Mislila sam da ću proći bez komentiranja ovih sobraćajki, poginulih, ovog masovnog umiranja. Ali, crv mi ne da mira, iako (sjećate se?) ne čitam novine, ne komentiram s drugima svjetske gadosti, izbjegavam i poput noja zabijam glavu u pijesak da ne vidim grozote oko sebe. Grozote na koje ne mogu utjecati. Ono što mogu, pokušavam mijenjati, ali ono što ne mogu… pokušavam se miriti s tim i nositi kako mogu.
Mladi, potpomognuti raznim opijatima, društvom svojih vršnjaka kojima se žele pokazati u najhrabrijem svjetlu, u toplini unutrašnjosti dobrog auta, s glazbom koja je, najčešće navijena do granica izdržljivost, uvijek će voziti, i uvijek će ginuti. Ja imam kćer, devetnaest joj je godina, položila je vozački ispit prije osamnaeste uz naš potpuni blagoslov… Brinem se… Nisam neki tip plašljivice koja strepi nad svim i svačim i boji se svoje sjene, ali, noć je noć – duga i mračna, kada razne misli plove gotovo orgijajući bez ikakve zaštite naših umova, negdje između sna i jave. Onda najčešće odlučim, onako scarletovski OK, misliti ću o tome sutra, sada nemam vremena, moram spavati.
Općenito smatram podmuklim kada roditelji plate svojoj djeci vozački ispit, a onda im ne daju da vozi. To mi je vrhunac perverzije. Dati će im, sada su premladi, a i auto je dobar. Da se što dogodi…Čim skupe malo iskustva... Kako? Kada? I sa čijim autom? Vozeći prstom po karti, neće steći nikakvo vozačko iskustvo.
I smo svojoj kćeri uvijek, od prvog dana punoljetnosti (taj dan je i dobila vozačku), dopustili da vozi. Ispočetka je uvijek netko od nas dvoje išao s njom, kao suvozač. Naravno, bunila se i htjela je sama voziti, ali objasnili smo joj da želimo vidjeti kako vozi, da joj želimo dati samopouzdanje koje daje sigurnost, a ne bahatost na cesti. Naši su joj savjeti bili dragocjeni, jer se dobar vozač postaje samo iskustvom i praksom. Ali, vlastitom praksom i vlastitim iskustvom, a ne nečijim tuđim! Bili smo strpljivi s njom, (ona s nama baš nije), i nakon mjesec dana vožnje s pratnjom, odlazi sama gdje i kada treba..
Kad je riječ o večernjem (noćnom) izlasku, upozoravamo da vozi oprezno, i da nikako ne pali radio! Glasna muzika, glazba koju većina njih sluša (i oni koje ona vozi) odvlači pažnju, uz nju se u autu stvara drugačija atmosfera, glasnije se priča, dovikuje, smije, gestikulira, kad je 4-5 ljudi u tako malom prostoru, malo nedostaje do krajnje rizične situacije. Onda su tu noć, slaba vidljivost, neka padalina, ceste koje su skliske, niz elementa, svi redom opasni.
Kaže da se toga pridržava, njezine cure kažu da se ne krevelje u autu. Sve sam im objasnila. Smatramo da je bolje da ide sa svojim autom kojega mi održavamo i znamo u kakvom je stanju, nego da sjedne s nekim, pa i poznatim (nepoznate neću niti spominjati), nekim tko se ne pridržava svega što njoj govorim.
Sada su tu već zahtjevi da ide sa svojim curama do drugog grada, u posjetu nekome, da idu sa njezinim autom ili s našim. Ne odgovaram, okrećem temu. Znam da je meni u tim godinama bilo najslađe nestati negdje sa svojom ekipom, autobusom. Ali, to je ipak, bilo nešto drugo. Na sto muka sam. Ne bih htjela da je moja briga guši i da je opterećuje, a mene guše njezine ideje o mogućim putovanjima autom. Austrija? Mama, pa Grga je bila, i Majda, i Tea….i ja bi s njima…(ili one samnom).
I, kako spriječiti one druge na cesti? Kako zaustaviti tu ludu mladost kojoj je malo potrebno da pritisne papučicu gasa, da ih alkohol i drugi stimulansi, neiskustvo i ego ne ostave u noći, zaljepljene negdje uz cestu i da ne povuku u smrt još nekog?
Zato svojoj kćeri dajemo auto, da sama vozi, zato smo bili uz nju u prvo vrijeme, zato joj dajemo da sve što može obavi autom. Da stekne iskustvo. Ne, ne ležimo na lovi, i naš auto jaaaako puno troši, jer je velik i star. Razbacujemo se na sigurnosti. Da mogu malko mirnije spavati dok ne čujem ključ u bravi i pozdrav: Koni, idemo se sad prošetati, ljubavi… E, onda mogu čvrsto zaspati. Ali drugi grad...? Austrija...?
Teško je biti roditelj odrasloj djeci, koliko god ih učimo da budu odgovorni, odgovornost je i na nama. Bez naše saglasnosti ona neće otići. Da joj kupimo lanac i vežemo je uza se? Gadno je balansirati između razumnog opreza i paničnog straha, između odobravanja svega i zabrana koje besmislene i destruktivne. Tko će mi reći razliku???
