petak, 26.03.2010.
La Roux - I'm not your toy
srijeda, 24.03.2010.
Frederic Beigbeder: Windows on the world (priča o 9/11)
|
Kako se nešto tako golemo može tako brzo uništiti? To je tema ove knjige: rušenje kule od kreditnih karata. Klinci me pitaju "Što je to Francuz?" Naučim ih da je Francuska jedna mala zemlja u Europi koja je između 1776. i 1783. pomogla Americi da se oslobodi jarma Engleza, a da su naši vojnici, u znak zahvalnosti, Francuze 1944. oslobodili od nacista. (Malo pojednostavljujem iz pedagoških razloga.) Naša su djeca loše odgojena zato što uopće nisu odgojena. To jest, ne odgajamo ih više mi, nego kanali s crtanim filmovima. Hvala Disney Channelu, planetarnoj dadilji. Naša su djeca truli razmaženci, jer smo to isto i mi. Jerry i David idu mi na živce, ali ima jedna velika razlika u odnosu na njihovu majku: njih još volim. Moji se klinci dosađuju i tome sam ja kriv: dovodim ih na mjesta za starce. Ali oni su bili ti koji su inzistirali! Mislio sam da će ih vidik zabaviti, no oni su vidikovac brzo obišli. Oni su kao njihov otac: sve im prebrzo dodija. Generacija frenetičnog zappinga i egzistencijalne shizofrenije. Što će kad otkriju da se ne može sve imati, niti sve biti? Žalim ih, jer osobno, ja se nikad nisam oporavio od takvog otkrića. |
M. Houellebecq: Platforma
|
Imala je pravo; bio sam sretan, sjećam se. Naravno, u igri su razne stvari, cijeli niz neizbježnih problema, propadanje i smrt, naravno. No, u znak sjećanja na tih nekoliko mjeseci, pouzdano tvrdim: znam da sreća postoji. O putovanju avionom: Stisnete se na premalen, štoviše, smiješan prostor, odakle pri ustajanju nužno smetate svim susjedima u redu, a odmah vas dočeka niz zabrana što vam ih s lažnim osmijehom na usnama objavljuju stjuardese. Nakon ukrcaja smjesta dograbe vaše osobne stvari i zatvore ih u pretince za prtljagu, kamo do slijetanja više uopće nemate pristup. Zatim vas tijekom cijelog putovanja zdušno mrcvare sprečavajući vas da se krećete, pa i mičete, osim u ograničene svrhe poput kušanja gaziranih napitaka, gledanja američkih videokaseta i kupnje duty-free proizvoda. Tvrdnja da su ljudska bića jedinstvena i da u sebi nose nezamjenjivu osebujnost je pogrešna; bar ja u svom slučaju toj osebujnosti nisam vidio ni traga. Najčešće se uzalud mučimo pokušavajući razlučiti osobne sudbine i karaktere. Schopenhauer je negdje zapisao da se čovjek vlastita života sjeća jedva malo bolje nego romana koji je nekad davno pročitao. Da, baš tako: malo bolje i to je sve. Da nema snaga reda, znao sam da bih bio lak, iako nezanimljiv plijen. Moj vrlo konvencionalan način odijevanja, tipičan za srednji rukovodeći kadar, ničim nije mamio. Mene pak ta mladež iz "opasnih slojeva" nije nimalo privlačila. Nisam ih shvaćao, niti sam ih nastojao shvatiti. Uopće nisam suosjećao ni s njihovim strastima ni s njihovim vrijednostima. Što se mene tiče, ni malim prstom ne bih maknuo za Rolex, Nikeice ili BMW Z3; štoviše, nikad nisam naučio razlikovati proizvode s markom od onih bez marke. Svijet bi sigurno rekao da nemam pravo. Toga sam bio svjestan: u manjini sam, što znači da griješim. Košulje s potpisom Yves Saint Laurenta MORAJU se razlikovati od drugih, kao što se i Guccijeve mokasine moraju razlikovati od onih iz samoposluživanja. Ja jedini nisam primjećivao razliku. U tom sam pogledu bio osakaćen, što mi pak nije izgovor da osudim cijeli svijet. Možemo li od slijepca tražiti da nastupi kao stručnjak za postimpresionističko slikarstvo? Iako nehotično, sljepilo me