Male , slatke, korisne stvarčice, čudo tehnike, nešto bez čega se danas ne može. Odgovoriš li da ga nemaš, kada te pitaju za broj, bivaš nagrađen pogledom izbečenim, zabezeknutim ili u najmanju ruku, samo začuđenim. Dakle, svi ga imaju. I starci i djeca. Možemo jedni druge kontrolirati, zvati, tražiti, uhoditi, maltretirati i dosađivati si.
Ja sam dugo odolijevala tom pomodarstvu (dok je bio pomodarstvo), no kako se uvodio u sve segmente naših života, pa i u bliskoobiteljski, sada jednostavno, ne mogu bez njega. Mogu s njim do djece, muža, prijatelja, mogu nešto pitati nasred ceste, i svašta mogu… Ranije sam smatrala (i to s pravom) da me nitko ne treba zvati dok sam na putu od kuće do posla i obratno, dok sam u šetnji ili na biciklu, da me pitate kako sam i ćaskate o vremenu. A imala sam toliko takvih pacijenata. Jednog po jednog sam se riješila, osim onih koje ne mogu, jer su mi bliski rod… Ali, o tome sada neću, moram nešto i istrpiti, jel'te.
Mene samo muči: kako se ponašati kad si s nekim na kavi, ili u društvu, a taj netko većinu vremena provodi na mobu? Nije žena kriva, zove je sin, muž, frendica joj šalje poruku, opet sin nešto javlja, frendica opet nešto piše, onda joj moja frendica odgovara jednom, pa zove sestra, i tako malo po malo, naš se razgovor razvodnjava, moje razglabanje o mojim duboko emotivnim proživljavanjima gubi smisao, usred neke bajne priče u kojoj mi trebaju samo otvorene i zabezeknute oči pune suosjećanja, njoj zazvoni mobitel. Čak i da se ne javi, naš razgovor je prekinut, razvodnjen, izgubio smisao.
Poanta mog živciranja leži u tome, da se sve češće pitam: ček malo, tko je prvi došao? I prije mi je išlo na živac kada dođem u neki ured nakon duuugog čekanja, naravno, pa zazvoni telefon, i osoba s druge strane dobije potpunu informaciju., dok ja opet čekam. Ali, ovo sada… prava je pošast silnih telefona, ovih-onih, mobitela i uvijek netko nekoga zove.i treba. Osobni kontakt gotovo da je i izgubio smisao i čar, tehnologija nas je polako, ali sigurno nadvladava.
Virtualni dnevnici, dopisivanja e.mailom, moji i vaši virtualni prijatelji, mobitel poruke, ekran amo, ekran tamo… dokle? Kako je krenulo, početi će nam rasti antene na glavi, pa će tako i mobiteli postati bespotrebni, dobivati ćemo ih rođenjem.
Htjela sam zapravo reći, da ako želite samnom na kavu i na čašicu razgovora (baš ako hoćete), molim da isključite mobitel. Ne podnosim konkurenciju protiv koje se ne mogu boriti, niti razgovore u kojima ne mogu sudjelovati. Ne želim biti nikome paravan dok sjedi samnom negdje, ili ide nekuda (autom, pješke…), jednostavno, smeta mi i kad se netko javlja na isti. A smeta mi i kad se ne javlja pa zvoni bezveze.
Vjerojatno je stvar u tome da se ljudi istim prečesto koriste. Moj broj ima mali broj ljudi i pri tom su upozoreni da me na taj broj zovu samo u slučaju velike nužde. Za blatruć možemo se naći (ako ugasite isti) ili se možemo čuti sa fiksnog.
(Nisam ja baš takva rospija pitajte ljude s kojima se puno družim. Možete mobitelom, što više, to bolje.)
Post je objavljen 21.03.2005. u 16:43 sati.