U Agoniji

Može li se čovjek nadati dobru ako zlo čini?
Može li se čovjek nadati dobru ako ništa ne čini?
Može li se čovjek nadati dobru ako dobro čini?

Ako zlo čini, čemu se može nadati?

Što sa onima koji se prave da ne vide?

SVJEDOČENJE gđe SNJEŽANE MALJAK:

Poštovani,

Rođena sam i odrasla u Vukovaru, danas sam majka 4 djece.

Početkom 1991.g. nisam ni pomišljala da bi u Hrvatskoj moglo biti rata. Sve do krvoprolića u Borovu selu, kada su pobijeni naši redarstvenici. Tada sam i ja dobila prvu prijetnju , da će me mrak pojesti. Imala sam 22 godine.

Sredinom lipnja 1991.g, po završetku škole djeca srpska nacionalnosti i žene masovno odlaze iz grada.

Početkom kolovoza odlazimo i mi organizirano na more, ali već nakon 15-tak dana, vraćamo se u grad, kažu, nije opasno. Nakon nekoliko dana, tata dobija prijetnju da će nas tu noć pobiti sve u kući, ostanemo li. Uz pucnjavu koja nas je pratila, bježimo iz kuće, preko vrta u susjednu ulicu, pa dalje. U jednoj kući na izlazu iz grada dočekamo jutro. Iz policije dolaze po nas i prevoze nas na Mitnicu, kod ujaka. U podrumu danima trpimo granatiranje grada. Moj tada 3-godišnji sin imao je astmatični bronhitis i nestalo je mu je lijeka. Biciklom idem u bolnicu po lijek. Nakon toga na Sajmištu. Tamo su mi muž i brat. Odlazim da ih vidim. Sada pokojni susjed pita me, bi li htjela biti u sanitetu, za ranjene, ako do toga dođe. Imam malo dijete. Nema drugih kaže mi on, ili su otišli ili se boje. Pristajem i vraćam se da uzmem odjeću i kažem majci i ocu. Majka plače, pita me , šta će ona sa mojim djetetom ako se meni nešto dogodi.

Prvi veći napad 05.09. 1991, brat i bratić su ranjeni, ali uspjeli smo se obraniti i zadržati položaj. Drugi napad, 14.09. 1991. nismo uspjeli , jer su nasrnuli i avionima i tenkovima i pješadijom. Pješadija je ubijala sve koji su imali bilo koga u obrani grada ili im se nisu na vrijeme javili da su u podrumu. Gluhu staru susjedu su ubili jer im se nije odazvala na poziv. U manje od 24 sata ubijeno je 87 civila. Mnoge nismo pronašli još uvijek. Pokolj…Sutradan su išli po kućama i skupljali mrtve. Svi su bili u uniformama JNA ili u maskirnoj . Morali zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su tu Hrvati.

Bili smo robovi u rukama srbočetnika i JNA. Ljudi su odvođeni, zatvarani, ubijani, žene silovane. Odvode me nekoliko puta na ispitivanje i zastrašuju, prijete . Njihov zapovjednik teritorijalaca Marko Crevar odvodi me u kuću mojih roditelja i nabija mi cijev puške u leđa i vodi me po kući. Prevrće stvari koje su već isprevrtane. U sobi na podu vidim kutije od zlatnine, sve prazne. Odvodi me u potkrovlje i prijeti da će mi zaklati oca i brata. Zatim prijeti da će zaklati i mene. Nakon nekoliko dana dolazi i odvodi me opet na ispitivanje. Opet mi prijeti. Drugi dan dolaze on, Ivanović i Vezmar i dok nas Vezmar drži na dvorištu, Crevar i Ivanović odnose stvari iz kuće.

Dolaze drugi četnici i prijete, ispituju. S. Samardžija i još jedan iz Negoslavaca dolaze i odvode snahu. Nakon što su je vratili, plačuči mi je rekla da ju je onaj drugi kojem ne znam ime, silovao. Drugi dan nailazi Srbin, Ivković i ona traži pomoć. Kaže joj, pomoći će, samo zato jer je strana državljanka. Pita ga da i mene s njom izvuče iz grada. Ne, kaže on, Ona će na Petrovu Goru , za zabavu.

02.10. 1991. Dolaze trojica, jedan je domaći, M. Samardžija otac moje školske kolegice, a drugu dvojicu ne znam. Prozivaju rođaka, odvode ga i mlate putem. Nakon nekog vremena vraćaju se po nas.