isključilo iz cijelog vida životne ljudske stvarnosti koji je dovoljno moćan da potakne i obožavanje i zločine. Već sam nekoliko godina njegovao teoriju da je svijet moguće odgonetnuti i shvatiti kako se razvija ako potpuno zanemarite političke vijesti te gradske ili kulturne rubrike: točnu sliku povijesnih kretanja možete stvoriti prateći samo gospodarske i burzovne vijesti. (...) Postavku do dan danas nisam uspio ni dokazati ni opovrgnuti. "Sama si mi objasnila", nježno sam rekao, "da je kapitalizam u načelu stalno ratno stanje, vječna borba kojoj nikad nema kraja". "Istina", bez oklijevanja se složila. "No, ne moraju se uvijek boriti isti ljudi." Do novca možete doći na razne načine, poštene ili nepoštene, umne ili surovo fizičke. Novac možete steći inteligencijom, darovitošću, snagom, hrabrošću ili čak ljepotom; možete ga se domoći i običnom igrom slučaja. Novac najčešće dobivate nasljedstvom kao ja: u tom se slučaju problem prebacuje na prethodni naraštaj. Na ovome su se svijetu novca domogli razni ljudi: bivši vrhunski sportaši, gangsteri, umjetnici, manekeni, glumci, velik broj sposobnih poduzetnika i ulagača; i nekolicina tehničara, izumitelji rjeđe. Novac katkad stječete mehanički, pukim gomilanjem, ili pak smionim potezom koji okruni uspjeh. Cijela stvar nema previše smisla, no zrcali veliku raznolikost. (...) Novac je u biti apstraktan pojam u kojemu ni rasa, ni fizički izgled, ni godine, ni inteligencija ni ugled nemaju nikakvu ulogu - zapravo se svodi samo na novac. "Što će mi više novca?", razgovijetno odsječe Valerie. "Za Pradine torbice? Vikende u Budimpešti? Bijele tartufe kad im je sezona? Zaradila sam mnogo novca, više se čak ne mogu sjetiti na što je otišao: da, valjda sam ga potrošila na slične gluposti. Znaš li uopće kamo ide tvoj novac?" "Pa..." Razmišljao je. (...) Na trenutak je oklijevao: "Ipak si ti čudna cura, Valerie." "Nisam čudna ja, nego svijet oko mene. Zar doista želiš kupiti Ferrarijev kabriolet? Vikendicu u Deauvilleu, u koju će ti ionako provaliti? Želiš raditi 90 sati na tjedan dok ne navršiš 60 godina? Polovicu zarade davati na porez i financirati vojne operacije na Kosovu ili sanaciju problematičnih prigradskih naselja? Ovdje nam je dobro, imamo što nam treba za život. Zapadni ti svijet može ponuditi samo "proizvode s markom". Ako vjeruješ u proizvode s markom, slobodno ostani na Zapadu. Uostalom, na Tajlandu možeš dobiti prvoklasne lažnjake." "Zapravo imaš čudno stajalište: godinama si radila u srcu zapadnoga svijeta, a uopće nisi vjerovala u njegove vrijednosti." "Grabežljivica sam", mirno je odgovorila. Nekoć sam imao život, trajao je nekoliko mjeseci, nije to ni tako loše, neki ne dobiju ni toliko. Biću koje se dosađuje svojstveno je da stvara podjele i ljestvice. Prema Hutchinsonu i Rawlinsu, razvoj sustava hijerarhijske prevlasti unutar životinjskih zajednica nije posljedica nikakve praktične potrebe ili odabirne prednosti: puko je sredstvo borbe protiv ubitačne dosade života u srcu prirode. U životu općenito više nisam imao bogzna kakvog posla. Kupio sam nekoliko araka papira A4 da mu elemente pokušam dovesti u red. Ljudi bi to prije smrti trebali češće činiti. Zanimljivo je koliko ljudskih bića proživi cijeli život bez potrebe da išta komentiraju, prigovore ili primijete. Ne kažem da ti komentari, prigovori i primjedbe imaju nekog određenog primatelja ili smisao, no čini mi se da ih je, na kraju krajeva, ipak bolje dati. |
utorak, 23.03.2010.
Igrajmo se umjetnosti
srijeda, 17.03.2010.
