Imala je pravo; bio sam sretan, sjećam se. Naravno, u igri su razne stvari, cijeli niz neizbježnih problema, propadanje i smrt, naravno. No, u znak sjećanja na tih nekoliko mjeseci, pouzdano tvrdim: znam da sreća postoji.
O putovanju avionom:
Stisnete se na premalen, štoviše, smiješan prostor, odakle pri ustajanju nužno smetate svim susjedima u redu, a odmah vas dočeka niz zabrana što vam ih s lažnim osmijehom na usnama objavljuju stjuardese. Nakon ukrcaja smjesta dograbe vaše osobne stvari i zatvore ih u pretince za prtljagu, kamo do slijetanja više uopće nemate pristup. Zatim vas tijekom cijelog putovanja zdušno mrcvare sprečavajući vas da se krećete, pa i mičete, osim u ograničene svrhe poput kušanja gaziranih napitaka, gledanja američkih videokaseta i kupnje duty-free proizvoda.
Tvrdnja da su ljudska bića jedinstvena i da u sebi nose nezamjenjivu osebujnost je pogrešna; bar ja u svom slučaju toj osebujnosti nisam vidio ni traga. Najčešće se uzalud mučimo pokušavajući razlučiti osobne sudbine i karaktere. Schopenhauer je negdje zapisao da se čovjek vlastita života sjeća jedva malo bolje nego romana koji je nekad davno pročitao. Da, baš tako: malo bolje i to je sve.
Da nema snaga reda, znao sam da bih bio lak, iako nezanimljiv plijen. Moj vrlo konvencionalan način odijevanja, tipičan za srednji rukovodeći kadar, ničim nije mamio. Mene pak ta mladež iz "opasnih slojeva" nije nimalo privlačila. Nisam ih shvaćao, niti sam ih nastojao shvatiti. Uopće nisam suosjećao ni s njihovim strastima ni s njihovim vrijednostima. Što se mene tiče, ni malim prstom ne bih maknuo za Rolex, Nikeice ili BMW Z3; štoviše, nikad nisam naučio razlikovati proizvode s markom od onih bez marke.
Svijet bi sigurno rekao da nemam pravo. Toga sam bio svjestan: u manjini sam, što znači da griješim. Košulje s potpisom Yves Saint Laurenta MORAJU se razlikovati od drugih, kao što se i Guccijeve mokasine moraju razlikovati od onih iz samoposluživanja. Ja jedini nisam primjećivao razliku. U tom sam pogledu bio osakaćen, što mi pak nije izgovor da osudim cijeli svijet. Možemo li od slijepca tražiti da nastupi kao stručnjak za postimpresionističko slikarstvo? Iako nehotično, sljepilo me isključilo iz cijelog vida životne ljudske stvarnosti koji je dovoljno moćan da potakne i obožavanje i zločine.
Već sam nekoliko godina njegovao teoriju da je svijet moguće odgonetnuti i shvatiti kako se razvija ako potpuno zanemarite političke vijesti te gradske ili kulturne rubrike: točnu sliku povijesnih kretanja možete stvoriti prateći samo gospodarske i burzovne vijesti. (...) Postavku do dan danas nisam uspio ni dokazati ni opovrgnuti.
"Sama si mi objasnila", nježno sam rekao, "da je kapitalizam u načelu stalno ratno stanje, vječna borba kojoj nikad nema kraja". "Istina", bez oklijevanja se složila. "No, ne moraju se uvijek boriti isti ljudi."
Do novca možete doći na razne načine, poštene ili nepoštene, umne ili surovo fizičke. Novac možete steći inteligencijom, darovitošću, snagom, hrabrošću ili čak ljepotom; možete ga se domoći i običnom igrom slučaja. Novac najčešće dobivate nasljedstvom kao ja: u tom se slučaju problem prebacuje na prethodni naraštaj.
Na ovome su se svijetu novca domogli razni ljudi: bivši vrhunski sportaši, gangsteri, umjetnici, manekeni, glumci, velik broj sposobnih poduzetnika i ulagača; i nekolicina tehničara, izumitelji rjeđe. Novac katkad stječete mehanički, pukim gomilanjem, ili pak smionim potezom koji okruni uspjeh. Cijela stvar nema previše smisla, no zrcali veliku raznolikost. (...)
Novac je u biti apstraktan pojam u kojemu ni rasa, ni fizički izgled, ni godine, ni inteligencija ni ugled nemaju nikakvu ulogu - zapravo se svodi samo na novac.
"Što će mi više novca?", razgovijetno odsječe Valerie. "Za Pradine torbice? Vikende u Budimpešti? Bijele tartufe kad im je sezona? Zaradila sam mnogo novca, više se čak ne mogu sjetiti na što je otišao: da, valjda sam ga potrošila na slične gluposti. Znaš li uopće kamo ide tvoj novac?"
"Pa..." Razmišljao je. (...) Na trenutak je oklijevao: "Ipak si ti čudna cura, Valerie."
"Nisam čudna ja, nego svijet oko mene. Zar doista želiš kupiti Ferrarijev kabriolet? Vikendicu u Deauvilleu, u koju će ti ionako provaliti? Želiš raditi 90 sati na tjedan dok ne navršiš 60 godina? Polovicu zarade davati na porez i financirati vojne operacije na Kosovu ili sanaciju problematičnih prigradskih naselja? Ovdje nam je dobro, imamo što nam treba za život. Zapadni ti svijet može ponuditi samo "proizvode s markom". Ako vjeruješ u proizvode s markom, slobodno ostani na Zapadu. Uostalom, na Tajlandu možeš dobiti prvoklasne lažnjake."
"Zapravo imaš čudno stajalište: godinama si radila u srcu zapadnoga svijeta, a uopće nisi vjerovala u njegove vrijednosti." "Grabežljivica sam", mirno je odgovorila.
Nekoć sam imao život, trajao je nekoliko mjeseci, nije to ni tako loše, neki ne dobiju ni toliko.
Biću koje se dosađuje svojstveno je da stvara podjele i ljestvice. Prema Hutchinsonu i Rawlinsu, razvoj sustava hijerarhijske prevlasti unutar životinjskih zajednica nije posljedica nikakve praktične potrebe ili odabirne prednosti: puko je sredstvo borbe protiv ubitačne dosade života u srcu prirode.
U životu općenito više nisam imao bogzna kakvog posla. Kupio sam nekoliko araka papira A4 da mu elemente pokušam dovesti u red. Ljudi bi to prije smrti trebali češće činiti. Zanimljivo je koliko ljudskih bića proživi cijeli život bez potrebe da išta komentiraju, prigovore ili primijete. Ne kažem da ti komentari, prigovori i primjedbe imaju nekog određenog primatelja ili smisao, no čini mi se da ih je, na kraju krajeva, ipak bolje dati.