U Agoniji

Niz događaja. Bez nekog vidljivog razloga jednostavno se nižu. Navečer sam iz nekog neobjašnjivog razloga ugasio „pametni telefon“. Iz sasvim razumljivog razloga, isti nije pokazao da je pametan te se sasvim objašnjivo odbio ujutro oglasiti (umjesto arhaičnih pijetlova) te me ostavio u krevetu u trenucima kada sam trebao biti na poslu. Jurnjava. U rekordno kratkom roku uspio sam pokupiti većinu potrebnih stvari i odjurio na posao. Srećom nisam naletio na prometnu policiju (da jesam, imali bi nekoliko sasvim (ne)običnih tema za razgovor). Na poslu sam zadnji. Za kavu nema vremena, krećem u utrku sa krugom zakašnjenja za ostatkom društva (bez iluzija da ću ih sustići). Zvoni „pametni“. Stvari koji su dopirale iz malenog zvučnika poviše njegovog imena samo su dodavale dodatni pritisak na unaprijed izgubljenu bitku sa vremenom. Ne predajem se. Sa krugom zakašnjenja ne preostaje mi drugo nego pokušati sa istim gumama i bez dolijevanja goriva smanjiti zaostatak. Na polovici radnog vremena shvatio sam da je ipak suludo juriti ovim ritmom (polovicu sam stvari već zaboravio ...). Stajem. Ulazim u boks po gorivo (ipak kava), odlučim iskoristiti „pametnjakovića“ te ga trpam zadacima koje trebam obaviti (pa neka on kukuriče). Hvatam konce, lakše dišem. Poslije posla vodim dijete...trening....dodatne izvanškolske aktivnosti...Umoran, (a spavao sam dulje...hmm...) vraćam se kući (konačno) posloženih kockica (nešto ću nadoknaditi sutra). Vozim uobičajenim putem, po navici. Slučajno skrenem pogled (valjda zato jer je bilo crveno) i primjetim grafit na zidu. Ne znam koliko je dugo tu ali ja ga prvi put vidim. Izmamio je osmijeh na lice ... NE VOZITE BRZO, KUĆI VAS IONAKO ČEKA ŽENA....
Zaista sam se od srca nasmijao. Parkiram ispred kuće. Zastajem na ulazu u zgradu ispred grba (umjesto grafita ...ja bi ga radije prebojao, barem bi netko dobio inspiraciju nešto napisati). Stižem kući, otvara žena (ne razumije zašto se smijem), odlažem stvari (neke na svoje mjesto a neke ostavljam na neprikladnom mjestu znajući da će ta akcija izazvati reakciju), sjedam za stol. Ručak je spreman (bolje rečeno večera). „Pametni“ se javlja, ne obazirem se, ovo je moje vrijeme. „Jesi li jutros zakasnio na posao?“ upita Ona. Ja se samo nasmijem (njoj upitnik iznad glave) i kroz smijeh odgovorim: „Da jesam i zato sam vozio brže ... da stignem...“

Dani se redaju, prebrzo. Ne stižem razmišljati. Inercija. Dominira mojim bivstvovanjem. Volim mir, volim prekapati po mislima i slijediti im nit. Čekam kraj dana, čekam da svi usnu i da ostanem u miru i tišini. Navečer je uvijek strka. Knjige za školu, odjeća za školu, za posao...što će mo za ručak...kada....Red za banj. Guram sve ispred sebe. Želim ostati zadnji, želim komadić mira ... tišine.
Svi su usnuli. Ostao sam sam, pogasio sve ... a onda me uhvatio "taj" osjećaj. Prožeo me mir, dubok istinski mir. Prepustio sam se mislima, toku njihovom. Tijelo tu a misli tko zna gdje. I nestadoše svakodnevni tereti. Pokušavam se zadržati tamo što dulje. Zvižduk. Glupi mobitel. Samo mail. Negdje je sniženje, akcija ... prigoda (u ovaj sat...uostalom znam da mi nitko mailom ništa pametno ne poručuje u ovo doba).Ma što ga nisam ugasio...Za kaznu napasniku začepim usta. Pokušavam uhvatiti tok, vratiti se. Ne ide ...
Predajem se, okrenem se na leđa i analiziram današnji dan i u mislima prođem obaveze koje me čekaju. Lutam. San nikako na oči. Pokušavam čitati. Ne ide...Prevrćem se...vrijeme prolazi a san ipak polako ali sigurno dolazi.
