U Agoniji

Novi je kalendar na mom zidu u uredu. Kući nemam kalendar, ionako vrijeme nemilosrdno curi pa što bi ga mjerio i bilježio na svakom koraku. Osim novog kalendara ništa se drugo nije promijenilo. Ostali su računi za podmiriti, djeca, škola, posao, treba napuniti hladnjak hranom, automobil gorivom ... Ništa novo osim kalendara.

Čemu onda tolika strka oko te promjene?
Ostala je stara varka, na koju smo se navukli još kao mali, kako će sad odjednom sve loše nestati, kako će odjednom čarobnim štapićem sve loše biti izbrisano i naglo će nam postati bolje. Buđenje uvijek stigne naglo, bez najave, sa prvim platnim listama siječnja ove godine i sa naplatom zabluda sa kraja prosinca prošle godine. I nije to zato jer nisam bio na skijanju niti zato jer nisam Novu dočekao u nekom mondenom prestižnom odredištu sa kojeg bi slike lijepio po zidovima i portalima, blogovima i fejsbucima.




Ovo pišem jer sam umoran od ispraznih, recikliranih i otrcanih poruka, umoran sam od pritiska da se MORA nekud ići, MORA ludo provesti pa još o tome urbi et orbi "pričati. Ne pretjerujem kad kažem da je ovo vrijeme godine kada se nastojim odmoriti od pritisaka vanjskog svijeta, od nesnosne buke agresivnih medija, okolice i napornih ljudi.
Tražim li previše ako tražim malo mira i tišine? Malo odmora treba svima nama i čista glava kako bi mogli podnijeti nesnosnu buku svijeta, Svijeta kojeg je izgleda dosta i samom sebi pa od obijesti više ne zna što bi i kamo bi (ili griješim).




Skromne su moje želje i nade za ovu godinu. Ne idem dalje od nade da ću sa istim dragim ljudima dočekati i sljedeći kalendar na zidu iza mojih leđa. Svjestan sam da mi je nada tanka, no ona spada u svakodnevne nade, molitve i zahvale koje nemaju previše veze sa promjenom kalendara.

Ubrzani ritam tjera koju sijedu više. Ipak veći je problem što se takvom ritmu danak plaća manjom kvalitetom života u preostalom vremenu. Vrijeme, taj nepotkupljivi podlac, neumitno teče i nema se namjeru vraćati po propuste pogubljene na putu. Može li se barem zastati kad se već ne može stati, predahnuti? Toliko stvari bi htio napraviti ali nemam vremena (ah taj prokleti izraz koji se već toliko izlizao da ga je teško i napisati).

Lažem i sebe i vas (za sijede ne lažem). Ima vremena, ima mogućnosti, ima načina. Pitanje je želim(o) li zastati, usporiti, predahnuti? Dani prolaze (brzo kao automobili na auto putu) tako brzo da jedva uspijem zapamtiti kako se zovu (ne vidim registracijske pločice) i dok sam se okrenuo, djeca su velika, godine se nižu a uspomene stoje. Prebrzo vrijeme promiče kraj mene pa sve više trošim stare uspomene i datume. Nove ne stižem popamtiti pa recikliram.



Nasjedam opet iznova na varku suvremenih poštapalica o brzini života, nasjedam na univerzalnu ispriku zašto zaboravljamo roditelje, rodbinu, prijatelje …. „Nemam vremena“ se čini kao idealno opravdanje za izbjegavanje, najbolje ikad smišljeno (o kako samo nadilazi sva ona školska inventivna smiješna opravdanja koja roditelji nisu smjeli znati), idealan proizvod (na to se danas sve svodi, zar ne, na proizvod) za pranje savjesti u svako vrijeme i na svakom mjestu.



Prije sna osvrnem se na protekli dan. Pokušavam pohraniti neke njegove detalje kao šalabahter za sutra iako znam, ne vrijedi trošiti vrijeme na jučer (ne mogu ga vratiti) i živjeti za sutra (uvijek je tu a nikad ne dolazi). Koncetriram se na sada, ovdje, danas. SADA ću dati sve od sebe i složit ću vrijeme (za tog podlaca) po prioritetima i znam, opet ću griješiti ali ne ću odustati.

Dok imam DANAS borit ću se da ne plačem zbog JUČER i ne brinem za SUTRA.

P.S. Poslije posla ručat ću s roditeljima (kad ja već nemam vremena za njih, oni imaju dovoljno vremena ............ i sijedih)



Zastanite na trenutak ...

Zvjezdana prašina? Zar je to početak i kraj, jedino u što ćemo se pretvoriti, jedini smisao postojanja ? Razmišljanja na tu temu nikad dosta, pa danas na Dušni dan i ja glasno razmišljam ovdje s vama.

