Iskrivljene riječi...

U ovom našem zagrebačkom području oduvijek su se govorile iskrivljene strane riječi. Najviše njemačkog porijekla. Tako su govorili moji dede i bake, moji roditelji, pa sam i ja tako naučila ni ne razmišljajući o pravom značenju tih riječi.

U osnovnoj školi imali smo direktora koji mi je i predavao hrvatski. Vrlo markantan tip, s orlovskim nosom, čupavim sijedim obrvama koji je djelovao zastrašujuće. Sama njegova pojava je uzrokovala potpunu tišinu, gdje god se nalazio, pogotovo na satu hrvatskog.
Jednog dana dok je predavao kihnuo je. Onako, iz pete. Pošto sam ja bila fino odgojena djevojčica, odmah sam mu dobacila:

- Vritnos!

U razredu je nastao muk. Svi pogledi upereni u mene, kao i direktorov ispod onih njegovih čupavih obrva. Gledao me je procjenjivački i rekao:

- Ovo nije bilo ni lijepo ni pristojno.
- A zašto? Pa tako moji doma stalno govore.. odgovorila sam zbunjeno.

Na to se on malo smekšao, rekao neka ispričam doma roditeljima šta sam rekla i počeo predavanje kako se sad po novom ne smije ništa reći kad netko kihne. Ako se već kaže, po bontonu je reći " Vi kihnuste..", a odgovor glasi " Vi primjetiste..". To je nama, naravno bilo strašno smješno.

Kad sam došla kući, prvo sam pitala mamu i tatu šta je tom mom direktoru. Ja sam mu lijepo rekla "Vritnos" a on samo šta se nije uvrijedio. Oboje su na to proplakali od smijeha. Pitao me tata, koji je prvi došao k sebi:

- A jel ti znaš šta znači "vritnos"?
- Pa to je valjda na njemačkom nazdravlje, mada meni više liči na francusku riječ...
- Hahahahhaha ma neeee, to su ti dvije riječi: Vrit i nos! I ti si to direktoru rekla..
- Ajoooooj...

Malo mi je bilo nezgodno drugi put na satu hrvatskog. Ali, mislila sam baš me briga. Nisam to napravila namjerno s nekom zloćom, a osim toga njegovo " Vi kihnuste.." mi je još gluplje zvučalo od moga " Vritnos! " :))))