Stariji od njih nabija mi cijev puške u leđa i tjera da podižem i prevrćem stvari po kući. Odvode nas preko vrta u susjednu, moju ulicu. Mlađi četnik kaže, ja sam njegov zarobljenik, nudi me cigaretom i značajno me gleda, a stariji stavlja pištolj na čelo rođakinji, i kaže da će je ubiti jer mu liči na Franju Tuđmana. Odvode nas na ispitivanje u štab. Domaći me pita, znam li da mu je kći poginula. Znam. On veli da će ubiti 60 24- godišnjaka za nju . Putem susrećemo starijeg susjeda, vode i njega. Nailazimo na lokvu krvi, malo dalje leži rođak, mrtav.

U podrumu ispitivanje, tjeraju nas van i udaraju susjeda. Sve se čuje. Udarajući ga tjeraju ga da prizna da je hranio Ustaše i da je i sam Tuđmanovac. Kad su otvorili vrata, susjedu lipti krv iz usta, vilica je vani, on bunca. Mlađi me hvata za kosu i čupajući viče na mene da kažem gdje je radio stanica ili ću i ja biti kao moj komšija. Odveli su ga iza kuće i zaklali. Domaći je otišao po još žena. Nakon ispitivanja, susjede i mene odvode u zatvor , podrum jedne kuće, sve smrdi po mokraći i vlazi. Rođakinju su odveli u nepoznato. Drugi dan odvode nas na Velepromet, opet ispitivanje, prijetnje. Smještaju nas u jednu zgradu i daju na „čuvanje“

13.10.1991, onaj što je rekao da ću biti za zabavu na Petrovoj Gori dolazi i kaže mi „mala, sutra ćeš mi oprati veš“. Sutradan je došao po mene i odveo me. Nakon što sam oprala veš, naređuje mi da se okupam, a nakon toga da se skinem. Molim ga da to ne radi, znam ga odmalena, plačem. Kaže ili ja ili 10-orica drugih i onda strijeljanje. Nakon što je obavio što je htio, vraća me u zgradu kod Veleprometa . Vrištim i povraćam. Susjeda me drži i tješi, moli da šutim, jer zidovi „imaju uši“. Moje vrištanje je čula i žena koja je bila silovana dvije kuće dalje.

Prošlo je nekoliko dana, dolaze trojica rezervista. Jedna od žena zove me van iz sobe i šapće da moram birati jednog od njih. Za mene je smak svijeta, sve se vrti i sve je crno. Osjećam da se prepolovljavam. Pokazujem rukom na jednog od njih. Dolazi svaki dan i odvodi me u kuću jedne Srpkinje , njihove rezervistkinje i ponaša se kao da sam njegova svojina. Gadi mi se, trpim i čekam dan kad ću doći svom sinu, jer najlakše je reći ne i ubijte me, ali ja želim živjeti, želim vidjeti svoje dijete. Kad izlazim van po vodu na bunar, vidim avion i granate kako padaju nad Mitnicom, a tamo je moj sin, i ja patim još više.

Nakon pada grada, tražim svoje dijete i roditelje, sestru. Za nikog ništa ne znam. U Velepromet se ući ne može. Prvi silovatelj dolazi i kaže da mi je dijete u Veleprometu, da mi je otac ubijen iza hangara. Molim drugog silovatelja da me uvede u Velepromet tražiti dijete. Ne nalazim nikog od najbližih.

One druge dvije žene su otišle, jedna je odvedena u Sremsku Mitrovicu, a druga je pronašla svoje na Veleprometu i Srbin koji je mene silovao joj pomaže da ode s njima. Igra dobar, loš žele nas zbuniti. Meni nema tko pomoći. Preostaje mi Srpkinja u čiju kuću me silvatelj odvodio, kaže da mogu biti kod nje.

Tu proživljavam pakao pijanih četnika koji slave nad padom grada i koriste me za svoje iživljavanje, od vezivanja za stolicu i uperenog svjetla baterlampe u oči, drogiranja i prijetnji pa do silovanja. Nazivaju me ustaškom kurvom .

05.12 1991.g. kada se rješavaju preostalih Hrvata, uspijevam dobiti propusnicu za izlazak iz grada i tako preko Srbije i BiH dolazim u moju Hrvatsku.

Godine prolaze, pokušavam živjeti normalno, imati obitelj. Liječim se. Pokušala sam suicid, jer nisam imala kome reći koliko me sve proživljene strahote izjedaju. Nitko me ne pita kako sam, trebam li što.

Zar ja moram dokazivati da sam silovana, a zločinci slobodno šeću mojim Vukovarom, mojom Hrvatskom. Dobivaju obnovu kuća, posao, nitko njih ne pita gdje su bili i šta su radili 1991.g. Susrećem ih u gradu, podsmijavaju se .