U današnjem svijetu nije poželjno biti vjernik, pa čak ni u vlastitoj vjerskoj zajednici. U društvu se cijene oni koji su otvoreni za razna "rješenja", verzije i inačice. Nije poželjno imati stav oko politički (a to znači u pravilu životno važnih) škakljivih pitanja, popularno je dodati onaj čuveni izdajnički "ali" koji nas legitimira i odaje našu pravu stvarnost, istinsko JA.

Osobno sam prihvatio postojanje Boga. Jednostavno osjećam to, znam .... No to ne znači da sam bolji od onih koji to nisu uradili, jednostavno znači da to nosi puno veću odgovornost. Što će sa mnom konačno biti ne mogu znati (ali znam ko zna), ono što sigurno znam jest da je "put do zvijezda posut trnjem".

Doista.

Poštapalica bezbroj puta ponovljena za one koji su postali netko i nešto i zaradili suvremenu (medijsku manje više) besmrtnost.

No što je sa stvarnom besmrtnosti koja nam se doista i nudi ali DOSLOVNO preko trnja?

Put me nanio na ovaj zanimljivi film koji vrijedi pogledati bez obzira kakav je naš stav prema postojanju Boga. Pogledajte i potaknut će vas na razmišljanje bez obzira kojem društvenom spektru pripadate.

Evolucija protiv Boga
Dinamičan dokumentarni film u kojemu se kroz razgovor s poznatim evolucionističkim profesorima i studentima prirodnih znanosti koji vjeruju u evoluciju razotkriva da ideja evolucije nije znanost već slijepa vjera.

Ukoliko više volite čitati, preporučam i zanimljivu knjigu.



Je li Isus doista ostavio za sobom materijalne tragove ili su sve to samo pobožne maštarije? Možemo li zahvaljujući najtajnovitijemu portretu na svijetu, skrivenu u gorama Abruzza, otkriti kakvu je boju očiju imao Isus? Govore li nam platna na kojima se nalazi njegova zgrušana krv nešto o njegovoj muci? Može li se nešto saznati iz komada drveta svetoga križa?
Koliko interesa za te svete predmete pokazuju hodočasnici za koje su oni izvorom duhovne okrijepe i moći, toliko su njima fascinirani i znanstvenici koji jednostavno pokušavaju pronaći odgovore na pitanja i misterije koje te relikvije nose s sobom. Neki od otkrića tih znastvenika koji potvrđuju autentičnost relikvija i o kojima piše ova knjiga doista su fascinantni – primjerice rezultati istraživanja prema kojima je tuniku iz francuskog grada Argenteuila, koja se štuje kao Isusova odjeća, nosio onaj isti čovjek koji je bio omotan u Torinsko platno.

Izgleda da je čudesna moć koju navodno ima broj 23 utjecala i na mene.

Gotovo sam i zaboravio na ovo mjesto. Zapravo i jesam. Život me odveo nekim drugim putevima i stramputicama. Prethodne dvije godine pisao sam samo u glavi, ništa nije izlazilo van.

Ništa se nije promijenilo. Svijet je i dalje tmuran i siv, ratovi se i dalje vode za nove izvore energije i novca, čovjek je i dalje potrošna roba (a i sve teže je pronaći čovjeka među svim ljudima), vlasti dolaze i prolaze ... Jedino vrijeme i dalje neumitno curi.

Želja za pisanjem tinjala je dakako (uostalom evo tipkam ...) pa sam tako pokušao započeti pisanje daleko opsežnijeg sadržaja no zapeo sam na samom početku i odustao. Ponestalo inspiracije i želje. Ostao sam na pisanju izvješća o radu i sličnih svakodnevnih ispraznih formi (kruh naš svagdašnji). Možda je sazrijelo vrijeme da potpuno odustanem od ozbiljnijeg pisanja, možda kažem, jer nikad ne reci nikad ...



Okidač za ponovnim tipkanjem u ovom bezgraničnom virtualnom svijetu je sasvim nenadani telefonski poziv koji me sasvim neočekivano obradovao jučer. Prošlo je 28 godina otkada smo skupa proživljavali zajedničke teške trenutke daleko od svog doma. Bilo je to iskustvo koje nam je obilježilo živote i zauvijek nas povezalo. Iako je vrijeme prostor između nas produljilo, niti su ipak ostale nepokidane. Pričamo tako o obiteljima koje smo u međuvremenu osnovali, o uobičajenim svakodnevnim stvarima. No ono što je temelj niti koje nas vežu davno je iza nas. Vraćanje u te dane otkriva nam gdje je put odnio likove iz zajedničke priče koji su s nama dijelili istu. Nažalost neki i nisu više s nama (ratni vihor ugasio im živote), neki su odabrali druge puteve (i stranu).

