U Agoniji

Teško je biti JA.

Taj teret ostavlja tragove na mome licu ocrtavajući duboke tamne sjene ispod očiju. Ne mogu skriti vanjske znakove unutarnjih previranja, ne mogu lagati onima koji me poznaju. Za sve ostale prolaze uobičajene priče o premorenosti, o ubrzanom životnom ritmu, manjku slobodnog vremena.
Kako bi smanjio smetnje u mome unutarnjem svijetu prestao sam čitati gotovo sav dnevni tisak (u stvari, POTPUNO sam prestao čitati dnevne novine), prestao sam dolaziti pred TV na poznati zvuk vijesti (u stvari, kad čujem poznatu sirenu koja nas poziva na dnevnu dozu utjerivanja straha, jednostavno napustim tu prostoriju, ma gdje se nalazio). Prestao sam primati stvari i događaje kroz tuđe procesuirane i obrađene podatke. Odavno to činim. Neizbježna posljedica su tragovi. Vidljivi i nevidljivi. Umjesto hipnoze koju mi nudi vanjski izopačeni sustav, odlučio sam se ići težim putem. Tražim istinu. Da, naoko tako jednostavna odluka zahtjeva izvjesnu količinu odricanja i proces čišćenja. Početak je bio jako bolan. Osjećao sam se tako sam.

SAM!

Osjećam se bolje, no umorno. Nemoguće je ne vidjeti znakove oko sebe. Sirena i dalje poziva ljude na dozu narkotika koja će ih držati na okupu. Ja ne želim čuti. Mnogi ne gledajući misle da vide, mnogi slušajući nemaju sluha. Ne, ne naslađujem se jer i ja sam bio dio slijepog auditorija, uvjeren kako kročim pravim putem, uvjeren kako sam intelektualno napredniji od ostatka stada. Danas na taj period u mom životu gledam kao na proces odrastanja. Sazrijevanja. I opet ne, ne mislim da sam vrijedniji, pametniji bolji od ostatka stada. Mislim da sam izabrao pravi put, onaj koji vodi samo jednoj istini, jednom cilju.


Zašto je jednostavno teško BITI?

Zar je već toliko prošlo? Ne ide mi nešto tipkanje zadnjih mjeseci a i nisam baš nešto svraćao u ovaj virtualni svijet. Više ne znam tko je još ovdje a tko ne.

Evo da ostavim trag ...

Tmurno je vrijeme iza mene. Ova Agonija sve više opravdava svoje ima a ja sve manje obraćam pažnju na one koji su je pretvorili u takvu. Povlačim se tako u svoj mikrosvijet i samo ovlaš povirujem van. Nema se što vidjeti, sve sami jad i čemer. Kreatori kaosa pretvorili su vanjski svijet u zamršenu igru slike i riječi u kojoj se oni (jedino oni) izvrsno snalaze. Ja više ne znam ni tko sam, ni što sam, ni kamo idem. Zatvaram i te male pukotine i misli sabirem jedino u tišini, odvojen od kaosa. Tamo vraćam smisao u slike i riječi. Tu riječi tvore poruke koje razumijem, tu slike imaju boje, tu smijeh ima zvuk. Ne slušam više šumove izvana i naučio sam tako funkcionirati.

Pitanje je: A što dalje? Ako se svi povučemo (kao ja), tko će ostati? Hoće li sve slike izgubiti boju a riječi smisao? Kako će izgledati svijet kad se ovaj kaos konačno smiri? Hoće li biti mjesta za mene, za moje slike, za moje boje i riječi? Ne mogu pristati na samoizolaciju i eutanaziju. Otvaram prozor širom i u svijet oko sebe pustit ću svoje boje i riječi. Borit ću se.

Samo tako ću sačuvati razum.

Izvor: Wikipedija

Idiotom se smatrao u atenskoj demokraciji, netko tko je bio obilježen sebičnošću i zabrinut gotovo isključivo samo za privatne,osobne potrebe a ne za javno dobro. [6] Idiotizam je prirodno stanje neznanja ili nametnutih vrijednosti, bez obzira na formalno obrazovanje u kojima je sve podređeno samome sebi bez činjenja aktivnosti za potrebe javnog-općeg dobra. Iditoti bez obzira na svoja znanja, kapital, obrazovanje jednostavno ne žele sudjelovati u kreiranju, stvaranju i vođenju javnih poslova i službi jer se smatraju APOLITIČNIM.


Slijedom ovih definicija koje su postavili učeni ljudi o učenim i običnim ljudima u vrijeme kad se rađala demokracija dolazimo do zaključka da se IDIOTOM po tim definicijama smatra svaka OSOBA koja se NE ŽELI, NE ĆE baviti POLITIKOM kao SERVISOM javnog DOBRA, JAVNIM POSLOM a koje stavlja IZNAD vlastiith potreba i ambicija. Osoba koja nema dovoljno vještina i nije psihički sposobna razmišljati o svakodnevnim običnim stvarima i potrebama puka i nacije kojoj pripada....