Imate li mrmljače na poslu? Ohohoho (a nije Djed Mraz), koliko ih je! To su oni koji svaku dobru vijest uspiju pretvoriti u lošu. To su oni koji, ako su ustali na lijevu nogu, a jesu gotovo uvijek, odgovore protupitanjem: kak' je tebi dobar, pogle' šta je jučer bilo! Ili ako ih ljubazno pozdraviš, odmah ljutito pomisle da ih sigurno nešto trebaš ili tko zna šta si ona misli, zmija... A oni koji na pitanje kako si? odgovaraju prošireno, ne zaboravljajući niti jedan organ koji ih trenutno boli (ili ih je bolio)? A tek menga, jednom sam se zabunila i pitala kolegicu šta joj je da joj treba tableta, dobila sam detaljan opis događaja u doljnjem traktu, i dva-tri sljedeća mjeseca izvještaj o stanju u odnosu na isto razdoblje prošlog mjeseca. Uh! (Kako da je zaustavim? Okrenem se i odem? Zveknem je po njuški? Odrežem da me njezina...ne zanima koliko je crno pod noktom?)
Ako ćemo dobiti bonove za neki dućan, iznenada, dodatno i besplatno (juhuuu), to nije dobro, kad će mi bonovi iz tog dućana, i moj muž ima isto takve, kaj ćemi duplo, bolje da su mi dali lovu, nema veze kaj će bit i lova za Božić, ali ja bi još, kaj će mi bon...
Idemo na ginekološki pregled, firma organizira sistematski za žene u bolnici X, koja je to glupost, svi znaju kakvi su liječnici u toj bolnici, bila je njezina tetka od kumine strine, pa ona valjda zna. Da je barem bila bolnica Y, e onda bi ona išla, ovako – ne.
Dogovoren je izuzetno rad prekovremeno, subotom i nedjeljom slijedećih par mjeseci. Svi smo redom upitani hoćemo li raditi i koliko i kada, biti će plaćeno. A ne, ne mogu oni mene toliko platiti da im ja dam svoje subote i nedjelje... Helooou??? Tko kome daje , tko kome plaća? O čemu je riječ, svi ionako pričaju o nekoj dodatnoj zaradi, loše se živi i plaća je premala. Malo nas je prihvatilo i radilo sve vikende, a puno njih je jamralo i prigovaralo na našu veću plaću.
Imate li one oko sebe koje nešto boli? Ako mene boli glava i hoću reći da sam preležala cijeli dan u pidžami (onda je to fakat glavobolja), nju je boljelo jače. Ako je moj muž meni digao tlak, nije to ništa, da ti imaš muža kao ja... ili kao ja koja ga nemam...?
Ili one kojima su svi krivi za njihov nesretan i nesređen život? I roditelji (može biti), i partneri, i situacija, i djeca, i posao, i šefovi, i baba u banci, i svekrva... ništa nije bilo u moći dotične žrtve da se othrva, da odluči drugačije, da svoj život odvede u drugačije tokove? Svi su dužni, uvijek biti na usluzi takvima i dati sve od sebe da se trude ugoditi (trude, kažem, jer uzalud vam trud, svirači).
Hoću reći, nije loše malo se i izjadati, ali uvijek su isti likovi koji se trude biti na vrhu liste najtužnijih, najnesretnijih, kojima je najveća koma u svim pogledima i segmentima i dijelovima , kao da skupljaju trenutke nezadovoljstva za neku tajnu nagradnu igru u kojoj najnesretniji dobiva?
Jedva čekam proljeća, toplije vrijeme možda ublaži bodljice profesionalnih, stalnih mrmljača kojima je nemoguće izbjeći jer smo na poslu svi na okupu, pa hoćeš-nećeš čuješ i što ne želiš, Možda, kada se upali svjetlo na obzoru, ono rasvjetli naša tamna stanja, zagrije naša srca i u njima naraste zadovoljstvo i radost života. Možda i moji blogeri, puni depresivnih tema i crnih misli promijene boju svojih podloga na postovima, pa iz svake riječi počne zračiti optimizam i zadovoljstvo. Pri tom ne mislim na Neneka, koji je duuuugo bez posla, nego na većinu koja tvrdi «...fakat ne znam šta mi je, nemam neki objektivni razlog...»
Post je objavljen 03.03.2005. u 08:34 sati.