Postojao je i treći prijatelj. Bilo smo nerazdvojan trio. Bio je najviši od nas i postavljao se kao zaštitnik kada je trebalo. Došao je rat. Ta teška i neprirodna stvar, iz čovjeka izvlači ono najbolje ili najgore. Upravo ti ekstremi u ponašanju pokažu na kraju kakav je tko, čovjek ili zvijer. Treći član našeg triumvirata promijenio se, pretvorio u zvijer. Moj jučerašnji sugovornik iz prošlosti sreo ga je u ratu. Na suprotnoj strani. Bio je zarobljen kao neprijateljski vojnik, jedan od onih najgorih iza kojih su ostajali krvavi tragovi. Šok i nevjerica! Zar je moguće?
Samo kratak susret načeo je mnoga pitanja o sljepilu i lakovjernosti. Zar smo doista bili toliko slijepi?
Molio je za život, tresao se ... Odgovor koji je dobio bio je kratak ali znakovit: Ne boj se, nismo mi kao vi ... I danas je živ i zdrav. Pronašao ga moj sugovornik (na facebooku) i poslao mu zahtjev za prijateljstvom (toliko o nama ...), no ovaj ga je glatko odbio. Na kraju smo se upitali što bi bilo da je situacija bila obrnuta, bi li dobio istu priliku ili danas ne bi bilo mog prijatelja i njegove dvije krasne kćeri? Život piše priče i kad inspiracija i mašta presuše, on je tu. Pozdravljamo se u veselom tonu dogovarajući susrete i obećavajući da ćemo se čuti i vidjeti.

Ostala je gorčina nastala u prošlom vremenu. Neki iz naše generacije nisu se vratili, uzeli im živote oni kojima je savjest nepoznat pojam, oni kojima je tuđa patnja duševna hrana. Poginuli su u Vukovaru, Stonu ... Njih nećemo pronaći na facebooku, ostali su njihovi nadgrobni spomenici kao opomena nama koji smo ostali. O Bože, čini mi se kao da ništa nismo naučili a rat je tako strašna stvar. Surov, mračan, blatnjav ... Mnoge je povukao za sobom taj sotonin posinak. Svi mi koje nas je okrznuo znamo o čemu govorimo i nisu prazne riječi kad kažemo ... ne ponovilo se.

Nismo li svi mi koji danas prolazimo ovim svijetom nekad bili u tijelu svoje majke!?

Možda sam ja prespavao jedno razdoblje u razvoju civilizacije, no ono što ja znam jest da život nastaje na staromodan način i da majka ŽIVO dijete nosi u svojoj utrobi do poroda. Jeli itko čuo da se može NORMALNO porodit mrtvo dijete? Ono što je zanimljivo jest da oni koji sebe smatraju "naprednima i prosvjećenima" opravdavaju ubojstvo drugog bića nekim "višim" razlozima.
Najčešća mantra koja se spominje jest ona o "pravu žena da odlučuju o svom tijelu".
Zanimljivo da to može proizaći iz uma odraslog čovjeka koji je nekoć bio tijelo u tijelu svoje majke. Dakle, po naprednima najbolje je sve radnje koje mogu potaći čovjeka na kriminalnu radnju legalizirati. Na taj bi način drastično smanjili kriminalitet i ujedno bez sapuna oprali mnoge savjesti.
Ostaje pitanje: tko se onda smije zauzeti za živote nerođene djece koja iz utroba svojih majki nemogu ništa poduzeti? Smiju li nerođena djeca plaćati nepromišljene poteze njihovih roditelja?
Najbolje bi bilo da napredna inteligencija napiše, i u zakone uglavi, razloge zbog kojih majka smije abortirati. Ako nesuđena majka pronađe dva svjedoka koja će potvrditi da njeni razlozi spadaju u zakonski opravdana ubojstva, onda nema nikakvih problema. Smanjili smo kriminal i postotak potencijalnih socijalnih slučajeva, prosjaka, rodijaka, kumova, političara ... Svi sretni i zadovoljni.
Već vidim reklame u poluvremenima utakmica sa svjetskog prvenstva, između reklama za pivo i uloške:
Abortirajte jer na taj način povećavate zaposlenost i smanjujete konkurenciju!
U našoj klinici na dva abortusa jedan besplatno!
Zašto roditi i ne spavati noćima kada možete abortirati!
Zašto školovati djecu, slati ih na fakultete pa na zavode za nezaposlene, abortirajte uštedite za krstarenje oko svijeta po prigodnim cijenama do kraja godine!
Abortirajte i kupite novi automobil sa 12 zračnih jastuka i GPS-om! itd.
Zagovaratelji ubojstva sa predumišljajem na tragu su svih velikih diktatora koji su na sličan način pokušali određivati tko zavrjeđuje živjeti a tko ne! Koliko čovjek mora nisko pasti da bi opravdao ubojstvo nerođene djece? Koje razloge mora pronaći i prati svoju savjest i krivicu svaljivati na sve oko sebe a sebe amnestirati i žaliti? Nije li svaki čovjek "SVOGA TELA GOSPODAR" a na taj način i odgovoran za svoje ponašanje, pred Bogom i čovjekom. Priče "kriv je ovaj .. onaj...društvo ... i štotijaznamtkosvene" prestaju u drugom osnovne. Netko odraste i preuzme odgovornost za svoje postupke a neki uvijek krivca nalaze u drugome (u djetetu starom dva-tri mjeseca, toliko malom da stane na dlan prosječnog odraslog čovjeka!!!).

