Riječi pjesama...
ponedjeljak , 28.11.2005.Za Valentinovo me muž sa društvom izveo u jedan restoran s muzikom.
Iako baš ne znam niti volim plesati, ponjela me romantika uz nešto vina i dovukla sam ga na plesni podij.
Nakon par taktova pobunila sam se:
- Nemoj me tak jako stiskati, uopće ne mogu plesati...
- A ja NEĆU plesati, ako te ne mogu stiskati....
Nastavili smo plesati. Čak nekoliko pjesama. Ubrzo je počela jedna lijepa pjesma i ja sam zapjevušila:
Prije jutra umoran
Ribar čeka novi dan
Dok svi ljudi spavaju
Ribari se karajuuu...
Dok sam došla do zadnjeg stiha, moj muž je stao i počeo se smijati na sav glas. Al ne samo on. Nikad nisam te sreće da samo jedna osoba čuje moje zabune. Par do nas, naši prijatelji, su isto stali s plesom i zagledali se u mene.
Meni ništa nije bilo jasno. Dobro, nisam neki pjevač i nemam baš neki glas, al da stanu i cerekaju mi se ipak nije u redu.
Stajala sam i zbunjeno treptala dok mi muž kroz smijeh nije počeo vikati:
- Galebi, galebi....
- Ma šta sad galebi?
- Pa hahahha galebi se karaju, ne ribari...
- Kako galebi?
- Hahaha ajmo sjest pa ću ti sve objasniti...
Sjeli smo i objasnio mi je šta znači karati na "našem", a šta na "dalmatinskom" jeziku.
Pjesma je s tim objašnjenjem dobila potpuno novi smisao.
I ona s pravim riječima, a bome i ova koju sam ja pjevala :))
komentiraj (118) * ispiši * #
Crnac...
četvrtak , 24.11.2005.Kad me netko naljuti poželim biti crnac i to ne bilo koji crnac, nego opaki crnac s brkovima. Po mogućnosti policajac.
Opaki policijski crnac s brkovima, velik bar 2 metra i široki isto tolko.
Mrgodan i sa žutim stisnutim očima koje sjevaju.
Nekad imam obrijanu kvrgavu glavu, nekad imam vojničku frizuru, nekad dugačku kosu...ali brkove imam skoro uvijek.
I naravno, grmim dok pričam, ali onako tiho i potmulo, ko potres.
Sve sam zamislila u svojoj glavi, čak i kako se zovem kao takva....... Ilija.
Znam, nije to baš neko ime koje asocira na crnca, ali mene asocira na štošta, između ostaloga i na veeeelike brkove :)))
komentiraj (124) * ispiši * #
Blog asocijacije...
ponedjeljak , 21.11.2005.Konačno je i k nama stigao ADSL. Došao je jedan ogroman čovjek, stvarno golemih dimenzija i odmah se s Arthurom primio i razgovora i posla. Njih dvojica su pričali nekim adsl jezikom, a moja kćer i ja smo se za to vrijeme ugodno ukokale na dvosjed. Uskoro smo kao dvije prave pripadnice ženskog roda počele šaputati:
- Mama, vidi kako ogroman čovjek za ADSL...
- Ahaaaa...mogli su i manjeg čovjeka poslati kad tako malu kutijicu ugrađuje.. možda je to onaj od Demjanice..
- Kojiiii?
- Nisi čitala onaj njen post kad su joj ugrađivali ADSL?
- Nisam mama, šta je bilo?
- He he...došao joj je isto tako neki ogroman čovjek i nije bilo šanse da se taj toliki zavuče pod stol. Vidi ko i ovaj naš...da legne, možda bi uspio...
- Hihihi i onda?
- Onda se Demjanica zavukla pod stol, na sve četiri , naprčila se čovjeku...sve je bilo gotovo za par minuta, a na kraju nije ni pusu dobila!
- Hahahahaha.... pa pitaj ovoga našega jel on taj. Nema puno tako velikih ljudi....
- Ne mogu ga pitat jel on poznaje Demjan, zaboravila sam kako joj je pravo ime...a ne vjerujem da ju on zna kao Demjan...