Elementarne čestice, 3. dio
|
Većinu osoba s kojima se Bruno imao priliku družiti tijekom života vodila je isključivo potraga za užitkom - ako se, dakako, u pojam užitka uključe narcistička zadovoljstva koja donose tuđe poštovanje ili divljenje. Tako se razvijaju različite strategije, koje se naziva ljudskim životima. Do novog se nikad ne dolazi jednostavnim premetanjem starog; informacije se danas pridodaju drugim informacijama poput šaka pijeska, njihova je priroda predodređena konceptualnim okvirom koji omeđuje istraživačko polje; danas je više no ikada potreban novi kut promatranja. Spoznao je kako je uvjerenje u slobodan i razložan izbor osobnog političkog opredjeljenja — kao prirodan temelj demokracije - vjerojatno rezultat brkanja slobode i nepredvidljivosti. Vrtlozi vodene struje uz noseći stup mosta strukturno su nepredvidljivi; no nitko stoga neće ni pomisliti da ih proglasi slobodnima. Naša nesreća doseže vrhunac tek kada praktičnu mogućnost sreće ugledamo nadomak ruke. Čimbenici svijesti suvremenog čovjeka više nisu prilagođeni našoj smrtnosti. Nikada, ni u jednoj epohi niti u kojoj drugoj civilizaciji nije se tako nadugo i neprestano razmišljalo o vlastitim godinama; svakome je u glavi jednostavna slika budućnosti: i za njega će doći trenutak kada će zbroj tjelesnih užitaka koje može očekivati od života postati manji od zbroja boli (sve u svemu, u dubini svojeg bića osjeća da se brojilo okreće - a okreće se uvijek u istom smjeru). Djeca su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli stvorili, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaju; kasnije ga u pravilu reproduciraju. Priče o novcu i odnosu kakvoće i cijene uvijek jako zanimaju ljude, to je jedno od njihovih tipičnih obilježja. A neka bića unatoč svemu, što god se govorilo, u životu vam odigraju temeljnu ulogu, bez problema ga odvedu novim smjerom, nedvojbeno ga presijeku napola. Oni su lakoumni; lakoumni, besramni, skloni majmunarijama, eto takvi su ljudi. Čovjek nekog godinama poznaje, katkad desecima godina ,pomalo se navikne izbjegavati osobna pitanja i uistinu važne teme; ali zadržava nadu da će kasnije, u povoljnijim okolnostima, naći dobar razlog da postavi ta pitanja, da načne te teme; unedogled odgađana vizija čovječnijeg i potpunijeg odnosa nikad se posve ne izbriše, jednostavno stoga što je on nemoguć, jer se nijedan ljudski odnos ne da strpati u nepromjenjivo skučen i krut okvir. "Šalim se... Istina je da me to više uopće ne zanima. Znanje, da... Ostaje želja za znanjem. Čudna je stvar ta želja za znanjem... Vrlo je malo ljudi ima, čak i medu znanstvenicima; većina ih se zadovolji građenjem karijere, brzo prijeđe na administrativne položaje; premda je ona strahovito važna u povijesti čovječanstva. Mogla bi se zamisliti bajka u kojoj se sasvim malena skupina ljudi — najviše nekoliko stotina osoba na zemaljskoj kugli — sa žarom bavi vrlo teškom, vrlo apstraktnom aktivnošću, potpuno nerazumljivom neupućenima. Ti ljudi zauvijek ostaju nepoznati ostatku pučanstva; nikada im ne pripadne ni vlast, ni bogatstvo, ni počasti; nitko nije u stanju čak ni shvatiti zadovoljstvo koje im pruža njihova sitna zanimacija. No ipak, oni su najmoćnija sila na svijetu, i to zbog vrlo jednostavna, sasvim skromna razloga: jer su im u rukama ključevi racionalne sigurnosti. Sve što oni proglase istinitim, kao takvo prije ili kasnije prihvati i cjelokupno čovječanstvo. Nijedna ekonomska, politička, društvena ni vjerska sila nije u stanju sačuvati vjerodostojnost pri suočenju s racionalnom sigurnošću. Može se reći da se Zapad preko svake mjere zanimao za filozofiju i politiku, da je potpuno nerazumno lomio koplja na filozofskim i političkim pitanjima; također se može reći da je Zapad strastveno volio književnost i umjetnost; ali u zbilji, ništa u njegovoj povijesti nije imalo toliku težinu kao potreba za racionalnom sigurnošću. Toj je potrebi za racionalnom sigurnošću Zapad naposljetku sve