umovanja

Nema me, jednostavno zato jer računala imaju nešto protiv mene. Mislim, općenito imaju. Otkad imam doma komp, lijepi, oko godinu i pol, još se nisam nasurfala. Lako se spojim (kad se spojim) na CARNET i onda veza jednostavno – pukne. A brzina je od 2,2 do 19 i nešto kbp. Čula sam nešto, negdje pričaju da je ta brzina svugdje 56 kbp, možda moj brojač na računalu ne prepoznaje te brojke. Dok čekam da mi se otvori stranica, prolaze minute, i uopće me više nije briga koliko koštaju te minute, ja sam jednostavno izbrojala sve karike na zavjesi, knjige na policama, uredila nokte, jednom sam čak izrezala šiške, pojela kekse ili jednostavno buljim u prazno u stanju kontemplacije (sic!).

Nekoliko je ljudi dolazilo, svi znalci, bez sumnje. Sve sređeno, sve štima, ljubazni u help desku, uštimali modem, provjerili vezu s poštom (dolazili dva puta), kršni momci izmjerili, provjerili, i zaključili: veza je odlična.

Na poslu sam imala kantu s otpisa koja je živjela neki svoj život. Gasila se kad joj je ćeif, palila se kada ne treba, puštala crvene crte preko ekrana, sve to uzduž i poprijeko, bljeskala i mijenjala boje. Sa zvukom je sve bilo u redu: nije postojao. I da, svakih 6 minuta se ta kanta gasila, tako je bila nekad programirana, nije se dalo otprogramirati.

Stručni ljudi iz moje firme zaključili su da ja nemam pojma, jer se ne bi to tako kvarilo da ja znam s tim strojem baratati. I tako sam krenula na tečaj, svih sedam modula, nisam puno pametnije (Acess mi u ovoj fazi mog života nije baš neophodan, Power Point dobivam gotov u mailu, a Wordom se služim iz srednje škole, samo na pisaćem stroju.

I sada imam super kantu s koje pišem (crni, tanki ekran), ali sam od 13 do 16 na tim tečajevima, posao stoji, i ovo pišem u ilegali. I jutros dobijem super mail, koji mi je leg'o samo tako:

Subject: ima istine u ovome...

Po jednoj anketi u kojoj su ispitanici bili zamoljeni da objasne da li bi se racunalu trebalo obracati u muskom ili zenskom rodu
i neka navedu cetiri razloga za svoj stav, rezultati su dobiveni od dvije grupe strucnjaka za racunala.

Grupa u kojoj su bile zene izjavila je kako bi racunalo trebalo oslovljavati kao muska bica jer:
1. Zelite li privuci njihovu pozornost morate ih upaliti.
2. Posjeduju mnogo podataka, no ipak sami nista ne zakljucuju.
3. Trebali bi vam pomoci u rjesavanju problema, a zapravo pola vremena sami su mu uzrocnici.
4. Vrlo brzo nakon sto prihvatite jednoga shvatite: da ste malo vise cekali, mogli ste imati bolji model.

Muskarci su s druge strane izjavili da bi se prema racunalima trebalo izjasnjavati kao zenskom rodu jer:
1. Nitko osim Stvoritelja ne razumije njihovu internu logiku.
2. Njihov jezik kojim međusobno komuniciraju nerazumljiv je ostalima.
3. Cak i vasa najmanja pogreska smjestena je u njihovu memoriju za kasniju analizu.
4. Vrlo brzo nakon sto postanes odan jednom modelu, nasao si se u polozaju da trosis pola svoje place na njezino nadograđivanje.

Nemam običaj copy-pastati tuđe tekstove, više volim da se divite mojim umotvorinama, ali ovo mi je bilo zakon.

Samo što u ovom slučaju, m oji stavovi o računalu spadaju u obje kategorije…

Ovim dajem neopozivu ostvku na predsjedništvo i bilo kakvo sudjelovanje u Klubu pušioničara.

Promjena je nastala još 11.o.m., a za nju smo saznali jučer, kada je moj muž, ničim izazvan išao provjeriti je li išta dobio u nagradnoj igri Dione, za koju sam mu dala metar kupona, jer je ista davala namirnice na kredit od sto rata i odgodu od pet godina.

Tako je vidio (sitnim slovima) da je dobitnik glavne nagrade i jedine - skutera.

Budući da smo nekad bili i često posjećujemo Klub luzera, naravno da je glavna nagrada od milijun nagrada, vespa vrijedna par tisuća kuna. Nije nešto (s obzirom da je glavna), ali nas vrrrrrrrlo veseli.

Pozdrav ekipi pušioničara, odabranom društvu, eliti,

Dolka


P.S.
Ukoliko se ispostavi da je neka greška glede navedenog i da ne možćemo istu preuzeti, ne samo da ću ponovo osnovati Klub, nego ću biti predsjednica, zamjenica, blagajnica i počasni član i pri tom vrlo lako srušiti Kulericu, koja tvrdi da je doživotna predsjednica.

Obnova mog stana je gotova, farbanje s gletanjem i puno prašine privedeno je kraju. Zadovoljna rezultatom, uredno oličenim zidovima, ipak ne mogu biti potpuno zadovoljna.