Može li se čovjek nadati dobru ako zlo čini?
Može li se čovjek nadati dobru ako ništa ne čini?
Može li se čovjek nadati dobru ako dobro čini?

Ako zlo čini, čemu se može nadati?

Što sa onima koji se prave da ne vide?

SVJEDOČENJE gđe SNJEŽANE MALJAK:

Poštovani,

Rođena sam i odrasla u Vukovaru, danas sam majka 4 djece.

Početkom 1991.g. nisam ni pomišljala da bi u Hrvatskoj moglo biti rata. Sve do krvoprolića u Borovu selu, kada su pobijeni naši redarstvenici. Tada sam i ja dobila prvu prijetnju , da će me mrak pojesti. Imala sam 22 godine.

Sredinom lipnja 1991.g, po završetku škole djeca srpska nacionalnosti i žene masovno odlaze iz grada.

Početkom kolovoza odlazimo i mi organizirano na more, ali već nakon 15-tak dana, vraćamo se u grad, kažu, nije opasno. Nakon nekoliko dana, tata dobija prijetnju da će nas tu noć pobiti sve u kući, ostanemo li. Uz pucnjavu koja nas je pratila, bježimo iz kuće, preko vrta u susjednu ulicu, pa dalje. U jednoj kući na izlazu iz grada dočekamo jutro. Iz policije dolaze po nas i prevoze nas na Mitnicu, kod ujaka. U podrumu danima trpimo granatiranje grada. Moj tada 3-godišnji sin imao je astmatični bronhitis i nestalo je mu je lijeka. Biciklom idem u bolnicu po lijek. Nakon toga na Sajmištu. Tamo su mi muž i brat. Odlazim da ih vidim. Sada pokojni susjed pita me, bi li htjela biti u sanitetu, za ranjene, ako do toga dođe. Imam malo dijete. Nema drugih kaže mi on, ili su otišli ili se boje. Pristajem i vraćam se da uzmem odjeću i kažem majci i ocu. Majka plače, pita me , šta će ona sa mojim djetetom ako se meni nešto dogodi.

Prvi veći napad 05.09. 1991, brat i bratić su ranjeni, ali uspjeli smo se obraniti i zadržati položaj. Drugi napad, 14.09. 1991. nismo uspjeli , jer su nasrnuli i avionima i tenkovima i pješadijom. Pješadija je ubijala sve koji su imali bilo koga u obrani grada ili im se nisu na vrijeme javili da su u podrumu. Gluhu staru susjedu su ubili jer im se nije odazvala na poziv. U manje od 24 sata ubijeno je 87 civila. Mnoge nismo pronašli još uvijek. Pokolj…Sutradan su išli po kućama i skupljali mrtve. Svi su bili u uniformama JNA ili u maskirnoj . Morali zavezati bijelu krpu na kapiju da se zna da su tu Hrvati.

Bili smo robovi u rukama srbočetnika i JNA. Ljudi su odvođeni, zatvarani, ubijani, žene silovane. Odvode me nekoliko puta na ispitivanje i zastrašuju, prijete . Njihov zapovjednik teritorijalaca Marko Crevar odvodi me u kuću mojih roditelja i nabija mi cijev puške u leđa i vodi me po kući. Prevrće stvari koje su već isprevrtane. U sobi na podu vidim kutije od zlatnine, sve prazne. Odvodi me u potkrovlje i prijeti da će mi zaklati oca i brata. Zatim prijeti da će zaklati i mene. Nakon nekoliko dana dolazi i odvodi me opet na ispitivanje. Opet mi prijeti. Drugi dan dolaze on, Ivanović i Vezmar i dok nas Vezmar drži na dvorištu, Crevar i Ivanović odnose stvari iz kuće.