Plaža. Samo se zvuk valova koji se sa žala povlače natrag u more čuje.
Ritmičan.
Uspavljuje.
Galebovi.
Uživam zatvorenih očiju. Vjetar sa mora, lagano miluje tijelo.
Škaklje.
O ljepote!
Uživam u prizoru zatvorenih očiju.
Opet galebovi...glasniji...i more je glasnije. Vjetar je, čini se, pojačao. Čak mi je i hladno. Galebovi...glasniji...vjetar...sad mi je zaista hladno.
Budim se otkriven, sa napasnika sinoćnjeg galebovi sve glasnije klikću a vjetar se nestašno igra sa zavjesom. (Moram promjeniti ton alarma). Gledam onog napasnika preko oka. Velike crvene brojke pulsiraju (6:20) u ritmu valova. Mrzim glupu spravu (kao da mi je aparat kriv) i nepovratno se vraćam u rutinu.
Umivam se...ključevi...poruka na hladnjaku...napasni aparat u džep (i punjač također)...izlazim na jutarnju hladnoću. Hladan upravljač automobila briše sve nedoumice (ako ih je dosad i bilo). Pijem kavu, prvu jutarnju, mijenjam melodiju alarma (običan tu-tu bit će sasvim dobar)...idemo dalje.

Ne volim iznenađenja. To ne znači da se ne dešavaju. Sastanak stanara. Ne volim sastanke ali sam morao doći. Opet gužva (ne mogu vjerovat, više stanara je ovdje nego ih je izašlo na parlamentarne izbore). Odabrao sam zadnji red. Stojim na nogama i već gledam na sat (iako nismo ni počeli). Evo Upravitelja. Zamoli za mir i tišinu. Krene. Uobičajena priča o stanju u blagajni (neki stanari sa drugog kata nisu se pretrgli pri podmirivanju obveza za pričuvu, nisu ovdje). Neki su dužni za vodu (nisu dobili plaću, ovdje su). I tako dođe razno. Dakle, Upravitelj je smislio plan kako će mo uštedjeti i riješiti se jednom zauvijek grafita na ulazu u zgradu (mo`š mislit, mislim ja). Predlažem da postojeći grafit zamjenimo novim, TRAJNIM grafitom (njemu nisu svi doma, mislim ja)! Nakon kraće pauze nastavi. Iz udruženja navijača Hajduka (njegov sin je član, a-ha ... mislim ja) ponudili su mi da će na zidu nacrtati Hajdukov grb , a preko grba nema više šaranja (ne mogu vjerovat, mislim ja)!!! Sav trošak je nekoliko sprejeva i to je to. Žamor. Iz zadnjeg reda lijepo se vidi ritmično klimanje glavama gore - dolje ili njihanje lijevo - desno. Zavisi od stava. Primjedbe? Ima li neko primjedbu? Tišina (nisam znao da imamo toliko vatrenih hajdukovaca). Dobro, prekine tišinu Upravitelj, on će dakle obavjestiti "umjetnike" i iz pričuve kupiti sprejeve. Toliko za danas (konačno). Ispred prostorije za sastanke formiraju se male grupe. Lako mi ih je prepoznati. Podijelili su se po smjeru klimanja (grupa "gore - dolje" i grupa "lijevo - desno"). Žestoko raspravljaju (a maloprije tišina!!!, ma `ko je ovdje lud). Pitaju mene ("gore - dolje"). Ma meni je svejedno, dobacim i produžim prema liftu. Osjetio sam poglede na svojim leđima (mogu samo zamislit` komentare) i svejedno produžio doma. Gladan sam. Davno je bio doručak a sa posla sam morao ravno na sastanak. Konačno kući. Ne volim iznenađenja. Puna kuća gostiju. Svratile prijateljice malo kod moje žene (koja buka). Javljam se redom svima i povlačim se u kuhinju (ma što ću im ja). Na štednjaku ručak. Danas je na redu zdrava prehrana. Crvena leća. Preskačem (mesni narezak i pivo, mislim ja). Ne smeta mi više buka. Jedva čekam novi izgled ispred ulaza. Šaljem mail prijatelju (ponosnom vlasniku jedne dionice Hajduka, u vitrini). Doći će vidjeti grafit, mislim grb. Donijet će pivo, ja ću osigurati grickalice (Real - Manchester na velikoj plazmi se ne propušta). Doći će i njegova bolja polovica. U dnevnom je još bučno. Uzimam još jedno hladno. Smiruju me mjehurići pive u čaši. Ne čujem buku. Dobro je.