žrtvovao: svoju vjeru, svoju sreću, svoja nadanja, i kad se sve zbroji, svoj život. Toga bi se trebalo sjetiti kada se pokuša prosuđivati cjelokupnost zapadnjačke civilizacije." Ali ja sam došao do uvjerenja kako su vjere nadasve pokušaji objašnjavanja svijeta; a nijedan pokušaj objašnjavanja svijeta nije održiv ako se sukobi s našom potrebom za racionalnom sigurnošću. "Što se mene osobno tiče", reče upravo kada mu se probudila spoznaja o tome, "rekao bih da sam se držao onog temeljnog pragmatizma koji je u načelu tipičan za istraživače. Činjenice postoje, zakonitosti ih ulančavaju, pojam uzroka nije znanstven. Svijet je jednak zbroju znanja koja imamo o njemu." |
Elementarne čestice, 2. dio
|
Godinama kasnije, Bruno će ustanoviti da je malograđanski svijet - koji čine radnici i niži činovnici - snošljiviji, susretljiviji od svijeta mladih marginalaca, koje su u ono vrijeme zastupali hippiji. "Mogu se prerušiti u doličnog činovnika, i biti prihvaćen od takvih", rado si je govorio Bruno. "Dovoljno je da kupim odijelo, kravatu i košulju — sve zajedno 800 franaka na rasprodaji u C&A; zapravo je dovoljno gotovo samo da naučim vezati čvor na kravati. Ostaje, istina je, problem auta - to je u biti jedina poteškoća u životu nižeg činovnika; no moguće ju je svladati, uzme se kredit, radi se nekoliko godina i uspije se. Nasuprot tome, bilo bi beskorisno da se prerušim u marginalca: nisam ni dovoljno mlad, ni dovoljno zgodan, ni dovoljno cool. Ćelavim, sklon sam debljanju; s godinama sam sve tjeskobniji i osjetljiviji, i sve me više pogađaju znaci odbijanja i prezira. Jednom riječju, nisam dovoljno prirodan, odnosno dovoljno životinja — a to je neizlječiva mana: ma što rekao, ma što učinio, ma što kupio, nikada neću uspjeti prevladati taj hendikep, jer problem je po težini upravo prirodni hendikep". Život usmjeren prema nekom cilju ostavlja malo mjesta uspomenama. Bruno se stoga nije osjećao osobito potaknutnim da se ekonomskim uspjehom izdigne nad svojim suvremenicima. Na profesionalnoj razini - vrlo razumno - jedini mu je cilj bio utopiti se u toj "širokoj srednjoj klasi bez čvrstih granica", kako ju je kasnije opisao predsjednik Giscard d'Estaing. No ljudsko je biće sklono uspostavljati hijerarhije, ono se žarko želi osjećati nadmoćnim sebi sličnima. ...promatrajući prošlost, čovjek uvijek ima dojam - vjerojatno varljiv - određenog determinizma. To su okolnosti u kojima je, jedne srpanjske noći 1974., Annabelle stekla bolnu i konačnu spoznaju o svojem osobnom postojanju. Dok se životinjama ono ukazuje u vidu tjelesne boli, u ljudskim zajednicama osobno postojanje postiže punu samosvijest tek posredstvom laži, s kojom se ono u praksi može stopiti. Osobno postojanje i osjećaj slobode koji iz njega proistječe tvore prirodne temelje demokracije. U demokratskom sustavu, odnosi medu pojedincima u klasičnom su slučaju uređeni na ugovorni način. Svaki ugovor koji krši prirodna prava jedne od ugovornih strana, ili u kojem ni su jasno navedeni uvjeti njegova raskidanja, samim se tim smatra ništavnim. Usred sveopćeg divljaštva prirode, ljudska su bića katkad (rijetko) uspijevala stvoriti malene oaze topline ozračene ljubavlju. Malene, zatvorene, samo odabranima dostupne prostore, kojima je vladalo uzajamno poštivanje i ljubav. U širem smislu, televizija, naročito TF1, neprestano je nudila lekciju iz dostojanstva. U mladenačkom je dobu Michel vjerovao da patnja čovjeku podiže dostojanstvo. Još se događaju kratki trenuci depresije, tuge i sumnje; no lako ih se otklanja lijekovima, anti-depresivi i anksiolitici znatno su napredovali. 