Sve se događa s razlogom

Dakle evo jednog primjera fraza koje me beskrajno iritiraju:

“Everything happens for a reason.
Someday everything will make perfect sense
So, for now, laugh at the confusion,
Smile through the tears
And keep reminding yourself that
Everything happens for a reason.”

Iritiraju me jer se pitam kome su namijenjene?
Onima koji misle svojom glavom sigurno nisu.
Oni pak, koji pišu ovakve fraze,
znaju zašto to rade.
Jedni da im prođe vrijeme,
drugi da se prave mudri,
a treći da to debelo unovče.
Stvarno čovjeka obuzme jeza od originalnosti i kreativnosti raznih „ljubavologija”
u stilu „širite ljubav, a ne mržnju”,
“što dajete to ćete i primiti”,
“ako ti i ne znaš zašto, bog zna”.

A ja bih svim „piscima” takvih i sličnih bezvezarija poručila:
Recite da se sve događa s razlogom
djevojci koju su šestorica silovala i osakatila na smrt u autobusu u Indiji;
ili u Splitu;
Recite da se smiješe kroz suze
djeci bilo gdje u svijetu koja gladuju,
kojoj kradu djetinjstvo,
koju seksualno iskorištavaju,
Recite da se podsjeti da sve ima smisla
djevojci od 30-ak godina koja je u dvije godine
proživjela četiri tumora na dojci
tri operacije,
kemoterapije,
zračenja,
koja je dobila metastaze na kralježnici,
metastaze na plućima,
metastaze na jetri,
puknuće šestog prsnog kralješka,
koja je operirala kralježnicu
pluća,
koja je dobila epileptične napadaje,
kojoj su od ležanja atrofirali mišići,
kojoj je ugrađen centralni venski kateter.....
(R.I.P. Lutki iz izloga i njezinoj Humor a ne tumor stranici).
Recite njoj i njoj sličnima da „bog zna što radi“,
„da sve ima svoj razlog“
„da sada žanje što je sijala“.
Ovo su primjeri stvarnih ljudi kojima fraze
poput „za sve postoji razlog“ ne znače ništa.
Oni su ti koji bi trebali pisati i poručivati kako dalje kad sve propada.
Jer oni znaju i što propada i kako dalje.
Vi, pisci iz fotelja uz popodnevni zeleni čaj to ne znate.

„Nitko te ne može povrijediti ako ti ne daš dopuštenje”
je možda zgodna frazica što se uz sliku zalaska sunca ili usnule bebe
može „šerati” Facebook-om ili Twitterom,
i dobiti milijune „lajkova”,
ali ona ne znači apsolutno NIŠTA onima koji su zaista
bili ili će biti povrijeđeni na bezbroj najgorih načina
o kojima pisci ovakvih redaka pojma nemaju kao ni njihovi obožavatelji.
Niti ih je briga.
Kome je to dopuštenje za silovanje, sakaćenje i vlastitu smrt dala djevojka iz indijskog, američkog, hrvatskog, kongoanskog autobusa, kamiona, automobila ili stana?!

Življenje života nije traženje, nego davanje smisla
onomu što radimo, mislimo, osjećamo.
I svatko od nas osmišljava svoje dane drugačije.
I svatko od nas ima pravo to raditi.
Ali u cijelom tom vlastitom davanju smisla često besmislenim i iscrpljujućim aktivnostima,
koje nam kradu najveći dio vremena koje imamo na raspolaganju,
ne bismo smjeli biti toliko sebični da zaboravimo da nisu svi iste sreće,
istog zdravlja,
istog mira,
istog financijskog statusa,
istih mogućnosti,
istih želja,
istih potreba,
istih prilika,
istih životnih priča i osobnih povijesti.
Jedno je reći da se sve događa s razlogom osobi koja nije učila pa je pala na ispitu,
a drugo osobi kojoj je bačena kiselina u lice,
ili osobi koju su živu zapalili,
ili osobi koja se pita koliko kemoterapija još čeka njezinu dvogodišnju djevojčicu,
ili osobi kojoj su odrezali klitoris zbog stoljetne tradicije genitalnog sakaćenja žena radi muškog zadovoljstva i sigurnosti da neće ni s kim uživati,
ili osobi koja živi u kartonskim kutijama na ulici sa štakorima,
ili osobi koja je silovana do smrti,
ili osobi koja je kamenovana zbog preljuba,
ili osobi koja je mučena zbog političkog uvjerenja,
ili osobi koja se hrani iz kontejnera tuđim otpacima.....
.....da nastavim niz ili možete i sami?
Da, neki se mogu prepustiti luksuzu teoretiziranja o karmi,
reinkarnaciji ili
kozmičkoj kazni ispaštanja za grijehe prošlih života
i sličnim majmunarijama raznih gurua,
ali meni se osobno smuči od ovakvih zašećerinih filozofija dokonih,
instant filozofije za lijene,
tetošenja stanovnika malih bijelih kućica u cvijeću,
bilo da u njima zaista žive ili im je to samo mentalni sklop.

Priznajem i da ja ne razmišljam o ovim stvarnim ljudima i
njihovim nesretnim sudbinama svakoga trena,
već da svjesno odabirem ispunjavati svoje dane
s bezbroj prekrasnih stvari koje postoje na ovome svijetu.
Zato i ne gledam vijesti koje sado-mazohistički uživaju prenositi
isključivo kataklizme, ubojstva i strahote ljudskog postojanja.
Priznajem i da dijelim i drugu vrstu fraza poput:
„When I give you my time,
I give you a portion of my life, so don’t waste it”
Ili
“Yes, I am nice. No, it doesn’t mean you can walk all over me.”

Međutim. nikada si ne bih uzela za pravo da drugima dajem salonske savjete
o tome kako se nositi s gubitkom ili tragedijama u životu
ili što je smisao nesreće.
Jer ga nema. Smisla.
Osim naravno onoga koji ljudi koji su to doživjeli sami odluče dati.
Svako svojoj nesreći.
I taj smisao opet vrijedi samo za njih i njihovu priču.
Ja sam od onih sretnica koje nisu iskusile do sada neku veću životnu tragediju.
I ne znam kako bih ja na nju reagirala.
I smeta me kad o tome govore oni koji, kao i ja, to isto ne znaju.