Dolaze drugi četnici i prijete, ispituju. S. Samardžija i još jedan iz Negoslavaca dolaze i odvode snahu. Nakon što su je vratili, plačuči mi je rekla da ju je onaj drugi kojem ne znam ime, silovao. Drugi dan nailazi Srbin, Ivković i ona traži pomoć. Kaže joj, pomoći će, samo zato jer je strana državljanka. Pita ga da i mene s njom izvuče iz grada. Ne, kaže on, Ona će na Petrovu Goru , za zabavu.

02.10. 1991. Dolaze trojica, jedan je domaći, M. Samardžija otac moje školske kolegice, a drugu dvojicu ne znam. Prozivaju rođaka, odvode ga i mlate putem. Nakon nekog vremena vraćaju se po nas.

Stariji od njih nabija mi cijev puške u leđa i tjera da podižem i prevrćem stvari po kući. Odvode nas preko vrta u susjednu, moju ulicu. Mlađi četnik kaže, ja sam njegov zarobljenik, nudi me cigaretom i značajno me gleda, a stariji stavlja pištolj na čelo rođakinji, i kaže da će je ubiti jer mu liči na Franju Tuđmana. Odvode nas na ispitivanje u štab. Domaći me pita, znam li da mu je kći poginula. Znam. On veli da će ubiti 60 24- godišnjaka za nju . Putem susrećemo starijeg susjeda, vode i njega. Nailazimo na lokvu krvi, malo dalje leži rođak, mrtav.

U podrumu ispitivanje, tjeraju nas van i udaraju susjeda. Sve se čuje. Udarajući ga tjeraju ga da prizna da je hranio Ustaše i da je i sam Tuđmanovac. Kad su otvorili vrata, susjedu lipti krv iz usta, vilica je vani, on bunca. Mlađi me hvata za kosu i čupajući viče na mene da kažem gdje je radio stanica ili ću i ja biti kao moj komšija. Odveli su ga iza kuće i zaklali. Domaći je otišao po još žena. Nakon ispitivanja, susjede i mene odvode u zatvor , podrum jedne kuće, sve smrdi po mokraći i vlazi. Rođakinju su odveli u nepoznato. Drugi dan odvode nas na Velepromet, opet ispitivanje, prijetnje. Smještaju nas u jednu zgradu i daju na „čuvanje“

13.10.1991, onaj što je rekao da ću biti za zabavu na Petrovoj Gori dolazi i kaže mi „mala, sutra ćeš mi oprati veš“. Sutradan je došao po mene i odveo me. Nakon što sam oprala veš, naređuje mi da se okupam, a nakon toga da se skinem. Molim ga da to ne radi, znam ga odmalena, plačem. Kaže ili ja ili 10-orica drugih i onda strijeljanje. Nakon što je obavio što je htio, vraća me u zgradu kod Veleprometa . Vrištim i povraćam. Susjeda me drži i tješi, moli da šutim, jer zidovi „imaju uši“. Moje vrištanje je čula i žena koja je bila silovana dvije kuće dalje.

Prošlo je nekoliko dana, dolaze trojica rezervista. Jedna od žena zove me van iz sobe i šapće da moram birati jednog od njih. Za mene je smak svijeta, sve se vrti i sve je crno. Osjećam da se prepolovljavam. Pokazujem rukom na jednog od njih. Dolazi svaki dan i odvodi me u kuću jedne Srpkinje , njihove rezervistkinje i ponaša se kao da sam njegova svojina. Gadi mi se, trpim i čekam dan kad ću doći svom sinu, jer najlakše je reći ne i ubijte me, ali ja želim živjeti, želim vidjeti svoje dijete. Kad izlazim van po vodu na bunar, vidim avion i granate kako padaju nad Mitnicom, a tamo je moj sin, i ja patim još više.

Nakon pada grada, tražim svoje dijete i roditelje, sestru. Za nikog ništa ne znam. U Velepromet se ući ne može. Prvi silovatelj dolazi i kaže da mi je dijete u Veleprometu, da mi je otac ubijen iza hangara. Molim drugog silovatelja da me uvede u Velepromet tražiti dijete. Ne nalazim nikog od najbližih.

One druge dvije žene su otišle, jedna je odvedena u Sremsku Mitrovicu, a druga je pronašla svoje na Veleprometu i Srbin koji je mene silovao joj pomaže da ode s njima. Igra dobar, loš žele nas zbuniti. Meni nema tko pomoći. Preostaje mi Srpkinja u čiju kuću me silvatelj odvodio, kaže da mogu biti kod nje.

Tu proživljavam pakao pijanih četnika koji slave nad padom grada i koriste me za svoje iživljavanje, od vezivanja za stolicu i uperenog svjetla baterlampe u oči, drogiranja i prijetnji pa do silovanja. Nazivaju me ustaškom kurvom .

