Kada smo bili mali, razmišljali smo kao djeca, hodali kao djeca i razgovarali kao djeca.....tako nekako piše sveti Pavao.... a sada smo odrasli..... tako ja danas cijeli dan razmišljam....... razmišljam o nekim stvarima koje me u životu muče nekada večim , nekada manjim intenzitetom. A sada mislim da je stvar u tome..... kada sam bila "nejače" tada mi neke stvari nisu izgledale loše: Boriti se pod svaku cijenu za svoje pravo, tražiti priznanje zbog svojih djela, imati u prijateljstvu i svim odnosima uvijek dovoljno pažnje..... biti netko u ovome svijetu, imati pravo naljutiti se na nekoga jer mi je počinio nepravdu.....Olako okrenuti glavu ako neka teška situacija nije direktno moja briga.... ići uvijek manjom linijom otpora puno je jednostavnije..... A zapravo nije. Sve te "sitnice" su me pritiskale i činile nesretnom. Dok sam uporno željela postati sve to ... biti omiljena "pametna" prihvaćena (u ćemu nema ništa loše) nisam bila svoja. Glumila sam, opterećivala sam se, mjerila sam i bilo je to naporno. I sada još često mjerim , i svaki put je naporno. No, sve manje mjerim, i sve mi je lakše. Više molim za ljude kojima sam prije mjerila. Sve više, a opet toliko premalo. A opet, toliko žudim za čitanjem svetog pisma, toliki mi je gušt zaroniti u tu prekrasnu knjigu nad knjigama.... i pronalazim tu odgovore. Kao i ovo od svetoga Pavla..... malo sam porasla, ne mogu se ponašati kao nejače. Više nemam prava biti neodgovorna, jer nisam više djete. Milost me dotakla i pokrenula.... dobila sam denar od Boga, i ne smijem ga zakopati i ostaviti da ga vratim, moram taj denar oploditi, jer kazna bi mi bila prevelika kada bih se sada oglušila. A i ne mogu jer bi mi duša bila suha.... bjedna....Moja duša žudi za mirom. Mir koji osjećam u krugu svoje najuže obitelji voljela bih širiti... kao krugove vode. A to je ispravan put. Jer dok sam tražila mir izvana, ostajala sam prazna.... nema više traženja čuda izvan sebe, sada znam da je sve u meni i širi se od mene. Mijenjati sebe i svoj pogleda na svijet. I kada me mir obuzima, tada su mi i ljudi miliji i prijatelji su bolji ljudi, gotovo kao efekt ružičastih naočala. Ali nisu to naočale ljudske, već Božje. One ispravljaju moj pogled, i ne dopuštaju mojim očima da bježe. No, kada skinem te naočale, kao da oblak dođe iznad mene, sivi, teški oblak i zamrači mi pogled. A ipak ih tako često skidam.... ali ih sve češće stavljam... i malo po malo te ću naočale stalno nositi. A onda će se otvarati novi vidici.... i tako zauvijek, i Bogu hvala na tome.
< | ožujak, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE
I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život