U Agoniji

Sjedim do tvojih nogu glave pognute
Ne mogu pogled dignuti gledati u Tebe
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore
Znaš sve moje misli, sve moje molitve
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine
Moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.

Da te samo dotaknem

Dugo me već nema. Iako sam u "glavi" napisao već popriličan broj postova, zauzetost običnim ovozemaljskim me odnijela drugamo. Iskoristit ću priliku te nešto i ostaviti u ovom virtualnom....

Nervoza. U ogromnim količinama bila je prisutna. Na poslu...kući... Bespomoćno sam tražio zraka, prostora ... Nigdje pomoći. Neispavan sam. Već danima mi ljudi govore da izgledam umorno. Ne znam što bi im rekao. Ja se nekako ne osjećam tako. Ritam uobičajen (pos`o - kuća - pos`o), nema se tu što dodati...

Eto u petak. Svi znamo da je u petak igrana utakmica od koje su mnogi očekivali krš i lom. Ja sam znao da će mo mi (Hrvati) utakmicu organizirati i odraditi profesionalno i ljudski. Sa svih strana skepsa, podmetanja, provokacije.
Imam susjeda koji je je prije dvadesetak godina bio pretplatnik beogradske politike (sjećam se kad bi poštar donosio poštu, uvijek je stršalo to ćirilično izdanje nimalo prijateljskih poruka - jer znam čitati ćirilicu). Dakle, sreo me baš tog dana (već je u godinama) i zamolio me da mu popravim TV (u biti antenu...) jer bi htio gledati utakmicu. Kako me uhvatio još ispred ulaza, nazvao sam suprugu i zamolio je da spremi ručak na toplo a ja ću direktno kod njega. U stanu kod njega nisam nikad bio (iako sam tu već 33 godine). Odiše starinski. Kao vremeplov. Negdje je 1975. godina a ja sam mali dječak. Nekada je to bio bogato namješten stan. Slike na zidovima, masivni regal.... Ulazim ravno u dnevni uljudno odbijajući kavu i piće (žuri mi se). Sjedam ispred TV-a (stari TV sa katodnom cijevi, popularna "guzara"). Kopam po kabelima, palim TV, tražim signal.... Hm... Izgleda da je problem jednostavan - vanjski DVB-t prijemnik je riknuo i treba ga zamijeniti. Priopćavam "Barbi" loše vijesti ... O joooj njemu...kad bi sad on mogao kako do dućana otići, pa nema nikoga, djeca su mu daleko (znam ja gdje su ...zaista su daleko...). Ponudim mu svoj stari DVB-t (ja ionako imam jedan od ovih novijih tankih koji to čudo ima već ugrađeno) kojeg ne koristim već dugo. O, hvala susjed, zaista lijepo od vas. Ma ništa, ništa .. - odgovaram već hvatam kvaku na izlaznim vratima. Ma nemoj sad odma`, pa nazdravit će mo... Nevoljko pristajem, nervozno cupkajući (već je 16:30, prijenos počinje za pola sata). Skoknuh kući na brzinu samo da uzmem DVB-t prijemnik i obznanim novosti. Vraćam se za 5 minuta, na stolu su dvije male čašice (dva "bićerina"). Pa hajde, živ mi bio susjed - uz podignutu čašicu travarice klikne on. Za naše - kaže on...Za naše prihvatim ja i iskapim do dna travaricu (dobra....). Još jednu ? Ma neeee, hvala, žurim .... Ustajem i krenem prema vratima. Pa susjed hvala još jednom i valjda će naši pobijediti. Da, nadam se .... samo da sve bude u redu ...kažem. Uhvatim kvaku a on mi se približi i ispod glasa doda, umjesto pozdrava - Ima da isprašimo ustaše usred Zagreba!?
Valjda je mislio da sam ja "njegov" (zbog imena...). Bez komentara ... vidjet će mo.
Manđukiću i Oliću hvala što je pobjedila Hrvatska (ja nisam vidio ustaše....), hvala svima onima koji su pridonijeli da pobjedi sport. Meni je svaka pobjeda draga ali i ova ima poseban (sportski) naboj. Još samo malo pa nas eto u Brazilu!

Pozdrav susjedu!

Ovaj mi je tjedan proletio. Primjetio sam da vrijeme nekako brže ide (ili mi se to samo čini) pa sam ga pokušao zaustaviti.
Cijeli sam tjedan radio na Otoku. Vožnje trajektom tamo i natrag su vrijeme koje je označavalo pauzu. Odmor. Putovao sam sam pa posjedovao dovoljno vremena za sebe sama. U takvim trenucima (rijetkim), volim razmišljati. Volim promatrati ljude.
Neki su zadubljeni u novine (ja ne čitam dnevni tisak, umara me). Pitam se:koliko uistinu znaju o svijetu oko sebe? Sumnjam da im je informacija iz dnevnog tiska korisna (osim možda osmrtnica). Tražim okolo. Nitko ne čita knjige! Ja volim knjige, onaj osjećaj prilikom otvaranja i uranjanja u svijet nastao u glavi autora. Volim upijati znanje pametnih ljudi koje su nesebično podijelili sa nama. Volim birati što ću čitati, ne volim kontrolu uma (nametnute misli iz dnevnog tiska).
Neki razgovaraju. Smiju se. Lijepo je vidjeti zadovoljne i nasmiješene ljude. Uz njih se ugodnije osjećam (bude više optimizma od "gutača" novina). Veselo hihoću, nerijetko podižu glas. Ne smeta mi. Volim kad se ljudi smiju i dijele svoju radost.
Neki samo razgovaraju. Namrgođeni su. Poneka riječ se dodatno naglasi...pa se čuje "...Linić...porezi...ovo ... ono". Ne volim takve razgovore. Uvijek me naljute. Dosta mi je politike i njenog zadiranja u moj život. Neka me ostavi na miru. Ne slušam ove ljude....okrećem glavu.
Neki spavaju. Prekriženih ruku na prsima. Njima zavidim. Ja ne mogu spavati na javnim mjestima...ni u vožnji. A htio bih...ali ne mogu. Pogled na njih me smiruje. Djeluju tako blaženo i smireno.
Ja? Uljuljan u "duboka razmišljanja" o mikrosvijetu oko sebe, usporavam vrijeme. Zaista prolazi sporije. Začinjeno škripanjem trajekta potaknutim valovitim morem, jugom koje se igra sa morem i trajektom, vrijeme se zaista sporije kretalo.
Tako sam dva puta dnevno (prije i poslije posla) zaustavljao vrijeme.
Dolazak kući znači i povratak rutini. Klasične svakodnevne brige. Škola...ručak...obaveze. Vrijeme opet žuri.
Ne palim TV (ne volim vijesti). Sjedimo zajedno za stolom (obitelj). Tko će prvi pričati kakav mu je bio dan - reći će moj stariji sin. Volim pričati, volim obitelj...
Lijepo je zaustaviti vrijeme...tu i tamo ....
Ugasite TV i ne čitajte dnevni tisak. Zaustavite vrijeme...može se to...tu i tamo....