05.12 1991.g. kada se rješavaju preostalih Hrvata, uspijevam dobiti propusnicu za izlazak iz grada i tako preko Srbije i BiH dolazim u moju Hrvatsku.

Godine prolaze, pokušavam živjeti normalno, imati obitelj. Liječim se. Pokušala sam suicid, jer nisam imala kome reći koliko me sve proživljene strahote izjedaju. Nitko me ne pita kako sam, trebam li što.

Zar ja moram dokazivati da sam silovana, a zločinci slobodno šeću mojim Vukovarom, mojom Hrvatskom. Dobivaju obnovu kuća, posao, nitko njih ne pita gdje su bili i šta su radili 1991.g. Susrećem ih u gradu, podsmijavaju se .

Prvi silovatelj je osuđen prvostupanjskom presudom na 3,5 godine, u bijegu je, izdana je međunarodna tjeralica, a on se krije u Srbiji. Drugi živi u Vukovaru normalno. Suspendiran je iz policije, ali prima plaću od 3 900kn dok mu se ne dokaže krivnja. Ipak on čeka povratak na posao, a proces stoji jer se čeka na svjedočenje drugog Srbina koji je silovao drugu ženu i također se krije u Srbiji.

Upoznajem žene koje su silovane kao i ja. Tek nekolicina može govoriti javno. Svima je teško živjeti , s otvorenom ranom na duši . Mi nismo ranjene šrapnelom, metkom. Nama su htjeli oduzeti dostojanstvo žene i majke. Godine prolaze, mnogih više nema, a svima dolaze starost i bolest u tuzi bez zadovoljštine. Mi se nemamo snage same izboriti za naša prava, ali više nemamo ni snage šutjeti kao žrtve zločinačkog terora. Strašne su ispovjesti žena Vukovara, Berka, Sotina, Lovasa i drugih mjesta. Zar se nikada i nitko nije pitao kako i koliko su stradale zatočene Hrvatske žene za vrijeme srpske agresije 1991.? Najmlađa silovana djevojčica imala je svega 6 godina, a najstarija baka 80. Mi nismo prioritetna tema za sve one koji se bave humanitarnim radom, zaštitom ljudskih prava, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim institucijama.

Mi nismo bile s nikim u sukobu, kako se sada govori, mi smo divljački i nehumano zlostavljane ratne žrtve. Mučeno nam je tijelo , ali još više srce i duša. Željeli su nam iščupati duh čestitosti i majčinstva, duh supružništva svojim velikosrpskim zločinačkim pothvatom. Želim u svoje ime i u ime svih silovanih žena kriknuti do neba jer nema mi mrskije odvratnosti od onoga što su nam učinili.

Danas ti isti zločinci likuju u Srbiji i svijetu, a najžalosnije i u Hrvatskoj, dok mi govoreći istinu, tražimo pravdu i zaštitu naših ljudskih prava.

S pravdom ili bez nje naša podijeljena istina ostat će u memoriji naroda.

Polako ali sigurno nestajemo.
Mi, ljudi.
Nedostatak čovječnosti u nama pretvara nas u bezosjećajna bića. Postajemo roboti, samo hladno obavljamo naše svakodnevne zadaće.
Hladno.
Amputiranih emocija funkcioniramo kroz dane, godine. Ne, nema nadogradnje softwera, nema novih baterija, samo kraj.

Primjećujemo li svoje bližnje, susjede, prijatelje? Osjećamo li mi išta i ikoga? Živimo li ili samo funkcioniramo?
Strah!?
Da, to imamo. Po tome se možemo definirati kao ljudi. Ali gdje je ljubav, lijepa riječ, osmjeh ... žrtva. Da ima ih kao dio "poslovnog programa" ali što ako se ne uklapaju u program? Hoćemo li odstupiti od hladnorobotske nezainteresiranosti?

"Moram šutjeti, znate ipak je posao u pitanju" ...
"Ma što ja tu imam reći, ne mogu ja tu ništa promjeniti, tako je i gotovo"...
"Oni su krivi za sve, gade mi se! Da nemam ženu, djecu, posao, kredit, ....vidjeli bi oni"...

Mogu nastaviti koliko hoću, pronalaziti razloge nedjelovanja i učinkovitih sredstava za uništavanje ljudskosti. Dokle? Ne znam (niti želim znati) ali jedno je sigurno, doći će trenutak kada će nam trebati toplina ljudskog srca, nečija ruka na ramenu, riječ podrške ali je ne će biti.

"Ne mogu, strah me da ne izgubim posao", "Ne smijem...", "Strah me je..." je sve što ćemo čuti. Oni koji pažljivije budu slušali čuti će i šapat u pozadini, tihi jedva zamjetan glas koji će negdje u dalekom skrovitom kutku naše savjesti šaptati: "A gdje si TI bio kada je trebalo pomoći?".
Oni koji čuju te riječi još imaju šansu, oni koji se usude pomaknuti i progovoriti, imaju šansu.

