Otkrila sam da je kartanje jedna divna društvena igra. Nekad su mi govorili da je to hazarderstvo i nisu s odobravanjem gledali moje kartaške igre s bakom, šustera, tzv. sedmice, tablića i slično. Jedna gripa prije par godina dovela me u priliku, dok su djeca bila još daleko od puberteta, do faze da ih naučim kartati tablić. To je super igra za klince, baš one nižih razreda, jer vježbaju zbrajanje, kombinatoriku, pamćenje i što je najvažnije – natjecateljski duh.
Laže onaj koji kaže da je važno igrati i da nije važno pobijediti. Onda taj nek igra samnom. Ja uvijek želim pobijediti. Sada sam napredovala na kartaškoj ljestvici, pa sam sa šustera prešla na remi (prestanite se cinično smijati vi koji rasturate belu i slične ozbiljnije igre!), imam i kudikamo ozbiljnije partnere od svoje djece i ipak hoću pobijediti! Tko ne želi, neka ne igra. I nikada neću varati, jer inače mogu sama ispuniti papir sa rezultatima koji mi odgovaraju.
Da bih djecu namamila na učenje pod temperaturom, malo sam ih podučavala, malo im popuštala, znate ono, samo da zagrizu i da im dosadni zimski dani brže prođu. Onda, kad sam pokazala zube, (da se zna tko je jači), počeli su se buniti, pa sam opet išla linijom manjeg otpora. I lijepo sam im počela opet popuštati. Oni su bili sretni (naizmjenično), ali ja – nikad.
Jer, ja im puštam da pobjede u glupom tabliću ili još glupljem šusteru. Kako su oni pobjeđivali, a ja redovito gubila, tako se i redovito moj autorite srozavao i moj ugled kopnio. Kad sam ih čula da komentiraju da je fakat šteta da sam im ja mama, onda sam ih rasturila i naučila ih nedavno remi.
Sad su poodrasli, u dosadnim danima i hladnim popodnevima kada smo svi doma, kartamo remi, a oni bezobrazni i zaboravni (kao što to djeca i jesu), odlučili su zaboraviti da sam ja njima nekad puštala. I sada bi oni, lijepo, mogli malo popustiti meni. Promakne mi niz iste boje, jer mi je u nizu brojeva, ili se skoncentriram samo na svoje otvorene karte, kao da se još netko nije otvorio, pa ne mogu dodavati i tamo, ili mi ostane džoker u ruci kad netko završi, ili čekam hand, a netko handira prije....
Da sam ja na njihovom mjestu, ja ne bih čekala tisuću razlike, ja bih njima dopustila da bar jednom pobijede. I ja hoću pobijediti vlastitu djecu!
Post je objavljen 05.03.2005. u 12:03 sati.