Božićna bajka...
petak , 23.12.2005.U selu Grabovnica, pokraj Čazme naišla sam na pravu Božićnu bajku. Malo je daleko, ali se stvarno isplati. Ja sam se oduševila. Dobro, dobro, znam se ja oduševiti svim i svačim, ali ovo je stavrno nešto. Možda je netko i čuo za to, bilo je i na tv, radi se o imanju obitelji Salaj koje su oni ukrasili s 300 000 lampica. Trabalo im je oko mjesec dana da sve to poslože, navodno im je pomagalo i 6 strujica koji su razvukli 34 km kabela s lampicama na svaki grm, na svaku grančicu na svakom drvetu...sve moguće i nemoguće. Uredili su svoje imanje baš kao iz bajke, onako da zastane dah od divljenja. Dolaze ljudi odasvud, hodaju slobodno i dive se. Lani je posjetitelja bilo oko 20 000. Ulaz je besplatan.
Na slici se na žalost ne vidi kako spada. Nije mi ispala baš nešto kvalitetna, a i ono šta se vidi je otprilike samo jedna četvrtina onoga šta tamo ima. Niti taj, bajkoviti ugođaj se ne može dobro prenjeti..
Svejedno roditelje, muževe, žene, djecu, prijatelje, rodbinu...sve u auto i pravac Čazma :))
Neće me biti neko vrijeme na blogu, pa :
Sretan vam svima Božić, Nova, Božić, nova...ma SVE vam sretno bilo :)))
komentiraj (131) * ispiši * #
Zahvalne i nezahvalne teme...s naglaskom na NE
utorak , 20.12.2005.Prilično često u životu moramo razgovarati s ljudima koje ne poznajemo. Bilo u svatovima, autobusu, školi, na poslu, u domu zdravlja...dobro je imati izbor tema koje mogu poslužiti za neobavezan razgovor.
Najzahvalnija tema za razgovor s nepoznatima je ona o vremenu. Zatim o odmoru, godišnjem ili tjednom, pa o obitelji, prometu i gotovo. Dalje nema.
Međutim, postoje i neke nezahvalne teme, kojih bi se trebalo kloniti pod svaku cijenu. Razgovor ode kamo ne treba, a zbog vlastite pristojnosti ne govorimo nepoznatim ljudima da malo smanje doživljaj.
Prva je, na koju me je podsjetila espadrila, je ona o služenju vojnog roka. Svi vole pričati o vremenu koje su proveli na straži i neukusnim obrocima. Zatim o zarađenim odsustvima i koliko je to točno bilo dana. Radnih i neradnih. I koliko su se vozili nazad. Svaki je imao u odredu i barem jednu legendu od čovjeka, obično Bosanca, koji je bio duša od čovjeka i sve ih uveseljavao. Ne znaju gdje je on sada. Šteta.
Druga nezahvalna tema je rođenje djeteta. Muški pričaju kako su vozili u bolnici, palili sva četiri žmigavca i umirali od straha hoće li stići na vrijeme i imaju li dosta goriva.
To je još sve skupa vrlo probavljivo kako žene o tome pričaju. Sve detalje oko trudova, posteljice, vodenjaka, bolova i bolova i bolova uopće ne želim slušati. Kao ni o tome kako su psovale svoje muževe kao da su oni jedini krivci za to šta one rađaju. I opet ispočetka kako je boljelo i koliko je boljelo i gdje je sve boljelo...ni moji prekidi kako imam i sama dvoje djece ne suzbijaju navalu riječi. Mislim, stvarno volim djecu, ali ne tako...detaljno.
Treća tema su bolesti i operacije. Uopće ne želim znati za unutarnje organe, niti kako se zovu niti gdje se nalaze. Pogotovo ne kako se zvao taj i taj primarijus kojeg su uspjeli dobaviti preko veze da obavi operaciju. Ne kužim niti zašto misle da želim gledati njihove ožiljke, koje liče na ciferšlus, ali "eto, gledajte već su lijepe boje...samo malo crvenkasti sastrane".