Mi, kao narod, nestajemo.
Mi ljudi.
Gušimo se u smradu civilizacijskog auspuha, gušimo se u nuspojavama političke korektnosti i nove pravednosti. Ubijaju nas a mi kao ovce mirno i polako idemo na klanje.

Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam.
Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.
Erich Fromm

Odmaknut ću se na trenutak od ispraznosti materijalnog Valentinova.
Pitam se koliko doista znamo o podrijetlu ovog "praznika zaljubljenih". Već dobrano ispranih mozgova olako se prepuštamo konzumerizmu kao jedinoj religiji ne trudeći se više ni (sa)znati zašto uopće nešto slavimo. Umjesto dubokog shvaćanja, upuštamo se u utrku za "usrećivanjem naših voljenih" nudeći novac kao zamjenu za propušteno u ostatku godine. Današnje Valentinovo nema nikakve veze sa spomenom na sveca čije ima današnji dan nosi. Priznajte da na spomen Valentinova vidite crvene gaćice, Milka bombonjeru u obliku srca (usput budi rečeno, srce čiji nam je oblik danas poznat ustvari je srca gmazova, krokodila npr.). Pitam se znači li nam poveznica sa katoličkim mučenikom Sv. Valentinom više u odnosu na poveznicu sa Njegovim veličanstvom Novcem? Da ne duljim, pročitajte tko je u stvari bio Sv. Valentin i zašto je baš danas Valentinovo.
Volite svoje bližnje i iskažite im to svojom pažnjom i ponašanjem jer to je poklon koji bi svi htjeli dobiti.


U 3. stoljeću, u doba drevnog Rimskog Carstva, u vrijeme u kojem su Rimljani
progonili kršćane, u gradu Rimu živio je mudar i čestit svećenik po imenu Valentin.
Kad nije obavljao svoje svećeničke dužnosti radio je u svom vrtu. Jednog dana dođe
mu neka djevojčica i zamoli ga da joj da ružu za bolesnog dječaka. Vrativši se nakon
nekoliko dana, ispripovjedi mu, kako je dječak bio sretan što je dobio ružu i zamoli ga
da joj da još jednu. Valentin joj je dao i drugu ružu da je ponese svom prijatelju, a sam
odluči pohoditi siromašne, bolesne i osamljene, noseći im ruže i druge sitnice da ih
obraduje. Pročulo se o njegovoj ljubaznosti prema bližnjima.
A pročulo se i da pomaže progonjenim kršćanima, kao i da usprkos carskoj zapovijedi
vjenčaje mlade zaljubljene parove. Car je naime bio zabranio vjenčanja jer je znao da
će netom vjenčani mladići radije ostajati kod kuće s obitelji nego ići u rat.
Zato su Rimljani odlučili Valentina ispitati i suditi mu po svom zakonu.
Kako je zbog svoje mudrosti i ljubaznosti postao vrlo ugledan među kršćanima, ali i među poganima, sam
car Klaudije II., koji je tada vladao, odlučio ga je upoznati.
Valentin je slutio što bi mu se moglo dogoditi nakon susreta s carem pa se molitvom spremio za skori kraj
zemaljskog života. Okrijepljen snagom svetih sakramenata hrabro je stupio pred cara koji mu je rekao:
"Valentine, rado bih čuo tvoju mudrost i želio bih biti tvoj prijatelj. Za uzvrat samo jedno od tebe tražim:
povratak staroj vjeri u rimske bogove." Valentin je odvratio: "Svijetli care, kad bi bar nešto slutio od Božje
slave, to nikad ne bi od mene tražio. Krist je za mene pravi Sin Božji."
Na upit jednoga od sudaca što misli o bogovima, odgovorio je: "To su demoni!" Sudska skupština se podigla
na noge te zatražila Valentinovu smrt. Valentin je zamolio od cara samo koji trenutak i na brzinu mu je
protumačio osnovne kršćanske istine. Car je bio duboko potresen. Ali je gradski prefekt uzviknuo:
"Valentin je čarobnjak!" Na to je nastala velika gužva. Car se prestrašio bune u narodu pa je Valentina
predao gradskom upravitelju, a ovaj opet sucu Asteriju da ga preobrati.
Asterije ga povede u svoj dom. Međutim nije sudac priveo Valentina na poganstvo,
nego je Valentin obratio suca na kršćanstvo. Naime sudac je rekao Valentinu "Ako
tvoj Krist može ozdraviti moju kćerku koja je prije dvije godine oslijepila, prihvatit ću
i ja kršćanstvo!" Valentin položi ruke na djevojku i prizove Krista u pomoć iskrenom
molitvom. I djevojka je progledala! Asterije se odmah dao krstiti, a gradski upravitelj
je Valentina dao istući, i naredio da mu odrube glavu.
Bilo je to u večernjim satima 14. veljače 269. godine na Flaminijskoj cesti u gradu
Rimu. Sedamdeset godina kasnije na tom je mjestu podignuta crkva.
Svetog su Valentina zazivali u davna vremena za zdravlje, a posebno za ozdravljenje
od epilepsije jer je sveti svećenik izliječio jednog padavičara, kao i za zdravlje očiju i
ozdravljenje od zaraznih bolesti.
U nekim europskim zemljama, a napose u Sjevernoj Americi, i danas ljudi na njegov spomendan izmjenjuju
čestitke i darove želeći zdravlje, sreću i svako dobro! Kako i ime Valentin na latinskom jeziku znači
“zdrav”, „krepak“, tako bi naš hrvatski Valentin bio zapravo Zdravko.
Car Klaudije začudio bi se modernom slavlju Valentinova, jer na suđenju u Rimu kad je svetac osuđen na
smrt, nije bilo govora o ljubavi, nego o Isusu Kristu. Ali djevojke i mladići mole mu se još od 15. stoljeća da
im pomogne otkriti i susresti osobu s kojom će sklopiti brak i osnovati obitelj i tako je Valentin postao najpoznatiji kao zaštitnik zaljubljenih.