'Jedinim kubičnim centimetrom izliječi deset osjećaja.' Ja živim od plaće, u iznajmljenom stanu, svojem sinu nemam što prenijeti u nasljedstvo. Ne mogu ga podučiti nikakvom zanatu, čak ni ne znam čime bi se jednog dana mogao baviti: pravila koja sam naučio ionako za njega više neće važiti, živjet će u nekom drugom svijetu. Prihvatiti ideologiju neprestane promjene znači pristati da se čovjekov život svede isključivo na njegovu osobnu egzistenciju, a da prošle i buduće generacije u njegovim očima izgube svaku važnost. Laž je korisna kad omogući preobrazbu stvarnosti, pomisli; ali kad preobrazba ne uspije, ostane samo laž, gorčina i spoznaja laži. Promišljajući događaje koji nas u životu trenutno zaokupljaju, neprestano se kolebamo između vjerovanja u slučaj i očiglednosti determinizma. Međutim, što se tiče prošlosti, više nemamo nikakve sumnje: doima nam se razvidnim da se sve odvilo kako se doista i moralo odviti. "Ja ne služim ničemu", reče Bruno u tonu pomirenosti sa sudbinom. "Nesposoban sam uzgajati svinje. Nemam pojma o proizvodnji kobasica, vilica ni mobitela. Nijedan od tih predmeta koji me okružuju, koje upotrebljavam ili žderem, nisam u stanju proizvesti; nisam čak u stanju shvatiti proces njihove proizvodnje. Kada bi se industrija ugasila, kada bi inženjeri i specijalizirani tehničari nestali, bio bih nesposoban imalo pridonijeti pokretanju gospodarstva. S obzirom da sam izvan ekonomsko-industrijskog sklopa, ne bih bio u stanju čak ni osigurati vlastiti opstanak: ne bih znao pribaviti hranu, odjeću, ni zaštititi se od vremenskih nepogoda; po svojim osobnim tehničkim sposobnostima daleko sam ispod neandertalca. Potpuno ovisim o društvu koje me okružuje, a ujedno sam mu gotovo potpuno beskoristan; sve što znam raditi su sumnjivi komentari na temu zastarjelih kulturnih predmeta. A ipak dobijam plaću, i to dobru plaću, daleko veću od prosječne. Većina ljudi iz mojeg okruženja je u istom položaju." |
Michel Houellebecq - Elementarne čestice, 1. dio
|
Vječnost je djetinjstva kratka vječnost, ali on to još ne zna; krajolik promiče. Michel se rijetko igra s dječacima svoje dobi, ali nije u lošim odnosima s njima. Smatraju ga nekako drugačijim; u školi postiže izvrsne rezultate, sve razumije bez ikakva vidljiva napora. Oduvijek je najbolji u svim predmetima; dakako, baka je ponosna. No drugi ga dječaci ne mrze, niti ga zlostavljaju; pušta ih da nesmetano od njega prepisuju zadatke. On pričeka da susjed dovrši, tek potom okrene stranicu. Unatoč svojim iznimnim rezultatima, sjedi u zadnjoj klupi. Temelji su njegova kraljevstva krhki. Čitanje Nietzschea samo ga je nakratko razdražilo, Kant mu je samo potvrdio ono što je već znao. Čisti je moral jedinstven i sveobuhvatan. Nije podložan nikakvom preobražaju tijekom vremena, niti kakvim dodacima. Ne ovisi o povijesnim, gospodarskim, sociološkim ili kulturalnim čimbenicima; ne ovisi baš ni o čemu. Nije uvjetovan, već uvjetuje. Drugim riječima, on je apsolutan. U istom je broju iscrpan opis Rahanovih pustolovina na dvadeset stranica donio neka otkrića o njegovoj mladosti, o okolnostima koje su od njega u činile samotnog junaka prethistorijskog doba. Još u djetinjstvu, njegov je klan desetkovala vulkanska erupcija. Njegov otac, Mudri Orao, na umoru mu nije mogao u nasljedstvo ostaviti ništa osim ogrlice s tri kandže. Svaka od tih kandži predstavljala je jednu vrlinu »onih-koji-hodaju-stojeći«, dakle ljudi. Bila je tu kandža odanosti, kandža hrabrosti, te od svih najvažnija, kandža dobrote. Rahan otad nosi tu ogrlicu, nastojeći se pokazati dostojnim onoga što predstavlja. Prva Brunina uspomena potječe iz dobi od četiri godine; to je sjećanje na jedno poniženje. Tada je pohađao vrtić kod parka Laperlier, u Alžiru. Jednog jesenjeg poslijepodneva, odgajateljica je dječačićima pokazala kako se pletu ogrlice od lišća. Djevojčice su čekale, sjedeći na blagoj padini, i već su pokazivale znake glupog ženskog prepuštanja sudbini; većina ih je bila odjevena u bijele haljinice. Tlo je bilo prekriveno zlaćanim lišćem; stabla su bila pretežno kesteni i platane. Ostali su dječaci jedan za drugim dovršavali svoje ogrlice, pa ih odnosili do svojih izabranica da ih ovjenčaju. On nije nikako napredovao, listovi su pucali, sve mu se lomilo u rukama. Kako im objasniti da mu treba