Zadnja i najgora tema su zubi. Tu još nikada nisam uspjela reći nešto da njima nije bilo puno gore. Najobičnija moja uzgredna rečenica o tome kako me malo zeza zub donosi sobom cijeli zubarski karton. Sa svim nepotrebnim pojedinostima. Još kad bi sve ostalo na rječima, ali ne.. mora se to i slikovito pokazati. Ne samo s onim malim rentgenskim slikicama koji svi čuvaju u novčaniku, nego direktno na zubima. Dobro je kad je u pitanju jedinica ili dvojka, ali kad se radi o petici ili nedajbože šestici, naguraju ruku u usta pa prstima razmiču jezik i približavaju se k meni skroz do face ne bih li bolje vidjela. Šta li će tek biti kad postanu stariji ljudi i kad će imati one zube na vađenje, ne želim niti pomisliti.
Dakle da rezmiram, s nepoznatim ljudima samo o vremenu, odmoru i obitelji. Pri tome treba paziti da se ne spominje tlak zraka (narkoza), prijašnje zime (sjećanja na stražu), cestovni promet (jurnjava na porod) ili da je vani "zubato" sunce....
komentiraj (132) * ispiši * #
Napad bebama...
petak , 16.12.2005.Znam se veseliti svemu i svačemu. I zbog sebe i zbog drugih, čak i zbog potpuno nepoznatih ljudi. Ili onako, polupoznatih. Ali, postoji jedna stvar koja me najviše veseli. To su male bebe.
Vjerojatno će se netko pobuniti, al ja bih najradije da su sve ženske osobe stalno trudne i da ima svugdje malih beba. Čim više tim bolje.
Goldeneye je pisao o tome kako se na blogu u zadnje vrijeme dogodio pravi baby boom. Strašno sam sretna zbog toga, pogotovo zbog naše trudne divljakuše i Moon, koja je već u bolnici i čeka bebača da se odluči i izađe :))
Ne samo na blogu i u mom recimo pravom životu je u zadnje vrijeme dosta trudnica i malih beba. Dvoje kolega su dobili bebače, jedan čeka bebu, a od jednog je čak i punica neki dan rodila malu Katarinu :))
Ta punica je moje godište, pa sam isprva bila u bedu zbog toga. Ono, stara sam ko nečija punica...je da je žena jako mlada rodila i je da se njena kćer jako rano udala, al mi je svejedno ružno zvučalo da sam stara ko nečija punica. Nedavno je rodila i ja više nisam stara ko punica, nego kao mlada mama :)))
Negdje na proljeće sam bila i strašno vesela zbog jedne male Djurdjice, koja se inače zove mislim Gabrijela, čiju mamu čak ni ne poznajem osobno. Ali tata mi je prilično blizak i sretna sam bila zbog njega. To im je drugo, željeno i planirano djetešce. Ma prekrasno :)))
Nekih par mjeseci kasnije je moj Arthur uzbuđeno zavikao:
- Nenad nam je rodio!
Rekoh, nisam ni znala da je bio trudan :) Oni su isto dugo čekali bebu i dočekali :)))
Nekako u to vrijeme je i moj prijatelj Ruda objavio da napokon čekaju bebu. Pokušavali su dugo godina sve i svašta, ali nije išlo. Umjetna oplodnja, kojekakve pretrage, redovite injekcije...sve što moderna medicina nudi da bi pomogla takvim parovima koji žele imati djecu, a ne ide. Nije išlo puno puno godina, iako su po meni, idealni za roditelje. Čudno to netko odozgora složi...a onda se predomislio i moja draga Ana je zatrudnila. Iz čistog mira :) Dobro, ne baš iz čistog mira i Ruda je imao udjela u tome, ali bez ikakvih medicinskih podstreka. Bila sam sretna kao...kao...mladi mjesec :))
Znate, kad nekoga volite i drag vam je, onda mu želite svaku sreću i kad im se željeno ostvari jednostavno morate biti sretni zbog njih. A ja Rudu i Anu jako volim :)))
Trudnoća je bila rizična, termin oko Božića...
A onda prekjučer, zvoni mi mobitel i Rudin glas kaže samo:
- 4 kile, 53 cm, sin..
