Budi me kašalj. Ustajem, odlazim u kupaonicu i skužim da sam sinoć nešto propustila. Moje kćeri nema doma. Dva sata su. Sjetim se da je rekla da izlazi, M. slavi rođendan. Muž je ostao budan poslije mene. Zovem je na mob, tek toliko da vidim gdje je i kad misli doći. Sutra radi. Ne javlja se. Dobro, pomišljam, ne čuje od buke. Liježem, vrtim se, škiljim sa ćoravim okom na crvene brojke. Pola tri. Ustajem, ponovo zovem, Mob zvoni do kraja. Uzimam svoj mob, zovem. Ništa. Dobro, možda ga je ostavila u autu. Vraćam se u krevet. Pokušavam zaspati. Tri sata i nekoliko minuta. Zovem ponovo, zvoni do kraja. Ustaje muž, zove sa svog moba, zvoni, ne javlja se. Liježemo bez riječi. Pola četiri je, ona ujutro radi. Ne izlazi srijedom, jer joj je četvrtak prepun aktivnosti. Odlazim u kupaonicu. Dobivam proljev. Tuširam se s otvorenim vratima, da čujem ključ u bravi. Nadam se da će Koni zalajati, to uvijek čini kad čuje da ona dolazi.
Ponovo se vraćam u krevet. Muž mirno spava. Vrtim se, pomišljam, nazvati će, poslati će poruku.Vidjeti će da smo zvali. Ustajem ponovo, zovem dva puta za redom. Ništa. Liježem u krevet, muž se okreće. Blizu četiri je. Majda vozi. S jednom rukom drži cigaretu, s jednom vozi. Jedna joj ruka fali. Da se šta nije dogodilo? Neki dan su četvorica poginula. Leži li negdje uz cestu? Jeli hitna stigla? Je li živa? Neću razmišljati o glupostima, zašto bi se nešto dogodilo? Možda je…. Možda… Prošlo je četiri sata, odavno,,, Da li ju je netko odveo? Mlade cure znaju nestati preko noći, traže ih, gledala sam na televiziji neki dan. Godinama se ne zna za njih…
Ne, neću dozvoliti glupostima da me napadaju. Ali… pola pet je. Ujutro radi. Opet zovem, do kraja, ustaje muž. Ponovo dobivam proljev. Klečim u krevetu pokrivena preko glave i govorim u sebi: „Isuse, Isuse, Isuse, molim te, molim te…vrati je, neka dođe, molim te, živa i zdrava…“ ponavljam u grču.
Tko javlja kada se nešto dogodi? Sada nema sumnje. Skoro će pet sati. Mobitel zvoni. Da je i ukraden, da je i ostao negdje, da postoji bilo kakav razlog zašto se ne javlja, ONA bi došla doma. Bez mobitela. Došla bi do pet. Zove li policije? Bolnica? Ili zvone na vrata? Ako je teško ozlijeđena,,, ili ako je mrtva… kako to ide? Ako je živa, i ranjena, ako će trebati toplice, hvala Bogu, kredit nam je odobren, nećemo kupiti auto, dobar je i ovaj… možda će ona trebati taj novac…. Ne, ne paničarim, realno pokušavam sagledati situaciju. Ponovo klečim pokrivena po glavi „Isuse, vrati je, molim te da dođe živa i zdrava…“
Nazivam ponovo. Telefon zvoni. Majda se javlja: „šta se dogodilo?“ mirno pitam, „Jeste li u bolnici?“ „“Nismo u bolnici, teta, dogodilo se ništa strašno, meni je strašno , možete li sići dolje? „Gdje je moje dijete?“ „U autu je, teta. Dođite dolje, molim vas: Meni je strašno, ona je malo popila…“
U autu je, malo je popila. Najljepša vijest. Hvala ti Bože, malo je popila. Biti će dobro već popodne. Logikom, koju poznaju samo devetnaestogodišnjaci, kaže da je vidjela da smo stoput zvali od dva do pet, ali nije se htjela javiti, jer se bojala i jer joj je bilo neugodno. Logično.
Silazim dolje, ona leži bez svijesti, nekontaktibilna. Ne reagira. Dozivam je. Otvara oči. Ruka joj beživotno savijena iza leža. Glava joj pada. Naušnice se prelamaju preko kapuljače, ispeglana kosa pada joj preko očiju. Cure joj sline. Smrdi. Sretna sam, živa je.
Odlazim u stan, trčim, oblačim crvenu trenirku i roza majicu. Idemo na hitnu. Ne, rozo i crveno, na šta to liči? Presvlačim majicu, oblačim crnu uz bijelu jaknu djeluje smirujuće. Ne želim izgledati kao neki šljam, neki jadnici, trebam izgledati fino, mi smo fina obitelj (đizs, o čemu razmišljam? O čemu razmišljam?) Majda nas vozi, muž će za nama. Možda obuče onu novu jaknu, dobro ga oblači, da ne misle da smo mi neko smeće kojima je normalno to, luzeri koji ne brinu, koji.. (opet ja, đizs!).
