Marketing
GPS i PS
Dobila sam GPS.
Da se više ne gubim po svijetu.
I šire.
Da znam gdje sam i kuda idem.
Doduše, ne i zašto.
Ali definitivno sada znam koliko sam daleko od cilja.
Gdje trebam skrenuti, a gdje sam profulala skretanje.
I kojom brzinom trebam voziti.
Satelit me vidi odozgo. Sa nebesa.
Pa me vodi. Ko ruka božja.
Da ne zalutam.
Pa mi sad dalo misliti.
Nije da meni treba mnogo da počnem.
Mislit.
Jer meni stalno zuji.
U glavi.
Pa smislim sljedeće:
Dio mog identiteta je slaba orijentacija u prostoru.
Totalno nepoimanje zemljopisa.
Nepoznavanje strana svijeta.
Zaboravljanje puteva kojima sam sto puta prošla.
Pronalaženje sebe na mjestima za koja nisam znala ni da postoje.
Dok ih nisam otkrila.
Slučajno.
Lutajući.
I bilo je tu krasnih mjesta.
Koja nikada ne bih vidjela da se prvo nisam izgubila.
Da prvo nisam krivo skrenula.
Izgubila se na putu.
Po sto puta.
Da sam stalno znala kuda idem
ne bih doživjela neobična, nevjerojatna i neprocjenjiva iskustva.
Koja su me obogatila.
Kojih se ni za što ne bih odrekla.
Al sada imam sigurnu ruku koja me vodi.
Glas koji uvijek zna gdje sam i kuda trebam ići.
I čak i kada odbijem skrenuti gdje mi glas kaže,
on se odmah prilagodi mom neposluhu i vrati me na pravi put.
U pravom smjeru.
Nepogrešivo.
Sigurno.
Do odredišta.
Što znači da se više neću gubiti na putu do cilja.
Ni nalaziti na mjestima na kojima se samo izgubljena mogu pronaći.
Pa ti sad reci!
Post je objavljen 04.01.2010. u 15:28 sati.