utorak, 02.03.2010.
M. J. Ljermontov - Junak našeg doba
|
“Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi put opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio.” Pisac o glavnom junaku “Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga koji je tako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povijest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje.” Pečorin, u predgovoru vlastitom dnevniku Ali i jeste neka neshvatljiva naslada kad ovladaš mladom dušom što tek se rascvjetala. Ona je kao cvijetak kojemu najljepši miris ishlapi od prve sunčane zrake; treba ga u taj čas ubrati, namirisati ga se i baciti ga na cestu; možda ga tkogod podigne! Ja osjećam u sebi onu neugasivu žeđ koja sve guta što god putem sretne; ja gledam boli i radosti drugih sa samim sobom, kao hranu koja mi podržava duševnu snagu. Mene samoga ne može više strast da obezumi; prilike su u meni ugušile častoljublje; ali ono se ipak pojavilo u drugom obliku, jer častoljublje nije drugo nego žeđ za vlasti, a meni je najveća naslada — podvrći svojoj volji sve što me okružuje. Probuditi osjećaj ljubavi, odanosti i straha prema sebi – nije li to prvi znak i najveći trijumf vlasti? Da budeš nekomu razlogom boli ili radosti, a da nemaš na to nikakva posebnog prava – nije li to najslađa hrana našeg ponosa? A što je zapravo sreća? Zasićen ponos. Kad bih ja sebe mogao smatrati za najboljeg i najmoćnijeg čovjeka na svijetu, bio bih sretan; kad bi me svi ljubili, našao bih u sebi beskrajna vrela ljubavi. Zlo rađa zlo; prva nam bol pokazuje kako je ugodno druge mučiti. Ideja zla ne može ti ući u glavu, a da je ne bi poželio i ostvariti. Ideje su – organski stvorovi, rekao je netko; već kad se rode dobiju oblik, a taj oblik je čin. Onaj u čijoj se glavi rodilo više ideja, onaj i više radi. Zato genij, prikovan za činovnički stol, mora umrijeti ili s uma sići, upravo kao što čovjek jake konstitucije umire od kapi ako neprestano sjedi i skromno se vlada. Strasti nisu drugo nego ideje u prvom svom razvitku; one su svojina mladog srca i glup je onaj tko misli da će one za čitava života njime vladati. Mnoge mirne rijeke počinju bučnim slapovima, a nijedna ne skače i ne pjeni se do samog mora. Ali taj je mir često znak velike, iako skrivene snage; kad su misli pune i duboke, ne mogu bijesno da provale, duša koja pati i koja se raduje, daje sebi o svemu točan račun i uvjerava se da tako mora biti; ona zna da će je bez oluje isušiti stalna sunčeva žega; ona se prožimlje svojim vlastitim životom — mazi se i kažnjava kao ljubljeno dijete. Samo u tom višem stanju poznavanja samog sebe, čovjek može ocijeniti Božju pravednost. Čitajući ovu stranicu, vidim da sam zastranio od svog predmeta… Ali čemu?… Ta ovaj dnevnik pišem ja za sebe, pa zato će sve što u nj unesem, s vremena biti dragocjena uspomena… Ulomak iz dnevnika |