Brišem je morkim ručnikom. Bez svijesti je, ništa ne odgovara. Na trenutak otvara oči i ponovo se gubi. Moja kćer. Moje zlato, Dobra, pristojna, cura koja živi zdravo, ne puši, nikada ne pije… Dijete uvijek za primjer, vrijedna, brižna, odgovorna. Pametna.
Dolazimo u hitnu. Dva zgodna bolničara jedva je izvlače iz auta, tijelo joj beživotno pada, skliže im pod rukom na beton, prebacuju je na kolica, pa na krevet, stavljaju je u položaj nesvjesti, mjere tlak. Liječnik uzima podatke. Popila je jednu votku, govorim ja. Gospođo… smije se liječnik, naravno… Ulazi Majda nasamo, prepičava šta se dogodilo. Dolazi i otac, šuti…
Kola hitne pomoći, uz pratnju liječnice i dva bolničara prevoze je na Rebro. Pomokrila se u gaće, prebacuju je na krevet, hlače joj se povlače do kritične granice, jakna i majica se povlače prema gore, trbušćić joj viri, kosa joj preko očiju, ruka pada beživotno. Ona je dobra cura, šapćem liječnici u hitnoj. Ne izlazi često, bavi se sportom, živi zdravo. I prisojna je, nije sklona nikakvim ekscesima, nije sklona rizičnom ponašanju. Na nju se možeš osloniti. Događa se i najboljima, veli doktorica s razumijevanjem. Zahvalna sam što mi vjeruje…
Stižemo na Rebro. Ponovo podaci, uzimaju joj krv, pokrivaju je, ona drhturi, ja odgovaram na pitanja. Mora tu biti još nešto, govori doktor. Uzima li tablete, lijekove, neke stimulanse. NE, odgovaram sigurno. Zašto me to stalno pitaju, zašto mi ne vjeruju? Mmmm, da…da… govori liječnik. Ona otvara oči, sestra i ja joj skidamo jaknu i majicu, preplašeno me pogleda „Mama…“ „ Dušo, dušo….je li ti hladno?
Čekamo u hodniku da nam daju stvari. Muž odlazi u auto po zdravstvenu u jakni. Zatvaram oči: „Isuse, molim te, ispravi ono što smo mi zabrljali. Molim te, daj da nema posljedica, molim te, daj da ovo sve dobro prođe. Hvala ti za sve naše planove za slijedećih mjesec dana i vremenske i financijske za koje sam se sekirala kako ćemo i s čim ćemo, sada znam da – lako ćemo. Samo da ne bude ovakvih iznenadnih, da ne bude nepopravljive štete kroz ovakve, noćne događaje… Isuse…“
Dovoze još jednog. Popišanog, izbljuvanog. Evo ti kolege, govori mojoj kćeri sestra, ružna crnka, pokrivajući momka. Zaista, koliko se boca infuzije, koliko hitnih pomoći, liječnika, sestara, laboratorijskih pretraga učini i koliko one koštaju zbog ovakvih mladih seratora, svaki vikend, nakon svake utakmice, koliko transfuzija, koji trošak zbog pijanih, obijesnih bezveznjaka, a koliko aparata, lijekova i operacija treba za ljude koji su ozbiljno bolesni, čije je život ugrožen ne njihovo krivnjom??? Ruku na srce, nije pravedno…
Stavljaju je na infuziju. Odlazimo. Znaju li oni, ili ih je baš briga, da ona čuva tuđe pse u stanu tih ljudi, da joj ostavljaju ključ od stana, bez brige? Da ju je susjeda koju mi nismo poznavali, ali ona nju jest preko pasa, rekla upisati prije pet godina u svoju gimnaziju: „Ja je poznam, bez brige, ako se ne upiše, ja ću je u svoju, osobno, mogu stajati pred ravnateljem sa svojim imenom zbog nje… poznajem vaše dijete..“
(Ležim u krevetu, plačem. Tužna, imali smo smrtni slučaj. Ona ulazi u sobu, liježe pored mene, Obgrli me i stisne. Zaspem u njenom naručju. Prva plaća. Svi dobijamo po nešto, brata nagrađuje igricama. Sebi nije mogla kupiti čizme, nije ni bitno…Podsjeća me na obiteljske rođendane, brine o svima koji su u nekoj potrebi. Brižna, ozbiljna, odgovorna, vrijedna. Slatka. Duhovita. Odana. Voljena u Klubu, na tečaju, omiljena u školi. Moja kćer. Moja ćuftica.)
Muž me zove. Kod nje je, donosi joj je čistu robu, dobija drugu bocu infuzije, ponovno su joj vadili krv. Ona je budna, šuti i plače. Nitko joj ništa ne govori, ne govori ni ona. Popodne dolazi kući, sakriva se u sobu, spava. Jastuk je mokar. Zna da ovo nije prekršaj. Ovo zaslužuje sankcije. Ne možemo se praviti da se ništa nije dogodilo. Iako, i ja sam se napila. I oko mene su imali posla. Nekoliko puta. Ali, nikad nisam završila na hitnoj. Je li to olakotna okolnost – njoj?
("Nije dokazana prisutnost lijekova ili metabolita lijekova u krvi.
Etanol: 2,33.")
Moja kćer. Moja ćuftica.
Post je objavljen 18.03.2005. u 08:50 sati.