Prvi silovatelj je osuđen prvostupanjskom presudom na 3,5 godine, u bijegu je, izdana je međunarodna tjeralica, a on se krije u Srbiji. Drugi živi u Vukovaru normalno. Suspendiran je iz policije, ali prima plaću od 3 900kn dok mu se ne dokaže krivnja. Ipak on čeka povratak na posao, a proces stoji jer se čeka na svjedočenje drugog Srbina koji je silovao drugu ženu i također se krije u Srbiji.

Upoznajem žene koje su silovane kao i ja. Tek nekolicina može govoriti javno. Svima je teško živjeti , s otvorenom ranom na duši . Mi nismo ranjene šrapnelom, metkom. Nama su htjeli oduzeti dostojanstvo žene i majke. Godine prolaze, mnogih više nema, a svima dolaze starost i bolest u tuzi bez zadovoljštine. Mi se nemamo snage same izboriti za naša prava, ali više nemamo ni snage šutjeti kao žrtve zločinačkog terora. Strašne su ispovjesti žena Vukovara, Berka, Sotina, Lovasa i drugih mjesta. Zar se nikada i nitko nije pitao kako i koliko su stradale zatočene Hrvatske žene za vrijeme srpske agresije 1991.? Najmlađa silovana djevojčica imala je svega 6 godina, a najstarija baka 80. Mi nismo prioritetna tema za sve one koji se bave humanitarnim radom, zaštitom ljudskih prava, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim institucijama.

Mi nismo bile s nikim u sukobu, kako se sada govori, mi smo divljački i nehumano zlostavljane ratne žrtve. Mučeno nam je tijelo , ali još više srce i duša. Željeli su nam iščupati duh čestitosti i majčinstva, duh supružništva svojim velikosrpskim zločinačkim pothvatom. Želim u svoje ime i u ime svih silovanih žena kriknuti do neba jer nema mi mrskije odvratnosti od onoga što su nam učinili.

Danas ti isti zločinci likuju u Srbiji i svijetu, a najžalosnije i u Hrvatskoj, dok mi govoreći istinu, tražimo pravdu i zaštitu naših ljudskih prava.

S pravdom ili bez nje naša podijeljena istina ostat će u memoriji naroda.

Polako ali sigurno nestajemo.
Mi, ljudi.
Nedostatak čovječnosti u nama pretvara nas u bezosjećajna bića. Postajemo roboti, samo hladno obavljamo naše svakodnevne zadaće.
Hladno.
Amputiranih emocija funkcioniramo kroz dane, godine. Ne, nema nadogradnje softwera, nema novih baterija, samo kraj.

Primjećujemo li svoje bližnje, susjede, prijatelje? Osjećamo li mi išta i ikoga? Živimo li ili samo funkcioniramo?
Strah!?
Da, to imamo. Po tome se možemo definirati kao ljudi. Ali gdje je ljubav, lijepa riječ, osmjeh ... žrtva. Da ima ih kao dio "poslovnog programa" ali što ako se ne uklapaju u program? Hoćemo li odstupiti od hladnorobotske nezainteresiranosti?

"Moram šutjeti, znate ipak je posao u pitanju" ...
"Ma što ja tu imam reći, ne mogu ja tu ništa promjeniti, tako je i gotovo"...
"Oni su krivi za sve, gade mi se! Da nemam ženu, djecu, posao, kredit, ....vidjeli bi oni"...

Mogu nastaviti koliko hoću, pronalaziti razloge nedjelovanja i učinkovitih sredstava za uništavanje ljudskosti. Dokle? Ne znam (niti želim znati) ali jedno je sigurno, doći će trenutak kada će nam trebati toplina ljudskog srca, nečija ruka na ramenu, riječ podrške ali je ne će biti.

"Ne mogu, strah me da ne izgubim posao", "Ne smijem...", "Strah me je..." je sve što ćemo čuti. Oni koji pažljivije budu slušali čuti će i šapat u pozadini, tihi jedva zamjetan glas koji će negdje u dalekom skrovitom kutku naše savjesti šaptati: "A gdje si TI bio kada je trebalo pomoći?".
Oni koji čuju te riječi još imaju šansu, oni koji se usude pomaknuti i progovoriti, imaju šansu.

Mi, kao narod, nestajemo.
Mi ljudi.
Gušimo se u smradu civilizacijskog auspuha, gušimo se u nuspojavama političke korektnosti i nove pravednosti. Ubijaju nas a mi kao ovce mirno i polako idemo na klanje.