Tuka, nisam mogla izreći niti riječi koliko sam se od sreće rasplakala. Niti Ruda ništa nije rekao, on je plakao s druge strane mobitela. Poklopili smo i za nekih par minuta dok smo se malo došli k sebi, razgovarali smo opet. Vrlo nesuvislo, ali sretno. Kao nek javim dolje, našim prijateljicama u Split i Dubrovnik. Pokušala sam se malo nadoći, pa ću prvo nazvati moju Priju, a zatim Ely. Koliko sam se nadošla najbolje pokazuje prva rečenica koju sam izrekla:
- Prijooo, prijooo... upravo smo postale TATA !
Eto i sad, privatiziram vlastiti blog i želim objaviti da sam strašno sretna zbog tolikih beba i da sam i ja, napokon, postala tata :)))
komentiraj (114) * ispiši * #
Minus i plus...
srijeda , 14.12.2005.Jedno jutro prije ohoho godina:
- Zaspala sam na posao ( što je minus )
- U takvim slučajevima me vozi moj prijatelj Želko, koji radi odmah preko ceste ( što je plus )
- Želko me ne može voziti, ima inspekciju ( što je minus )
- Daje mi ključeve od auta, nek si ga ostavim par dana ( što je plus )
- Kaže da nema puno benzina ( što je minus )
- Jurim s njegovim autom na benzinsku, tenkiraju mi ( što je plus )
- Sjednem u auto, hoću upaliti, auto ne daje znakove života (što je minus)
- Četvorica iz Naftaplinskog kombija me guraju i auto pali ( što je plus)
- Nakon jedno 200 metara pukne mi guma ( što je minus )
- Ona ista četvorica staju i mjenjaju mi gumu ( što je plus)
- Zahvaljujem im, al kad hoću krenutu auto opet ne daje znakove života ( što je minus)
- Jedan od tih četvorice sjeda u "moj" auto, prčka nešto ispod volana i auto opet pali ( što je plus )
- Dogovaram se s njima da odemo na kavu ( što je plus )
- Stigli smo u kantinu, sa 100 Naftaplinaca u radnim kombinezonima i ja ne znam koji su "moji" ( što je minus)
- Oni prilaze k meni ( što je plus)
- Inzistiram da ja platim kavu i uspjela sam ih nagovoriti da ja častim ( što je plus )
- Otkrijem da nemam novčanika ( što je minus )
- Jedan od njih se sjeti da mi je novčanik vjerojatno ostao na benzinskoj ( što je plus )
- Oni plaćaju svoje i moje piće ( što je minus)
- Voze me nazad na benzinsku po novčanik, tamo je ( što je plus )
Stigla sam na posao oko 10 sati, umjesto u 7, a zaspala sam samo 10 minuta...nitko ne prigovara...što je veliki plus, inače bi vrištala dok svi ne dođu u minus :)))
komentiraj (105) * ispiši * #
Crtica iz života...
ponedjeljak , 12.12.2005.Kasno poslijepodne, ležim u kadi. Tišina je u gornjem djelu kuće.
dum dum dumdum dum (koraci po stepenicama)
tressss (vratima)
Vrata od kupaonice počinju vibrirati. Kćer je pustila muziku do daske. Onu super stvar, ne znam kako se zove, iz reklame za Studenu, mislim...
uuu huuuu
dum dum dumdummm (još jedno trčanje po stepenicama)
tressss, tressss (naglo zatvaranje i otvaranje, pa opet zatvaranje vrata)
vrisak sina
vrisak kćeri
uuu huuuu
kraaaaaaš (nešto je palo)
bwahahaha (vrište od smijeha oboje)
dummm (neindetificirani zvuk lupanja)
Zamišljam Arthura kako negdje iz prizemlja gleda prema plafonu i pita se jel da spriječi dječje divljanje ili ne. Koliko god ja objašnjavala da djeca moraju divljati, njemu to nikako ne sjeda. Sam je bio, bez brata i sestre, pa ne zna da je to normalno...
uuuu huuuuu (još uvijek ona super stvar trese kuću)
bwahahaha
trasss
joooooooj
bwahahaha
trasss (vratima)
muzika prestaje
čujem ih kako šuškaju i šapuću u hodniku
Dižem se iz kade, napola, lupam po vratima od kupaonice.