- Ma ne tako mama....pitaj ga jel se on sjeća kakve žene koja se mjesto njega zavukla pod stol. Koja mu se naprčila....
- Misliš da bi se mogao sjećati?
- Naravno mama. Pa ne naprčavaju se njemu žene svaki dan...
- Ma neću ga ništa pitati. Prvo bilo bi nezgodno da to nije bio on, a drugo ako je bio i ne sjeća se toga, ja bi se jako uvrijedila...
- Kako uvrijedila?
- Pa šta se on ima ne sjećati Demjanice....
Nastavile smo tako šuškati s puno kikotanja i cerekanja i kad je čovjek već davno otišao.
Eto, niti ADSL više ne mogu dobiti, a da nemam blog asocijacija :))
komentiraj (109) * ispiši * #
Psovke...
četvrtak , 17.11.2005.Skoro nikada ne psujem. Znam reći " vrit" i "nemoj srat". To "nemoj srat" govorim samo bratu, tako da se to ni ne broji ;)
Znam psovati kad je neki sport u pitanju, pa našima ne ide kako bi trebalo, ali to nije svaki dan, pa to nećemo brojati ;)
Niti u nekim kriznim situcijama mi se baš ne otme psovka, odnosno toliko rijetko da se i opet ne broji ;)
Ne smeta mi kad netko drugi umjereno psuje, a kod nekih mi to zvuči čak i simpatično. Zavisi od osobe do osobe i od psovke do psovke.
Svi koji se voze biciklom znaju da mi biciklisti moramo paziti na sve oko sebe. Tko kamo ide i dali smo uopće zapaženi u nekoj gužvi.
U mom Gradu ima jedno veeeliko križanje koje možda nije toliko veliko koliko je nezgodno. Vozila sam se biciklom po glavnoj cesti, kad sam primjetila da jedan auto iz sporedne ulice želi doći na glavnu i to baš preko mene. Vozač me nije uopće doživljavao, samo je nastavio svoju putanju. Malo sam manevrirala, ali nije išlo i auto me trknuo. Ne jako, nisam čak ni pala s bicikla. Vozač je izašao iz auta, došao do mene i dočekala ga je moja ljutnja:
- Kamo gledate?
- Nisam Vas vidio...
- I JA SAM SUDIONIK U PROMETU !!! ...urliknula sam ljutito.
Mislim stvarno...pa jel ga nisam mogla poslati u tri nečega, svejedno čega, nego sam samo to ponavljala: da sam sudionik u prometu. Teško izgovorljivo i kad čovjek nije ljut...
Posljedice su sigurno bile dugoročne. Taj vjerojatno više ne može spavati noćima, budi se u hladnom znoju i pred očima mu je moj zajapureni lik i te velike opake riječi:
- I JA SAM SUDIONIK U PROMETU !!!
Al neka mu...uopće mi ga nije žao. Kad je već takav, neka pati !!! ;))
komentiraj (124) * ispiši * #
Davanje osobnih podataka....
ponedjeljak , 14.11.2005.Rock Roll je napisao izvrstan post o davanju osobnih podataka kojekakvim službama. Uopće s tim nisam imala problema. Naime, koja god imalo službena osoba me to zatraži bez problema izdeklariram sve šta me pitaju. Ni ne razmišljajući o tome, šta će recimo nekoj telefonskoj kompaniji moji osobni podaci i o mogućoj zloubotrebi istih.
Ne Netu je potpuno druga situacija. Tu sam velika škrtica šta se tiče ikakvih osobnih podataka. Ovdje vrlo nevoljko kažem i samo moje ime ili Grad u kojem živim. Znam biti čak i pravi majstor u izbjegavanju direktnog odgovora na takva pitanja. Skrenem temu ili se jednostavnom pravim da nisam vidjela pitanje.
Od svih tih podataka najmanje volim davati broj mobitela. Na blogu sam nekih 9 mjeseci i neki blogeri su mi postali po nečemu bliski ili dragi, a opet samo 2-3 blogera imaju moj broj moba. I te brojeve rijetko koristim. Ne zato jer nemam šta za reći, nego zato da ne smetam.