ljubav? Kako im objasniti, bez ogrlice od lišća? Suze su mu potekle od bijesa; odgajateljica nije prišla da mu pomogne. Već je bilo svršeno, djeca su ustajala i odlazila iz parka. Nešto kasnije, vrtić je zatvorio vrata. Gotovo sve životinjske zajednice uređene su prema načelu nadmoći povezane s relativnom snagom njihovih članova. Obilježje je tog sustava stroga hijerarhija: najsnažniji mužjak skupine naziva se mužjak alfa; njega slijedi drugi po snazi, mužjak beta, i tako redom, sve do najniže životinje u hijerarhiji, koja se naziva mužjak omega. Hijerarhijski se položaji u načelu određuju ritualnim borbama; mužjaci niskog ranga nastoje poboljšati svoj status izazivajući mužjake višeg ranga, znajući da će u slučaju pobjede poboljšati svoj položaj. Visoki rang prate određene povlastice: pravo da se prvi hrane, da kopuliraju sa ženkama skupine. S druge strane, najslabija životinja u načelu ima mogućnost da izbjegne borbu zauzimajući stas podređenosti. Nije baš najbolje znao kako da pristupi sinu. Želio mu je dobro, pod uvjetom da to ne oduzme previše vremena; osjećao se pomalo krivim. Preko vikenda, kada bi došao Bruno, uglavnom se suzdržavao od primanja svojih ljubavnica. Kupovao je gotova jela, večerali bi sami, potom gledali televiziju. Nije znao igrati nijednu igru. To je jedna od glavnih neprilika koje prate iznimnu djevojačku ljepotu: jedino se iskusni, cinični i bezobzirni osjećaju dostojnima da im se nabacuju; blago njihova djevičanstva najčešće pripadne najvećim prostacima, i to čini prvi korak njihova neumoljivog propadanja. Zavođenju prethodi nježnost, zato je tako teško prestati se nadati. |
utorak, 16.03.2010.
Michel Houellebecq: Širenje područja borbe
|
----------------------------------------------------------------------------- Moguće je, simpatični, prijateljski čitatelju, da ste vi upravo žena. Ne uzrujavajte se, i to je za ljude. Uostalom, to ni najmanje ne utječe na ono što vam imam reći. Ciljam široko. ------------------------------------------------------------------------------ Stranice koje slijede čine roman; time podrazumijevam niz anegdota kojih sam junak. Takav autobiografski izbor zapravo nije izbor; u svakom slučaju, nemam drugog izlaza. Ako ne napišem ono što sam vidio, jednako ću patiti - možda malo više. Tek malo više, naglašavam. U pisanju nema nikakve utjehe. Ono ide za zametenim tragovima, razgraničuje. Ono unosi zrno suvislosti, naznaku nekakve stvarnosti. I dalje tapkaš u zakrvavljenoj magli, uz pokoji putokaz. Kaos se primakao na nekoliko metara. U biti, slab uspjeh. Kakve li suprotnosti prema apsolutnoj, čudotvornoj moći čitanja! Čitav život proveden u čitanju ispunio bi sve moje želje; to sam znao već sa sedam godina. Tkivo je svijeta bolno, neprimjereno; stvar mi se doima nepopravljivom. Doista, mislim da bi mi više odgovaralo čitav život provesti u čitanju. Takav mi život nije dan. Ne namjeravam vas očarati suptilnim psihološkim razmatranjima. Nije mi ambicija izmamiti vam pljesak svojom profinjenošću i humorom. Ima autora koji svoj dar uprežu u službu tankoćutnih opisa duševnih stanja, karakternih odlika, itd. Nećete me svrstati među njih. Sve to gomilanje realističnih detalja koji bi trebali ocrtati jasno razdvojene likove uvijek sam smatrao, ispričavam se što to kažem, običnom bezvezarijom. Kako bih postigao cilj koji sam si postavio, cilj koji je na drugačiji način filozofski, morat ću, naprotiv, pročistiti. Pojednostavniti. Mnoštvo detalja jednog po jednog uništiti. Uostalom, u tome će mi pomoći tijek povijesnog razvoja. Svijet pred našim očima postaje jednoličnim; telekomunikacijska sredstva napreduju; stanovi se obogaćuju novim uređajima. Ljudski odnosi postupno postaju nemogućima, što dodatno umanjuje broj anegdota od kojih se sastoji život. I malo-pomalo, u punom sjaju izranja lice smrti. Krasni predznaci za treći milenij. Michel Houellebecq: Širenje područja borbe, Litteris, Zagreb, 2004. |
ponedjeljak, 15.03.2010.