I kćer i sin dojure do vrata i pitaju šta je bilo. Vičem:
- Vratite mi muziku !!!!
hahahaha
hahahaha
dum dumdum dum
nazad legnem u kadu
uuuu huuuu
tooo :)))
komentiraj (111) * ispiši * #
Kuknjava...
četvrtak , 08.12.2005.Ubrzo kako sam se zaposlila, prije puno godina, premjestili su me kao ispomoć u jednu veliku firmu nekih 6 km dalje od mog Grada. U mojoj kancelariji su radile još tri žene, malo starije, danas bih rekla mojih godina.
Isprva su me gledale ispod oka, jer sam ja (po njihovom) bila fina, iz imućnije i nobles familije.
Često su kukale, o novcima naravno. Te kredit ovaj, te kredit onaj, pa režije, pa šta sve treba djeci za školu, te kako je sve skupo...Svaki radni dan bi time počinjao i završavao. Suosjećala sam s njima i kako sam bila sama, s dobrom plaćom, često sam im posuđivala novce da izdrže do plaće. Nekoliko puta nisu imale za vratiti, pa smo prolongirali dug na drugu plaću ili treću...Teško im je bilo i ja sam to shvaćala.
Jednog jutra je došao šef u našu kancelariju i zatražio pomoć. Čistačica je na godišnjem od mjesec dana i treba nekog tko će čistiti umjesto nje. Objašnjavao je da mu ne dopuštaju, oni odozgora, da uzme zamjenu, tako da bi jedna od nas trebala i to obavljati. Moje kolegice su se zagledale prvo bez riječi, a onda osule cijelu paljbu na njega. Sve u smislu da kak si on to misli, neće one zahode ribati, zašto su u školu išle, kao da nemaju drugog posla..itd. Šef ih je prekinuo i rekao da će to, naravno, biti dobro plaćeno, ali one po svom. To je njima ispod časti i ponižavajuće.
Kako nitko nije htio ja sam se javila. Još neudata i bez djece, s plaćom većom nego sam mogla potrošiti, zavidnom ušteđevinom...stvarno mi toga nije trebalo. Al pristala sam, najviše zbog šefa.
Bilo mu je jako drago zbog toga, pozvao me i rekao da kad završim sa čišćenjem mogu ići kući. Bez obzira koliko sati bilo.
Mjesec dana sam usisavala i čistila tri kancelarije, ribala 4 zahoda i dvije tuš kabine, prala pod u hodniku, brisala prašinu i praznila košare za smeće. Bila bih gotova kako koji dan, al nikad duže od 18-19 sati. Otprilike tri sata poslije uobičajenog radnog vremena.
Kad je došao obračun plaća i moja plaća stigla, kolegice su zaslinile. Dobila sam skoro tri puta veću plaću nego inače, jer mi je svaki dan pisano po 8 prekovremenih. Ogromnu plaću...
Mislila sam da će netko nešto naučiti iz toga, ali nakon par mjeseci kad je šef opet došao pitati tko će mjenjati čistačicu, opet ista paljba po njemu. Neće one ribati zahode...
I tako je bilo svih sedam godina, koliko sam tamo radila.
Kolegicama sam i dalje posuđivala novce, kad god je trebalo, ali više nisam suosjećala s njihovim neimanjem i kuknjavom...
komentiraj (125) * ispiši * #
Gospon Post...
ponedjeljak , 05.12.2005.U školi smo se često znali zezati na temu izumitelja. Pogotovo poslije jedne školske legenede koja je na pitanje o tome tko je izumio telefon rekla da je to bio - gospodin Telefon.
I sama se znam zezati na tu temu, čak sam napisala i jedna post o gospodinu Googlu. No sve je ok, dok se radi o zezanciji, al kad se ne radi, onda je to već druga priča...
Lani sam se tek zaposlila u ovoj firmi gdje sada radim. Prvi dani na poslu su bili totalna zbunjola, jer kud nisam radila nekih 5 godina, tud je ovdje sve bilo drugačije od prijašnjih poslova.
