Licemjeri, zaobiđite me !

Kad mi dođe e-mail da udomim psa ili da mail pošaljem drugima
ne bi li informacija došla do nekog drugog udomitelja, ja proslijedim.
Osobama koje poznajem i za koje znam da se neće naljutiti što
im šaljem takav mail. Osobama koje takve mailove šalju i meni.
Jer je meni to važno. Jer ja pse obožavam. Jer su to jedina istinski
neiskvarena bića sposobna neprekidno pružati bezuvjetnu ljubav.

Tako sam prije par dana poslala informaciju o tome da je u dubrovačkom azilu
za pse stanje alarmantno. Pao snijeg, zatrpao one tri kućice koje postoje,
cijeli prostor inače liči na najgore smetlište, a ne na sklonište za bilo koje
živo biće. I uplatila sam da pomognem onima koji brinu o tim psima.

Kadli, dođe meni jedan mail od meni nepoznate osobe koja mi je jednim
krajnje posprdnim tonom spočitnula što se toliko brinem za pse, kojima je
na snijegu zapravo super jer oni imaju krzno, a i ne izgledaju na slici
neuhranjeni, a ne brinem za bića kojih ima daleko više nego tih pasa, koji
nemaju što za jesti i koji se zovu umirovljenici. Brinem li ja kako riješiti
njihovu situaciju?

Suvišno je reći da me obuzeo bijes. Pa sam joj odgovorila. Pa sam ju poučila
koliko je neodgojeno i nekulturno obraćati mi se takvim tonom
kada ja NJOJ nisam poslala nikakvu poruku budući da je
ne poznajem, a s obzirom na pismo koje mi je poznala, drago mi je da je
ne poznajem.

Meni je fascinantno kad se ljudi osjete pozvanima kritizirati odabir drugih
ljudi i prozivati ih zbog toga što pomažu onima kojima žele pomoći onime
što imaju. I što mogu davati kome god hoće. Ili ne davati.
Rekla sam joj da ukoliko je tako zabrinuta za umirovljenike neka im pomogne ONA,
a pisma ovakve vrste može slati na premijera i stranku na vlasti, koji su,
za razliku od mene, odgovorni za stanje u kojem se umirovljenici nalaze.

Meni su na srcu dva umirovljenika. Moja dva umirovljenika za koje se brinem
i trudim da im ne fali ničega. Oni JESU moja briga. I moja odgovornost. Jer su moji.
Iz MOJE plaće idu porezi iz kojih se oni na vlasti moraju pobrinuti, između ostalog,
za druge kojima treba, koji ne mogu, koji nemaju.
To što uglavnom to ne čini nego se bavi idiotarijama, druga je tema.
Međutim, kao što sam već puno puta pisala, situacija u kojoj
se nalaze drugi ljudi, koji imaju svoj mozak, um, svoje moždane vijuge, pa
samim time i odgovornost za svoje blagostanje i blagostanje svojih bližnjih, svoju
djecu, svoje roditelje, svoje kredite, svoje zdravlje, svoje nasilne partnere itd.itd.
NISU MOJA BRIGA ! Niti moja odgovornost ! I zato mi beskrajno dignu
živac licemjeri koji u životu ne rade ništa da bi pomogli bilo kome, ali se nađu
uvijek pozvanima kritizirati one koji nekome pomažu i onda im sole im pamet kako i
kome bi ti drugi trebali pomagati. Tuđim k……m mlate gloginje kojima se ne žele
približiti. A najčešća meta smo im mi koji pomažemo životinjama.

Zato sam odlučila objaviti nekoliko slikica mojih najdražih živih bića na
meni najljepšem mjestu na svijetu, mojoj kućici mojoj slobodici. I njihovoj.
Sa moja dva umirovljenika. U raju koji smo si sami stvorili. Koji smo sami
odabrali i za njega se potrudili. I koji si može stvoriti svatko tko ne brine
tuđu brigu. Tko živi u skladu sa svojim izvorištem. U ma kakvom obliku se
ono realiziralo i utjelovilo.


Bela i ja ispred kućice


Bela s polubratom i polusestrom u igri ispred kućice


Belin polubrat Flo na stepenicama kućice


Popodnevna siesta u kuhinjici koja ima 4 kvadrata. Kad se kuha preskače se.


Flo na stepenicama terase, njegovo najdraže mjesto


Bela na terasi u najdražoj pozi za spavanje


Belina polusestra Crnja


Vesela obitelj ispred kućice


Bela na grobeku njezinog prethodnika, nikad prežaljenog Arija


Najdraži prijatelj punih 16 godina koji fizički nije sa mnom već 5 godina, ali je i dalje dio mene.


MOJA umirovljenica sa cijelom Belinom obitelji