Projekt El Sistema
|
(klikom na "subtitles" naći ćete prijevod i na hrvatski jezik) |
petak, 12.03.2010.
Neka ostane među nama
|
Brutalno i u glavu, ovaj film vam ne ostavlja vremena za razmišljanje o tome što se dogodilo ili će se tek dogoditi, već vas uvlači poput vira. Težak, bolno realan i odličan film. Sami autori su najbolje rekli: Obavezno pogledajte prije nego ponovno prevarite voljenu osobu. |
srijeda, 10.03.2010.
Timski rad
 "I have strong leadership and teamwork skills." Jedna je osoba opisala sebe ovim riječima i prvo što mi je palo na pamet bilo je da je možda greška u AND/OR? Kako netko istodobno može sebe smatrati liderom i timskim radnikom? Ja nisam nikakav timski radnik. Želim raditi u miru svoj dio posla, a ne ovisiti o nekome kome za njegov dio trebaju tri dana, a bez toga ja ne mogu nastaviti dalje. Zagovornik sam metode "procijeni nečije sposobnosti i daj mu jedan dio posla u skladu s njima". Samo me nemoj tjerati na timski rad, please! Sve više mi se čini da je sintagma "timski rad" jedna umotvorina našega doba. Sve što napravi nekakav tim, poluproizvod je kojega najbolji član tima može napraviti sam brže, lakše i bolje. Najslabija karika se ionako "šlepa" za ostalima, dakle, bar jedan član je potpuno neupotrebljiv. Uzmimo tim od, recimo, pet osoba. On obično obuhvaća tri prosječne, jednu natprosječnu i jednu ispodprosječnu. Rezultat znamo, svi smo barem jednom radili u takvoj grupi, ako ništa drugo, bar na fakultetu. Svi se sjećamo onih podjela u grupe gdje bi dva najglasnija člana (inteligencija i glasnoća su obično obrnuto proporcionalne) sve radili sami, a ostali se dosađivali...e, pa to je "timski rad". Zašto, umjesto stvaranja nekog iščašenog tima, ne bismo podijelili zadatke na pet (ali ne jednakih!) dijelova, a kasnije zadužili još jednu (šestu, novu) osobu da od svega toga napravi nešto smisleno. Zapravo, možda pravo pitanje i nije "zašto". |
utorak, 09.03.2010.
Riječ dana: glupak
|
Baš mi se sviđa ova riječ. Ne glupan, bedak, blesan, budala...već baš GLUPAK. Navodno to nije hrvatska riječ, a točno je i to da se baš i ne koristi - umjesto nje, upotrebljava se izraz "glupan". Wikipedija tvrdi suprotno, što potkrepljuje sjajnim citatom: Noću bijah mudrac, danju glupak. August Šenoa, Zlatarevo zlato |
ponedjeljak, 08.03.2010.
Sve što znam o poslovanju...
|
...naučio sam iz TV serije. Točnije, serije "30 Rock", koja predstavlja savršen uvodni (ali često i napredni) tečaj poslovanja. Svaki dan na poslu je jedna predstava, i u seriji, i na vašem radnom mjestu. Koliko ćete se znati snaći u ulozi koja vas zapadne, ovisi isključivo o vašim sposobnostima prepoznavanja obrasca i reagiranja u skladu s njim. Nekoliko početnih lekcija: Trivia: TV kuća NBC Universal koja producira ovu seriju, u vlasništvu je General Electrica (2004.-2009. 80% GE, 20% Vivendi, a od 2009. 49% GE, 51% Comcast) Zato, daljinski u ruke i na učenje. Jeftinije je od postdiplomskog, a lekcije su vrlo pamtljive. Posebna preporuka: Sezona 3, epizoda 9 "Retreat to move forward" u kojoj Liz i Jack odlaze na sastanak Six Sigma. Liz Lemon: "Ne želim ići na te korporativne skupove! Tamo je hrpa pijanih ljudi koji samo pričaju o sinergiji." |
četvrtak, 04.03.2010.