O nekim osobnijim podacima da i ne pričam...
Dakle, olako odajem svoje podatke tamo gdje možda ne treba, jer je "službena" osoba u pitanju, a tajim i najmanji podatak na Netu, ali mislim si...
.....na kraju krajeva, ja sam ovdje Trill. Takvu me poznajete i takva jesam.
Ako sam i škrtica, neka ostanem škrtica pod tim imenom, a ne pod vlastitim :))
komentiraj (115) * ispiši * #
Iskrivljene riječi...
četvrtak , 10.11.2005.U ovom našem zagrebačkom području oduvijek su se govorile iskrivljene strane riječi. Najviše njemačkog porijekla. Tako su govorili moji dede i bake, moji roditelji, pa sam i ja tako naučila ni ne razmišljajući o pravom značenju tih riječi.
U osnovnoj školi imali smo direktora koji mi je i predavao hrvatski. Vrlo markantan tip, s orlovskim nosom, čupavim sijedim obrvama koji je djelovao zastrašujuće. Sama njegova pojava je uzrokovala potpunu tišinu, gdje god se nalazio, pogotovo na satu hrvatskog.
Jednog dana dok je predavao kihnuo je. Onako, iz pete. Pošto sam ja bila fino odgojena djevojčica, odmah sam mu dobacila:
- Vritnos!
U razredu je nastao muk. Svi pogledi upereni u mene, kao i direktorov ispod onih njegovih čupavih obrva. Gledao me je procjenjivački i rekao:
- Ovo nije bilo ni lijepo ni pristojno.
- A zašto? Pa tako moji doma stalno govore.. odgovorila sam zbunjeno.
Na to se on malo smekšao, rekao neka ispričam doma roditeljima šta sam rekla i počeo predavanje kako se sad po novom ne smije ništa reći kad netko kihne. Ako se već kaže, po bontonu je reći " Vi kihnuste..", a odgovor glasi " Vi primjetiste..". To je nama, naravno bilo strašno smješno.
Kad sam došla kući, prvo sam pitala mamu i tatu šta je tom mom direktoru. Ja sam mu lijepo rekla "Vritnos" a on samo šta se nije uvrijedio. Oboje su na to proplakali od smijeha. Pitao me tata, koji je prvi došao k sebi:
- A jel ti znaš šta znači "vritnos"?
- Pa to je valjda na njemačkom nazdravlje, mada meni više liči na francusku riječ...
- Hahahahhaha ma neeee, to su ti dvije riječi: Vrit i nos! I ti si to direktoru rekla..
- Ajoooooj...
Malo mi je bilo nezgodno drugi put na satu hrvatskog. Ali, mislila sam baš me briga. Nisam to napravila namjerno s nekom zloćom, a osim toga njegovo " Vi kihnuste.." mi je još gluplje zvučalo od moga " Vritnos! " :))))
komentiraj (106) * ispiši * #
Sjaj sjaja....
ponedjeljak , 07.11.2005.Svako malo netko od mojih poznanika se uzdigne, pa padne. Neki se opet vrate gore, neki shvate svoje mogućnosti i ostaju u zlatnoj sredini, a neki se uzdignu još i više.
Jedna moja poznanica, majka troje djece, našla se u nezavidnom položaju. Muž je ostao bez posla i njih 5 je završilo na njenoj plaći bez ikakve pomoći sa strane. Vrijedni su ljudi pa se muž primio kojekakvih poslova da bi prehranio djecu. Od kopanja vinograda, do krčenja šume. Svaki ponuđeni plaćeni posao bio mu je dobar. Za to vrijeme ta moja poznanica iako u nezavidnoj situaciji, svaki utorak je odlazila na frizuru. Radi s ljudima, pa joj je njen izgled vrlo bitan.
Ima i drugačijih primjera. Ljudi dođu do nekih većih novaca i nakupuju sve staležne simbole koji su im dostupni. Nešto pođe po zlu, a oni se od tih svojih vikendica, jahti i skupih automobila ne žele odvojiti.