Najteže mi je kada u svakoj životnoj situaciji uočim da previše često ljudi koji su zaista zli i čine loše u životima svih oko sebe, budu u pravu. Jedan od loših stavova mog…. recimo vrlo poznate osobe… je da se prema majstorima treba ponašati opako, maltretirati ih, ne dati im da puše dok rade, jedu, piju pivo, da se odmaraju, uopće ih tretirati kao robu i na kraju im cicijaški platiti, čak štoviše, oduzeti od unaprijed ugovorenog iznosa ukoliko prekorače datum završetka radova. Brrr

Mi smo svoje farbanje dogovorili s Ivanom, našim susjedom iz kvarta koji je mnogima oko nas ličio stanove, čovjekom koji ima ženu i dvije kćeri. Veliki plus kod mene je dobio u četvrtak, dan prije početka radova kada je rekao da će doći na dogovor čim svojim curama dade večeru, jer mu žena radi popodne. Kao što već rekoh, padam na brižne očeve (kompleksi iz djetinjstva) i dočekasmo ga najljubaznijim osmijehom, ugodnom okolinom, sokom i kavom, ljubazno i jasno dogovorivši se oko detalja i boja.

Budući da nisam kratkog jezika, a imam i komplekse da me ljudi slabo slušaju ili uopće ne razumiju, nekoliko puta sam ga jasno i glasno pitala je li bojanje u bojama pedalj niže od stropa skuplje i sl. Neeeeee, nema razloga, njemu je svejedno. Ima li dovoljno traka za obljepiti zidove, jer će boja biti spuštena od stropa pedalj (strop ostaje bijel)? Daaaaaaa, nema prioblema. Kada planira da će biti gotovo sve: popravci gletanjem, struganje, farbanje? Nakon turističkog obilaska stana, komentiranja što sve treba (poznaje naše stanove, radio je u našoj zgradi) odgovor je glasio: redimo do nedjelje navečer, nemam što raditi… U tome svemu dogovorismo i cijenu: kao za vas, 23oo, moja boja (donešena iz njegove firme). Je'l treba kupiti boje, ne treba, ima on u firmi koje mu trebaju, bla, bla…

Čovjek uredno došao u petak (uzeo slobodan dan), preš'o se u procjeni prve sobe, radio ju je dva dana, nije spustio boju pedalj od stropa, nakon moje primjedbe, ponovio je postupak, i zaista – trudio se, pogodio boje itd. Da skratim prepričavanje njegovog posla, ukratko, gletao, prašio, strugao, farbao, i tako – do petka. Od petka do petka, jer ujutro radi. U međuvremenu, razboli mu se žena, dobila gripu i temperaturu, otpravim ga ja s posla u nedjelju ujutro, ipak, žena je najvažnija, neka je odvede na hitnu, zašto da brine. Ostani koliko trebaš, ako hoćeš i cijeli dan, nema frke, sila zakon mijenja. Došao je nakon sata, zahvalan što je to sredio, nekoliko puta rekao da mu je s nama baš ugodno, tjerali smo ga da popije kavu, pivicu ili sok, da se odmori, uglavnom ugodna radna atmosfera uz zez i smijeh. Jest da puno fora nije kužio (moj muž se pravi vrckav), nekoliko puta smo mu morali ponovit na što mislimo kada nešto kažemo, ali to sam pripisivala vijugi manje od nas, onoj koja služi za dosjetke. Vrijedan čovjek, pa to ti je.

U petak navečer, prilikom ispraćanja, uz sok i palačinke, muž ga pita koliko smo mu dužni. Veli on, može li mu reći bez mene (jer je on, kao škrt, a ja nisam) - 28oo. Ipak, naradio se, a i trajalo je do petka, a ne do nedjelje. I, vidjeli smo i sami koliko je posla bilo i koliko se naradio.

U šoku, muž odlazi do ormara s lovom mumlajuće hoće li imati dosta, ja zanijemim uz palačinke u kuhinji, ja nagle naravi koju pokušavam umiriti i uskladiti sa zahtjevima okoline. Nakon nekoliko minuta dolazim k sebi i odlučim progovoriti prikladnom bojom, tonom, intenzitetom i rječnikom nešto kao da to nije fer, da se osjećam opljačkanom, da to nije dio dogovora, usprkos njegovoj muci u mom stanu, mi mu nismo podvalili još jednu sobu i umetnuli farbanje štokova i cijevi pride, da je loša procjena radova i vremena izvršenja rizik NJEGOVOG poslovanja… Muža sam podučila da se radnika nikad ne pita KOLIKO smo dužni, nego se tresne o stol onoliko koliko je dogovoreno, ako budemo ljubazni i ne odbijemo pet dana dulje gnjavaže!

I preko nekoliko divnih argumenata meni u prilog, no lovica je već bila u njegovom džepu, mumlao je nešto o tome kako se naradio. I još na kraju mi je rekao da sam mu ja sama predložila da digne cijenu za petsto kunića, jer vidi i sam da nije isto farbanje u bijelo ili u boji s onim mojim trakama (gubi se vrijeme)… i on me je lijepo poslušao! Budući da je glup, kao što rekoh, sam nije skužio da je ipak teže farbati u boji s trakama, ali čovjek sluša i – uči. A mi mu htjeli dati 2500!!!

Čini mi se da ja imam vijugu manje, i to onu potrebniju od njegove vijuge manje.

Još koji ovakav gaf, a imam ih na lageru nekoliko (stid me i pričati) i zovite me predsjednicom Kluba pušioničara.