Zahvalne i nezahvalne teme...s naglaskom na NE

Prilično često u životu moramo razgovarati s ljudima koje ne poznajemo. Bilo u svatovima, autobusu, školi, na poslu, u domu zdravlja...dobro je imati izbor tema koje mogu poslužiti za neobavezan razgovor.

Najzahvalnija tema za razgovor s nepoznatima je ona o vremenu. Zatim o odmoru, godišnjem ili tjednom, pa o obitelji, prometu i gotovo. Dalje nema.

Međutim, postoje i neke nezahvalne teme, kojih bi se trebalo kloniti pod svaku cijenu. Razgovor ode kamo ne treba, a zbog vlastite pristojnosti ne govorimo nepoznatim ljudima da malo smanje doživljaj.

Prva je, na koju me je podsjetila espadrila, je ona o služenju vojnog roka. Svi vole pričati o vremenu koje su proveli na straži i neukusnim obrocima. Zatim o zarađenim odsustvima i koliko je to točno bilo dana. Radnih i neradnih. I koliko su se vozili nazad. Svaki je imao u odredu i barem jednu legendu od čovjeka, obično Bosanca, koji je bio duša od čovjeka i sve ih uveseljavao. Ne znaju gdje je on sada. Šteta.

Druga nezahvalna tema je rođenje djeteta. Muški pričaju kako su vozili u bolnici, palili sva četiri žmigavca i umirali od straha hoće li stići na vrijeme i imaju li dosta goriva.
To je još sve skupa vrlo probavljivo kako žene o tome pričaju. Sve detalje oko trudova, posteljice, vodenjaka, bolova i bolova i bolova uopće ne želim slušati. Kao ni o tome kako su psovale svoje muževe kao da su oni jedini krivci za to šta one rađaju. I opet ispočetka kako je boljelo i koliko je boljelo i gdje je sve boljelo...ni moji prekidi kako imam i sama dvoje djece ne suzbijaju navalu riječi. Mislim, stvarno volim djecu, ali ne tako...detaljno.

Treća tema su bolesti i operacije. Uopće ne želim znati za unutarnje organe, niti kako se zovu niti gdje se nalaze. Pogotovo ne kako se zvao taj i taj primarijus kojeg su uspjeli dobaviti preko veze da obavi operaciju. Ne kužim niti zašto misle da želim gledati njihove ožiljke, koje liče na ciferšlus, ali "eto, gledajte već su lijepe boje...samo malo crvenkasti sastrane".

Zadnja i najgora tema su zubi. Tu još nikada nisam uspjela reći nešto da njima nije bilo puno gore. Najobičnija moja uzgredna rečenica o tome kako me malo zeza zub donosi sobom cijeli zubarski karton. Sa svim nepotrebnim pojedinostima. Još kad bi sve ostalo na rječima, ali ne.. mora se to i slikovito pokazati. Ne samo s onim malim rentgenskim slikicama koji svi čuvaju u novčaniku, nego direktno na zubima. Dobro je kad je u pitanju jedinica ili dvojka, ali kad se radi o petici ili nedajbože šestici, naguraju ruku u usta pa prstima razmiču jezik i približavaju se k meni skroz do face ne bih li bolje vidjela. Šta li će tek biti kad postanu stariji ljudi i kad će imati one zube na vađenje, ne želim niti pomisliti.

Dakle da rezmiram, s nepoznatim ljudima samo o vremenu, odmoru i obitelji. Pri tome treba paziti da se ne spominje tlak zraka (narkoza), prijašnje zime (sjećanja na stražu), cestovni promet (jurnjava na porod) ili da je vani "zubato" sunce....