nikad.
Jer, ja im puštam da pobjede u glupom tabliću ili još glupljem šusteru. Kako su oni pobjeđivali, a ja redovito gubila, tako se i redovito moj autorite srozavao i moj ugled kopnio. Kad sam ih čula da komentiraju da je fakat šteta da sam im ja mama, onda sam ih rasturila i naučila ih nedavno remi.

Sad su poodrasli, u dosadnim danima i hladnim popodnevima kada smo svi doma, kartamo remi, a oni bezobrazni i zaboravni (kao što to djeca i jesu), odlučili su zaboraviti da sam ja njima nekad puštala. I sada bi oni, lijepo, mogli malo popustiti meni. Promakne mi niz iste boje, jer mi je u nizu brojeva, ili se skoncentriram samo na svoje otvorene karte, kao da se još netko nije otvorio, pa ne mogu dodavati i tamo, ili mi ostane džoker u ruci kad netko završi, ili čekam hand, a netko handira prije....

Da sam ja na njihovom mjestu, ja ne bih čekala tisuću razlike, ja bih njima dopustila da bar jednom pobijede. I ja hoću pobijediti vlastitu djecu!

Imate li mrmljače na poslu? Ohohoho (a nije Djed Mraz), koliko ih je! To su oni koji svaku dobru vijest uspiju pretvoriti u lošu. To su oni koji, ako su ustali na lijevu nogu, a jesu gotovo uvijek, odgovore protupitanjem: kak' je tebi dobar, pogle' šta je jučer bilo! Ili ako ih ljubazno pozdraviš, odmah ljutito pomisle da ih sigurno nešto trebaš ili tko zna šta si ona misli, zmija... A oni koji na pitanje kako si? odgovaraju prošireno, ne zaboravljajući niti jedan organ koji ih trenutno boli (ili ih je bolio)? A tek menga, jednom sam se zabunila i pitala kolegicu šta joj je da joj treba tableta, dobila sam detaljan opis događaja u doljnjem traktu, i dva-tri sljedeća mjeseca izvještaj o stanju u odnosu na isto razdoblje prošlog mjeseca. Uh! (Kako da je zaustavim? Okrenem se i odem? Zveknem je po njuški? Odrežem da me njezina...ne zanima koliko je crno pod noktom?)

Ako ćemo dobiti bonove za neki dućan, iznenada, dodatno i besplatno (juhuuu), to nije dobro, kad će mi bonovi iz tog dućana, i moj muž ima isto takve, kaj ćemi duplo, bolje da su mi dali lovu, nema veze kaj će bit i lova za Božić, ali ja bi još, kaj će mi bon...

Idemo na ginekološki pregled, firma organizira sistematski za žene u bolnici X, koja je to glupost, svi znaju kakvi su liječnici u toj bolnici, bila je njezina tetka od kumine strine, pa ona valjda zna. Da je barem bila bolnica Y, e onda bi ona išla, ovako – ne.

Dogovoren je izuzetno rad prekovremeno, subotom i nedjeljom slijedećih par mjeseci. Svi smo redom upitani hoćemo li raditi i koliko i kada, biti će plaćeno. A ne, ne mogu oni mene toliko platiti da im ja dam svoje subote i nedjelje... Helooou??? Tko kome daje , tko kome plaća? O čemu je riječ, svi ionako pričaju o nekoj dodatnoj zaradi, loše se živi i plaća je premala. Malo nas je prihvatilo i radilo sve vikende, a puno njih je jamralo i prigovaralo na našu veću plaću.

Imate li one oko sebe koje nešto boli? Ako mene boli glava i hoću reći da sam preležala cijeli dan u pidžami (onda je to fakat glavobolja), nju je boljelo jače. Ako je moj muž meni digao tlak, nije to ništa, da ti imaš muža kao ja... ili kao ja koja ga nemam...?

Ili one kojima su svi krivi za njihov nesretan i nesređen život? I roditelji (može biti), i partneri, i situacija, i djeca, i posao, i šefovi, i baba u banci, i svekrva... ništa nije bilo u moći dotične žrtve da se othrva, da odluči drugačije, da svoj život odvede u drugačije tokove? Svi su dužni, uvijek biti na usluzi takvima i dati sve od sebe da se trude ugoditi (trude, kažem, jer uzalud vam trud, svirači).

Hoću reći, nije loše malo se i izjadati, ali uvijek su isti likovi koji se trude biti na vrhu liste najtužnijih, najnesretnijih, kojima je najveća koma u svim pogledima i segmentima i dijelovima , kao da skupljaju trenutke nezadovoljstva za neku tajnu nagradnu igru u kojoj najnesretniji dobiva?

Jedva čekam proljeća, toplije vrijeme možda ublaži bodljice profesionalnih, stalnih mrmljača kojima je nemoguće izbjeći jer smo na poslu svi na okupu, pa hoćeš-nećeš čuješ i što ne želiš, Možda, kada se upali svjetlo na obzoru, ono rasvjetli naša tamna stanja, zagrije naša srca i u njima naraste zadovoljstvo i radost života. Možda i moji blogeri, puni depresivnih tema i crnih misli promijene boju svojih podloga na postovima, pa iz svake riječi počne zračiti optimizam i zadovoljstvo. Pri tom ne mislim na Neneka, koji je duuuugo bez posla, nego na većinu koja tvrdi «...fakat ne znam šta mi je, nemam neki objektivni razlog...»