Čula sam nedavno baš za takav slučaj, čovjek ima dugove, a ne želi se odreći svog 90 000 Eura vrijednog automobila. Zamjeniti ga za manji. Jer, šta će ljudi reći. Ne njegovi prijatelji, jer prijateljima je svejedno tko kakav automobil vozi, nego gotovo nepoznati ljudi koji će onda znati da nešto ne ide kako treba.
Moja poznanica bi izgledala lijepo i uredno bez toliko čestih posjeta frizerki, a ovaj čovjek bi se izvrsno vozio i u nekom drugom jeftinijem automobilu, koji nije taj veliki BMW. Zbog vlastitog imagea trpe i oni i njihovi bližnji. I to zbog lažnog imagea...
Ispada da ljudi jako često troše novce koje nemaju, na nešto što im ne treba, da bi impresionirali ljude do kojih im nije stalo...
Ovo su samo dva moja primjera, a takvih ima još...i previše još...
komentiraj (117) * ispiši * #
Čuđenje...
petak , 04.11.2005.Svaki čas se nečemu začudim, nešto otkrijem šta do sada nisam vidjela. Moji nekad stanu i čude se samnom, nekad gledaju čemu se čudim i šta je tu čudesno, a nekad im idem i na živce :))
U nedjelju smo se vraćali s obližnjeg groblja pješice kući. Malo prije našeg dvorišta mala je sporedna ulica. Zagledala sam se u tablu s nazivom i uzviknula:
- Ha ! Gledajte ! Ova ulica se zove Zvonarevo ! Baš zgodno....
- A šta je zgodno u tome?
- Pa Zvonarevo, kužiš...baš zgodno!
- Ajme mama, daj prestani. Stanujemo tri kuće dalje i sad se ti našla čuditi nečemu pored čega prolaziš svaki dan.
- Pa prolazim, al nisam nikada zamijetila da se tako zove. Zvonarevo...
- Gle mama, tamo ti je i most. Za čudit se...a vidi kamion, jesi kad vidjela takav kamion? Za čudit se...a vidi tamo veeeelika kuća...
To je moja Huluvuica pričala sa osmijehom i vidjela sam da uživa u zezanju svoje mame. Zašutjela sam, stala i bez obzira na puno ljudi oko nas pošteno joj se izbeljila. Onako: Beeeeeeelj !!!
Uopće se nije tome začudila :)))
komentiraj (98) * ispiši * #
Pazi auto, pazi tramvaj...pazi !
srijeda , 02.11.2005.Žali mi se kolega jutros kako se odlučio trčati malo navečer, zbog forme, a tata mu brani.
- Pa kako ti tata brani?
- Neda mi. Kao...pogazit će me auto.
- Auto? Hahahaha Pa šta je njemu?
- Neda se urazumiti. Lijepo mu kažem: "Tata pa ja imam 23 godine, znam paziti na aute. Osim toga imam skoro 2 metra i 100 kila i čak da i ja ne vidim auto, auto vidi mene." Ali ništa...Kaže nek idem trčati u teretanu, na onu pokretnu traku, al na cestu ne, da me ne pogazi auto.
Materijala i više nego dosta za zezanciju. Ali nisam, bila sam dobra :)) Čak sam mu ispričala kako je i meni slično.
Moji roditelji stvarno nisu neki pretjerano brižni. Vrlo rano sam imala i slobodu i njihovo povjerenje da odem kamo želim i budem koliko dugo hoću i općenito, poticali su moju samostalnost. Ali svaki put kad idem u Zagreb, moja mama obavezno kaže:
- Pazi na tramvaj!
Isprva sam se ljutila, pa mi je bilo smiješno, pa sam objašnjavala vlastitoj mami da sam ja rođena u Zagrebu, da smo tamo dosta dugo živjeli i da ja već imam puno godina...ali uzalud. Nju zanima samo nek ja pazim na tramvaj. A ja, kao da imam 10 godina, poslušno odgovaram:
- Hoću mama, pazit ću na tramvaj :)))
komentiraj (102) * ispiši * #