Katkad je (meni) teško biti žena

Kad imate auto morate o njemu brinuti.
Da bi vas vozio.
A to vam je cilj kad imate auto.
Da vas voza.
Zato:
U subotu odvedoh mog crvenog limenjaka serviseru.
Jer iduću subotu moram na tehnički.
I tako ničice padnem pred Uzvišenog, pogleda uprtog u majčicu zemlju da ga
ne izazovem (to sam naučila iz Đelinih dokumentaraca),
govora tijela „ja sam ništavna pred tobom, o uzvišeni
serviseru“, a sve u cilju kako bi se umilostivio pogledati
jel imam ulja, jel svjećice rade, jel mi se pepeljara odšarafila.
Uzvišeni mi uzima ključeve i dozvoljava da se udaljim
kako bi bez svjedoka obavio velike tajne velikih majstora.
Kod svakog posla najvažnije je mistificiranje.
Od Uzvišenog dopušteno slobodno vrijeme koristim da na placu potrošim novce na grincajg.
I blitvu. Suzdržavam se da ne kupim brokulu jer ne znam koliko
će mi Uzvišeni uzeti za svoj magični dodir.
Vraćam se trčeći da ne zakasnim u određeno mi vrijeme.
Kad tamo: Pljus. Tek toliko da se ne opustim.
„Niste mi ostavili knjižicu vozila“.
Dok mi se obraća ne gleda me.
Valjda da bi naglasio koliko sam ga time povrijedila.
„Za što?“ pitam neuko.
„Ne mislite valjda da ću plaćati kaznu policiji“.
Ogledam se po dvorištu u kojem su parkirani automobili što čekaju
na vulkanizera, auto-limara, auto-lakirera ili šofera koji je skočio
po ribičku opremu u prodavaonicu koja je očito zalutala u ovaj tematski park.
„A policija često svraća u vaše dvorište?“ pitam.
„Ne ovdje, ali na probnoj vožnji“, odgovori mi s podsmijehom.
Mozak mi grozničavo počinje procjenjivati logiku odgovora.
Čemu probna vožnja nakon rutinske promjene ulja? I zamjene zadnjih lampica?
Misaoni proces završava zaključkom da Uzvišeni zapravo nastupa za publiku.
Kao, reći će nešto besmisleno ženskoj glavi koja će ga uzeti za ozbiljno.
Vozat će ju bez automobila.
U tom trenutku i na tom mjestu sam mu se trebala nasmijati u brk,
reći da ne želim probnu vožnju 9 godina starog auta,
i da nemam vremena gledati njegovu predstavu.
I da činjenica da nešto više od mene zna o autima,
ne znači da me može tretirati kao nekog tko misli da auto služi da se u njemu peku štrudle.
Ali nisam. Rekla išta.
Čak sam otišla s njim na tu probnu vožnju.
Po bespućima pored smetlišta. Pored Jakuševca mirisnog.
Gdje sam mu trebala reći, a nisam, da ne vozi 130 km na sat po uskoj cestici.
Da će mi potrgati felge.
Da će mi kod takve brzine otpasti kotači na ležećim policajcima.
Uspornicima.
I da mi treba dati popust jer mi je (bespotrebnom) probnom vožnjom nabio kilometražu.
Ali sve što sam rekla bilo je da vozi sporije. Jer od straha više nisam mogla ni izustiti.

Nisam maloumna, i svim muškarcima koje sam srela u životu,
koji nisu bili serviseri, a poželjeli su me tretirati ko maloumnu životinjicu
kojoj mogu prodavati muda pod bubrege, rog za svijeću i slične magle,
u sekundi sam uvijek dala do znanja (izrijekom, mimikom, govorom tijela ili čak samo pogledom) da im ne želim zlo,
ali da im je mjesto par stotina svjetlosnih godina daleko od mene.
To činim i danas. Možda i više nego ranije. Jer imam manje živaca za seratore.
Ali, u slučaju servisera ponašam se ipak maloumno.
Razlog je jednostavan: da sam mu rekla da odjebe jer da nisam od jučer
i da znam od čega se auto sastoji i što mu treba,
uvrijedila bih ga u njegovom nadutom i (prema njegovom samoljubivom uvjerenju) nadmoćnom kočoperenju testosteronima (koji su kod njega već odavno na izdisaju ili izdahnuli).
Čime bih potpisala presudu na patnju. Vlastitu.
Jer bih morala naći novog servisera.
Što bi mi uvelike zakompliciralo život.
I za kojeg, kad bih ga uz silan gubitak vremena i živaca pronašla,
nema garancije da bi bio išta bolji od ovoga.
A ja mrzim komplikacije.
Volim rješavati neminovne obveze što brže i jednostavnije.
Stoga si nisam dopustila da Uzvišeni vidi da me njegova predstava „ja sam pametno muško jer kužim getribe i fergazere, a ti samo žensko kojem zapravo i ne bi trebalo dati da vozi“ ničim nije impresionirala.
Da sam čak i samo dala mu naslutiti da ga neću sanjati sljedećih godinu dana,
drugi puta bi mi zaračunao cijeli svoj godišnji odmor.
Za sebe, svoju širu familiju i svoja dva psa.
A to mi nije cilj.

Zato je (meni) katkad teško biti žena.
Jer da si ne bih zakomplicirala život, moram prešutjeti stvari koje znam.
I praviti se sretna što me serviseri vozaju.