umovanja

Ljudi, danas mi je bio vrhunac koji opravdava moju ljutnju spram mobitela. Zapravo, nisu krive te zgodne stvarčice koji zanimljivo svijetle, vibriraju i raznoraznim zvukovima pjevuće, ćurliću, gaču, trube poput brodski sirena, zvone i blebeću...

No, danas zovem H-s, firmu, službeno i fino, kolegicu s kojom uobičajeno komuniciram, kad muški glas dadne mi broj moba. Nije privatno, kažem ja, gospođu trebam službeno. Da, da samo nazovite, dao sam vam službeni broj. Tako ja, ništa ne sluteći, nazovem kolegicu s kojom se povremeno čujem, kad ona meni lijepo kaže sve što zna, a mene zanima, a kad je upitah za konkretan broj fakture i podatak koji može iščitati sa dotične, ona mi kaže da nije na poslu, da je doma i da ima slobodan dan za kolače. Tu sam izgubila službeni ton i poslovni duh u razgovoru, uputila sam je da lijepo vrati mobitel od koga ga je dobila i da naredi da joj ne pišu slobodan dan, nego radni, jer mi žena reče da još nije ni počela peći kolače i obavljati ine kuće poslove potrebne za Uskrs, jer je cijelo prije podne na telefonu, odnosno službenom mobitelu? Helooou? Gospođo draga, sve što niste platili, vraćajte, nisu vam ga dali iz ljubavi, nego da ste UVIJEK pri ruci,a da radite i kad ste na godišnjem, kad pečete kolače, i da vas uvijek imaju na udici.

Šta li našim vlasnicima firmi neće pasti na pamet? I to se tolerira kao normalno, uobičajeno i sve raširenije. Daju ti mobitel, i onda očekuju da si 24 sata na raspolaganju. Jednom mom prijatelju su rekli da mu ne padne na pamet ugasiti ga.

Ima li zakona koji regulira upotrebu mobitela, ima li barem moralnog zakona, ima li granica do kojih se ljudska sloboda i pravo na slobodan dan ne smije zloupotrebljavati. Ti ljudi nisu plaćeni za 24-satno radno vrijeme, nego su potplaćeni za 8-satno.

Ali, privatnik ima svoja pravila i uvjete, tko voli - nek izvoli. Nitko ne voli - svi moramo.

Živio kapitalizam! Živjela eksproprijacija proleterijata! (ne znam što znači, ali opasno zvuči)