srijeda, 17.03.2010.
Elementarne čestice, 3. dio
|
Većinu osoba s kojima se Bruno imao priliku družiti tijekom života vodila je isključivo potraga za užitkom - ako se, dakako, u pojam užitka uključe narcistička zadovoljstva koja donose tuđe poštovanje ili divljenje. Tako se razvijaju različite strategije, koje se naziva ljudskim životima. Do novog se nikad ne dolazi jednostavnim premetanjem starog; informacije se danas pridodaju drugim informacijama poput šaka pijeska, njihova je priroda predodređena konceptualnim okvirom koji omeđuje istraživačko polje; danas je više no ikada potreban novi kut promatranja. Spoznao je kako je uvjerenje u slobodan i razložan izbor osobnog političkog opredjeljenja — kao prirodan temelj demokracije - vjerojatno rezultat brkanja slobode i nepredvidljivosti. Vrtlozi vodene struje uz noseći stup mosta strukturno su nepredvidljivi; no nitko stoga neće ni pomisliti da ih proglasi slobodnima. Naša nesreća doseže vrhunac tek kada praktičnu mogućnost sreće ugledamo nadomak ruke. Čimbenici svijesti suvremenog čovjeka više nisu prilagođeni našoj smrtnosti. Nikada, ni u jednoj epohi niti u kojoj drugoj civilizaciji nije se tako nadugo i neprestano razmišljalo o vlastitim godinama; svakome je u glavi jednostavna slika budućnosti: i za njega će doći trenutak kada će zbroj tjelesnih užitaka koje može očekivati od života postati manji od zbroja boli (sve u svemu, u dubini svojeg bića osjeća da se brojilo okreće - a okreće se uvijek u istom smjeru). Djeca su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli stvorili, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaju; kasnije ga u pravilu reproduciraju. Priče o novcu i odnosu kakvoće i cijene uvijek jako zanimaju ljude, to je jedno od njihovih tipičnih obilježja. A neka bića unatoč svemu, što god se govorilo, u životu vam odigraju temeljnu ulogu, bez problema ga odvedu novim smjerom, nedvojbeno ga presijeku napola. Oni su lakoumni; lakoumni, besramni, skloni majmunarijama, eto takvi su ljudi. Čovjek nekog godinama poznaje, katkad desecima godina ,pomalo se navikne izbjegavati osobna pitanja i uistinu važne teme; ali zadržava nadu da će kasnije, u povoljnijim okolnostima, naći dobar razlog da postavi ta pitanja, da načne te teme; unedogled odgađana vizija čovječnijeg i potpunijeg odnosa nikad se posve ne izbriše, jednostavno stoga što je on nemoguć, jer se nijedan ljudski odnos ne da strpati u nepromjenjivo skučen i krut okvir. "Šalim se... Istina je da me to više uopće ne zanima. Znanje, da... Ostaje želja za znanjem. Čudna je stvar ta želja za znanjem... Vrlo je malo ljudi ima, čak i medu znanstvenicima; većina ih se zadovolji građenjem karijere, brzo prijeđe na administrativne položaje; premda je ona strahovito važna u povijesti čovječanstva. Mogla bi se zamisliti bajka u kojoj se sasvim malena skupina ljudi — najviše nekoliko stotina osoba na zemaljskoj kugli — sa žarom bavi vrlo teškom, vrlo apstraktnom aktivnošću, potpuno nerazumljivom neupućenima. Ti ljudi zauvijek ostaju nepoznati ostatku pučanstva; nikada im ne pripadne ni vlast, ni bogatstvo, ni počasti; nitko nije u stanju čak ni shvatiti zadovoljstvo koje im pruža njihova sitna zanimacija. No ipak, oni su najmoćnija sila na svijetu, i to zbog vrlo jednostavna, sasvim skromna razloga: jer su im u rukama ključevi racionalne sigurnosti. Sve što oni proglase istinitim, kao takvo prije ili kasnije prihvati i cjelokupno čovječanstvo. Nijedna ekonomska, politička, društvena ni vjerska sila nije u stanju sačuvati vjerodostojnost pri suočenju s racionalnom sigurnošću. Može se reći da se Zapad preko svake mjere zanimao za filozofiju i politiku, da je potpuno nerazumno lomio koplja na filozofskim i političkim pitanjima; također se može reći da je Zapad strastveno volio književnost i umjetnost; ali u zbilji, ništa u njegovoj povijesti nije imalo toliku težinu kao potreba za racionalnom sigurnošću. Toj je potrebi za racionalnom sigurnošću Zapad naposljetku sve žrtvovao: svoju vjeru, svoju sreću, svoja nadanja, i kad se sve zbroji, svoj život. Toga bi se trebalo sjetiti kada se pokuša prosuđivati cjelokupnost zapadnjačke civilizacije." Ali ja sam došao do uvjerenja kako su vjere nadasve pokušaji objašnjavanja svijeta; a nijedan pokušaj objašnjavanja svijeta nije održiv ako se sukobi s našom potrebom za racionalnom sigurnošću. "Što se mene osobno tiče", reče upravo kada mu se probudila spoznaja o tome, "rekao bih da sam se držao onog temeljnog pragmatizma koji je u načelu tipičan za istraživače. Činjenice postoje, zakonitosti ih ulančavaju, pojam uzroka nije znanstven. Svijet je jednak zbroju znanja koja imamo o njemu." |