Dakle, prije neki dan dobio sam poziv koji se ne odbija. Javio mi se stari prijatelj te me pozvao na druženje sa još nekolicinom prijatelja (iz vremena dok su nam se godine pisale sa prvom znamenkom koja još i danas označava najmanju ocjenu u školi). Ne ću vam sad pripovjedati o tome kako smo evocirali uspomene iz daleke prošlosti (naglašavam da smo bili u istom sastavu kao i nekad - bez ljepših polovica) ali vam mogu reći da se nešto i popilo. Onaj što je pio žute sokove sa unaprijed instaliranim mjehurićima je bio vozač. Sve u svemu, kad sam se opraštao sa ekipom (a nije bilo baš rano), pratilo me nekakvo čudno šuštanje. U prvi mah sam pomislio da ovo crno pivo (ne ću reklamirati proizvođača) doista dobro "puca", no što sam bio bliže zgradi (ostavio me "mjehurić" na cesti) šuštanje je bilo jače. Isprekidano. I šuškanje. Ma poznati su mi ovi efekti ... Ostalo mi je još samo nekoliko stuba do prilaza zgradi kad je šuštanje naglo prestalo. Kad sam posljednju stubu ostavio nekoliko metara iza sebe, odjednom buka. Reski zvuk metala na betonu, šuškanje (jakna sa kapuljačom) i odzvanjanje potplata tenisica. Tup udarac o moje desno rame (još bolno) i zvuk tenisica je lagano nestao u daljini. Nekoliko mi je trenutaka trebalo da se priberem. Osvrnuo sam se za nepoznatim vandalom koji se brzo udaljavao. Divljak, promrmljao sam sebi u bradu i zakoračio pred veliki plato (ulaz u zgradu) okružen sa tri strane visokim (svježe obojenim) zidovima. Nogom sam gurnuo nešto (po zvuku - limenka). Odlučim izvaditi mobitel (sreća pa ima onu malu lampicu straga) i rasvjetliti događaj. OMG !!! Zid je ukrašen velikim crvenim slovima! Pisalo je: ZOKY AKO IMAŠ MUDA, DOKAŽI DA NI...! Ma vidi ti mulca! Ugasim svjetlo. Pogledam lijevo i desno...gore...Nisam siguran, ali čini mi se kako je na prvom katu netko pomakao zavjesu (ma ko je normalan budan u ovo doba)...
Konačno jutro. Početak je vikenda. Iako sam zadnji legao, prvi ustajem i stavljam kavu (pravu ...ne one pripravke). Uobičajeno kavu pijem polako dok po internetu istražujem zanimljivosti. Ovog sam puta ispio kavu na brzinu i krenuo po kruh (novine ne kupujem, barem ne ove dnevne) i jogurt. Ispred zgrade naletim na manju skupinu umirovljenika (a koga drugog) u misaonoj pozi (ruke na stražnjici), u polukrugu, okrenuti prema zidu.
Novoustoličeni upravitelj vodio je glavnu riječ. Pokazujući rukom na unakaženi zid govorio je o neodgojenosti, kako toga u njegovo vrijeme nije bilo...ma tko odgaja ovu mladež. Nisam mogao ne primjetiti lagane osmjehe nekih od sudionika mada su svi listom osuđivali prijestupnika (usput dodajući u neprikladan kontekst njegove roditelje). Dodao sam i ja nekoliko prikladnih riječi (izbjegavajući spomenuti roditelje) i uputio se u dućan. Kad sam se vratio, mala skupina se razišla, na vratima zgrade je stajao poziv za sastanak stanara (treba ovo prebojati) a na zidu je još uvijek stajalo, kričavim crvenim slovima: ZOKY AKO IMAŠ MUDA, DOKAŽI DA NISI JUDA. Ma vidi ti mulca.....sram ga bilo.... Žena me dočekala ne vratima sa strogim izrazom na licu. Da gdje sam bio i gdje sam to upropastio novu jaknu nekom crvenom bojom! Ma ne spominji .... bit će ti jasno kad izađeš ... ne spominji nikom...ionako svi plaćaju bojanje...ma objasnit ću ti....Dakle pilo se crno pivo .....