Momo Kapor
|
"Jer čovjek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svijetom koji ga ne prihvaća i ne shvaća, ne osjeća nikakvu potrebu da se ukrašava izvana i da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi da se sakrije." "Čovjek se odražava onim šta ima u glavi. Bit ćeš lud i mlad sve dok ne pristaneš na kompromise, sve dok se ne uplašiš života." Una "Pretvorio sam tupe dane u plemenitu dokolicu." Off "Još jednom se pokazalo točnim da je patnja ulaznica za svijet duha." Provincijalac "...on je iz dana u dan postajao sve više unutrašnji emigrant, lice raseljeno u vremenu" "...pokazuju nam da ne smijemo biti isuviše umišljeni u svoju sretnu zvijezdu..." Foliranti "Umorni smo od povijesti. Drogiraju nas njome od malih nogu, usta su nam puna gipsa i mrtvih mudrih riječi koje ne mogu da nam pomognu, jer svatko od nas sam za sebe mora da riješi misteriju svog postojanja na ovoj planeti." Skitam i pričam "Zašto je čovjek prisiljen da polovinu dana provodi radeći nešto što ne voli? Da bi onu drugu polovicu živio kako mu se dopada." Ada "Neću da utučem svoj život u nekom neprestanom čekanju. Što radiš cijelog bogovetnog života, samo nešto čekaš. Plaću, večeru, proljeće, ljetovanje, zimu, da zavrije ručak, da se ugrije peć, maturu, pa fakultet, muža...i što si radio? Ništa!" "Lova ništa ne znači. Ma koliko je imala, opet će ti faliti. Znači, stvar nije u lovi, kao što misle mnogi amateri, jer što ti vrijedi lova do krova kad ne možeš da se zezaš sa pravim tipovima, niti da sjediš na pravim mjestima." Beleške jedne Ane "Sa životom je kao sa igrom na pozornici: nije važno koliko igra dugo traje, već je li dobra. Sasvim je svejedno na kojem ćeš mjestu prestati da živiš. Prestani gdje god želiš, samo na sve stavi dobar završetak... Knjiga žalbe |
utorak, 02.03.2010.
M. J. Ljermontov - Junak našeg doba
|
“Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi put opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio.” Pisac o glavnom junaku “Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga koji je tako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povijest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje.” Pečorin, u predgovoru vlastitom dnevniku Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladaš mladom dušom što tek se rascvjetala. Ona je kao cvijetak kojemu najljepši miris ishlapi od prve sunčane zrake; treba ga u taj čas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; možda ga tkogod podigne! Ja osjećam u sebi onu neugasivu žeđ koja sve guta što god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podržava duševnu snagu. Mene samoga ne može više strast da obezumi; prilike su u meni ugušile častoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer častoljublje nije drugo nego žeđ za vlasti, a meni je najveća naslada — podvrći svojoj volji sve što me okružuje. Probuditi osjećaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveći trijumf vlasti? Da budeš nekomu razlogom boli ili radosti, a da nemaš na to nikakva posebnog prava – nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A što je zapravo sreća? Zasićen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najboljeg i najmoćnijeg čovjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, našao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo rađa zlo; prva nam bol pokazuje kako je ugodno druge mučiti. Ideja zla ne može ti ući u glavu, a da je ne bi poželio i ostvariti. Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; već kad se rode dobiju oblik, a taj oblik je čin. Onaj u čijoj se glavi rodilo više ideja, onaj i više radi. Zato genij, prikovan za činovnički stol, mora umrijeti ili s uma sići, upravo kao što čovjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada. Strasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da će one za čitava života njime vladati. Mnoge mirne rijeke počinju bučnim slapovima, a nijedna ne skače i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir često znak velike, iako skrivene snage; kad su misli pune i duboke, ne mogu bijesno da provale, duša koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu točan račun i uvjerava se da tako mora biti; ona zna da će je bez oluje isušiti stalna sunčeva žega; ona se prožimlje svojim vlastitim životom — mazi se i kažnjava kao ljubljeno dijete. Samo u tom višem stanju poznavanja samog sebe, čovjek može ocijeniti Božju pravednost. Čitajući ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali čemu?… Ta ovaj dnevnik pišem ja za sebe, pa zato će sve što u nj unesem, s vremena biti dragocjena uspomena… Ulomak iz dnevnika |
