20
srijeda
siječanj
2010
Apsurdi naši svagdanji
APSURD 1.
Uz svu tu tehnologiju koju kao znamo koristiti,
većina još uvijek ne zna čemu služi zelena tipka u tramvajima
i crvena tipka u autobusima !
(vezano za stanovnike i stanovnice voljene metropole).
Ni nakon desetljeća što su uvedena ta tipkala na kojima piše STOP
ljudi još ne kuže
čemu ona služe.
Da objasnim onima koji ne stanuju ovdje.
I ne vozaju ih javnim transportom.
Recimo stane netko na izlazna vrata puno prije stanice.
I stisne tu famoznu tipku.
Stiskanje tipke pali znak na displeju STOP,
što vide SVI koji nisu slijepi.
Istovremeno to ISTO tiskanje tipke
daje signal vozačevoj ploči da stane na prvoj sljedećoj stanici.
Međutim, 99% zagrepčana i zagrepčanki je duboko uvjereno
da je ta tipka tu da bi ju stisnuo SVATKO tko izlazi na toj stanici.
Možda ih mami crvena boja.
Ako ju ne stisne, neće mu se otvoriti vrata.
Što stvara paniku.
Otvaranje vrata, u njihovom umu, kozmički je povezano s činjenicom
da je baš on/ona pozvan/a stisnuti tu tipku.
I nitko drugi.
Zato stiskaju. Svi ti pozvani.
Ne jednom.
Ne dvaput.
A ta tipka znači samo da vozač treba stati na stanici.
A čim zna da mora stati, vozač zna da mora otvoriti vrata.
Stiskao ti poslije toga, ne stiskao.
Vozač zna, ali putnici ne znaju da on zna.
Šteta što nema škole za putnike.
Meni fascinantna ta samohipnoza likova koji se voze javnim prijevozom.
I nikako se ti ljudi ne daju uvjeriti da NE TREBAJU stiskati tu tipku
ako ju je stisnuo već netko ispred njih.
Što je obično ona osoba koja prva stoji na vratima !
Tipku treba stisnuti makar iznad glave ili ispred nosa onoga koji ima nesreću da
stoji kraj te tipke. Koju je već i sam pritisnuo.
Nekoliko puta vjerojatno.
APSURD 2.
Mladić zgazio djevojku na zebri.
Dobio je jednu godinu uvjetno.
I čak tri ne smije voziti auto.
Sad vi mislite da je to malo.
Da je kazna blaga.
Jer on je još živ, a nje više nema.
Pa psujete naše pravosuđe.
I kukate kako nema pravde.
Pitate se čemu zapravo služe zakoni, policija i suci.
Ali, nemojte tako.
Mislim, jest da je dečko slobodan, ali uvjetno.
Pa sad mora (malo) paziti što radi.
Ne smije se napit da ne razbije čašu, flašu il nečiju glavu.
Ne smije pipati neku curu koja to neće.
Ne smije uzeti Orbit na kiosku, a da ne plati.
Ne smije se potući s nekim jer ga u oči bode njegova boja traperica.
Ne smije se švercati u tramvaju.
Ne smije galamiti u crkvi.
Ne smije pecati bez dozvole.
Ne smije voziti auto.
Ni svoj, ni ukraden.
Ukratko ne smije raditi ništa što mu padne na pamet.
Stalno mora biti na oprezu.
Stalno se preispitivati jel nešto smije ili ne.
I tako PUNU GODINU DANA.
Pa sad vi recite da je to malo.
Da je to blaga kazna.
Kako bi vama bilo da godinu dana morate
Paziti da ne radite nešto na što ste navikli raditi.
Da nekoga ne zgazite, ubijete, izcipelarite.
Da ne kradete, varate, galamite, tučete se.
Da vam pod prijetnjom zatvora zabrane da iskazujete vaše ja.
Da više ne osjećate da je svijet stvoren samo radi vas.
Tako je razmišljao i sudac.
Pa se zgrozio takve sudbine.
I nije ju poželio mladiću.
Pa ga je kaznio najteže što zna. I što će mu omogućiti miran san.
Da nije bio prestrog.
Zato je za ubojstvo djevojke na zebri zapravo oslobodio mladića.
Uvjetno.
Imajte razumijevanja.
Za suca.
I njegovu savjest.
komentiraj (17) * ispiši * #
04
ponedjeljak
siječanj
2010
GPS i PS
Dobila sam GPS.
Da se više ne gubim po svijetu.
I šire.
Da znam gdje sam i kuda idem.
Doduše, ne i zašto.
Ali definitivno sada znam koliko sam daleko od cilja.
Gdje trebam skrenuti, a gdje sam profulala skretanje.
I kojom brzinom trebam voziti.
Satelit me vidi odozgo. Sa nebesa.
Pa me vodi. Ko ruka božja.
Da ne zalutam.
Pa mi sad dalo misliti.
Nije da meni treba mnogo da počnem.
Mislit.
Jer meni stalno zuji.
U glavi.
Pa smislim sljedeće:
Dio mog identiteta je slaba orijentacija u prostoru.
Totalno nepoimanje zemljopisa.
Nepoznavanje strana svijeta.
Zaboravljanje puteva kojima sam sto puta prošla.
Pronalaženje sebe na mjestima za koja nisam znala ni da postoje.
Dok ih nisam otkrila.
Slučajno.
Lutajući.
I bilo je tu krasnih mjesta.
Koja nikada ne bih vidjela da se prvo nisam izgubila.
Da prvo nisam krivo skrenula.
Izgubila se na putu.
Po sto puta.
Da sam stalno znala kuda idem
ne bih doživjela neobična, nevjerojatna i neprocjenjiva iskustva.
Koja su me obogatila.
Kojih se ni za što ne bih odrekla.
Al sada imam sigurnu ruku koja me vodi.
Glas koji uvijek zna gdje sam i kuda trebam ići.
I čak i kada odbijem skrenuti gdje mi glas kaže,
on se odmah prilagodi mom neposluhu i vrati me na pravi put.
U pravom smjeru.
Nepogrešivo.
Sigurno.
Do odredišta.
Što znači da se više neću gubiti na putu do cilja.
Ni nalaziti na mjestima na kojima se samo izgubljena mogu pronaći.
Pa ti sad reci!
komentiraj (16) * ispiši * #