Svake godine, obično negdje između Božića i Nove godine, sastane se moje staro društvo iz osamdesetih godina.
Ma koliko to izgledalo čudno, zaista je teško uskladiti sve obaveze pa da nam se poklopi slobodno vrijeme u isti mah. Ni ove godine nije bilo drugačije pa smo se ipak našli u okrnjenom sastavu (bolje ikako nego nikako). Dvojica su imala sasvim opravdan razlog za izostanak: jednom se rodila kćer a drugom se razboljela majka pa mu nije imao tko čuvati djecu. Tako smo nas četvorica ipak stigli na godišnje druženje, kao i uvijek ostavljajući veliku većinu svakodnevnih problema na ulaznim vratima pizzerie.

Nevjerojatno kako svaki put kada se nađemo kao nekim čudom vrijeme stane, kao da uđemo u svojevrsni vremenski vakuum oslobođen pritiska vremena u kojem živimo svih ostalih dana. Uvijek pronađemo neku neispričanu priču iz naših nestašnih starih dana (zato je dobro da smo bez žena i djece) i saznamo neku davno skrivenu tajnu. Prebiremo po sjećanjima, smijemo se, uživamo.

Zanimljiv je pogled na nas same iz perspektive uloge muževa, očeva. Što bivamo stariji to bolje razumijemo pozicije (i postupke) naših roditelja u borbi sa nama kao energičnim teenagerima. Nije im bilo lako a ni nama ne će biti ništa lakše ni jednostavnije. (Pokoji nam put nije jasno da smo baš sve te gluposti radili. )

Neizbježne su usporedbe sa našom djecom. Teško im je objesniti da smo mi (u pravilu uvijek kolektivno) čekali redove za kavu, ulje, "prašak za robu" ... Gotovo je nevjerojatno da se oni igraju sa smartphonom dok smo mi sami od šperploče, gumica za kosu, čepova sa boca i "krokodilki" pravili fliper. Kako im objasniti da smo rezali linoleum (ili kako se zvao "Topli pod") i stavljali u probušene tenisice (koje se naravno nisu odazivale na ova imena koja oni danas poznaju) jer smo ih mi brže trošili nego što su to naši roditelji mogli pratiti.

U ugodnom druženju i smijehu vrijeme je brzo prošlo. Pokušavamo se dogovoriti oko sljedećeg sastanka (karte, balote, Mosor...) ali ne ide tako glatko. Sjedamo u naše aute i krećemo na zajedničku točku polaska odakle se svi vraćamo natrag u sadašnjost. Putem slušamo glazbu ih osamdesetih u .mp3 formatu sa stika. Sjećamo se gramofonskih ploča, kaseta, snimanja glazbe kod onih koji su imali "linije". Izlazili smo vani pješke ili autobusom do polaganja prvih vozačkih. E tada smo izlazili sa stojadinom, bila je jedna stara simca i Renault 4. Nijedan nije bio u baš sjajnom stanju ali ...

Tada smo stvarali priče, uspomene, koje su spremljene u naša zajednička sjećanja koja po potrebi vadimo kako bi pobjegli tijeku vremena i kako bi izbrisali poneku boru i sijedu vlas. Ova je metoda isprobano i dokazano učinkovitija od ijedne kreme ili čaja!