Moj Direktor je čovjek kojeg jako poštujem. Stvarno je tako, on čak ni ne zna da imam blog ;) Uglavnom, vrlo ugodna osoba, s manirima pravog gospodina. Jedino mi je bilo čudno što se baš nikada ne smije, ali ima čovjek puno briga, pa valjda zato...
Često su zvali kojekakvi ljudi kojima sam ja zbrčkala prezimena i odkuda zovu.
Jedan muški glas je posebno često zvao telefonom. Vrlo užurbanim glasom rekao bi :
- Volta. Molim vas Direktora!
Ja bi prespojila i oni bi se dalje razgovarali. Ali, jedan dan mi vrag nije dao mira...
Direktor se nalazio u mojoj sobi kad je opet zvonio telefon. Javila sam se, opet ovaj poznati glas :
- Volta. Molim Vas Direktora!
Zamolila sam ga da malo pričeka, stavila na hold i rekla Direktoru da ima telefonski poziv.
Po običaju me pitao tko ga treba. Rekoh :
- Volta. Nego, Direktore...a jel se taj Gospon Volta stvarno tako preziva ? Ili on mene zeza?
Tad sam prvi put vidjela Direktora da se smije, ma ne samo smije...skoro je roktao od smijeha. Kad je uspio doći do daha rekao mi je da se taj Gospon Volta zove potpuno drugačije i da on zove iz firme Volta...
A vrit, da sam šutjela ispala bi pametnija...ali makar se zbog toga moj Direktor napokon od srca nasmijao.
Mislim da je za sve to ipak kriv onaj gospon Telefon i njegov izum. Da sam vidjela čovjeka znala bi da se nikako ne može zvati gospon Volta, na autu mu velikim slovima piše Audi...:))
komentiraj (113) * ispiši * #
Seksualni život roditelja...
četvrtak , 01.12.2005.Moji me znaju zezati da sam besramnica. Svaku neugodnu situaciju prebrodim sa smijehom i zezancijom. Od toga da me nije bilo sram ostati polugola na najprometnijom raskršću do recimo krivog shvaćanja nekih "škakljivih" riječi. Ali, ima jedan događaj za koji mogu reći da je bio vrlo neugodan...
Pitala me jednom jedna doktorica, psihijatrica, mogu li pričati s roditeljima o seksualnoj tematici. Mogu, naravno. Ja i moj jezik. Zamolila me da upitam mamu ili svekrvu koliko često imaju seksulane odnose. Pristala sam. Tipičan primjer zaletavanja uslijed pretjerane samouvjerenosti..
Moji roditelji jesu mladi, ne toliko po godinama koliko po ponašanju. Imaju oko 60 godina, što naravno nije neki pokazatalj seksualnosti. Vole se i iz toga slijedi da i vode ljubav. Samo, ja sam njihovo dijete, bez obzira šta i sama imam djecu i nekako mi nije baš pretjerano prirodno da razmišljam o tome. A kamoli da postavim TO pitanje...
Nekoliko puta sam pokušavala i bila u prilici. Taman bih se pripremila, ali ili bi netko ušao u sobu i prekinuo me ili bi zazvonio telefon. Par puta me i sram spriječio. Oblio bi me hladan znoj i počela bih zamuckivati.
Ništa, nema druge nego pitati odmah, bez nekog uvoda. S neba pa u rebra. Prvom prilikom kad sam ostala sama s mojom majkom ispalila sam najenugodnije pitanje u mom životu:
- Mama, koliko često ti i tata....ovaj...vodite ljubav?
Isti tren mi je odgovorila. Nije ni pitala zašto pitam. Odgovor me pozitivno zaprepastio. Živjeli geni ! ;)
Eto, nisam besramnica. Pojavljuje se sram kad moram pričati s roditeljima o njihovom seksualnom životu. Mogu ja i to, al ne želim. Nikako ne želim. Neka neke stvari ostanu intimne, pogotovo kad se o roditeljima radi :)
komentiraj (129) * ispiši * #