Jedan ljutiti post

Počela kampanja protiv fizičkog zlostavljanja djece.
Ja mislim da se djecu ne smije zlostavljati. I točka.
Niti bilo koga drugoga.
Osim možda kamenja.
Jer ono niš ne osjeća.
I niš ga ne boli.
Valjda.
Ali sva bića koja može boljeti, ne smije se zlostavljati.
NITKO na to nema pravo.

Isto tako mislim da djeci ne bu niš ako dobiju po turu.
Ne bez razloga.
Kad zasluže.
Onako malo, kratko, tek da se zna.
Mislim, i mi smo dobivali po turu kad smo zalužili, pa nemamo traume.
I vikalo se na nas. I kažnjavalo na razne načine.
I ne udovoljavalo SVIM našim prohtjevima.
I gle, znamo kaj se smije, a kaj ne.
Kaj je pravo, kaj je krivo.
Di su granice.
Naše i tuđe slobode.
I da se kršenje pravila kažnjava.
S pravom.
Za razliku od (većine) današnje djece koja pojma nemaju.
Jer pametne glave odraslih predlažu da djeca odraslima kažu kako i što treba raditi.
I kada.
I da li uopće.
Ispravan odgoj prema sad već bezbrojnim stručnjacima i stručnjakinjama je
da djecu pitate što žele i onda im to odmah, ODMAH, osigurate.
I kad oni lijepo kažu što i kako,
treba se odmah, ODMAH, složiti.
Inače bi djeca mogla dobiti traumu.
Neizlječivu.
Koja glasi da ne mogu u životu sve što hoće.
Recimo tinejdžerici zabraniš da izađe na -13 u majici u kojoj joj se vidi pupak s pirsingom.
Odmah te tuži za zlostavljanje. Pa se dignu razne udruge i održe okrugli stolovi.
Možda i konferencije o kršenju prava djeteta da se slobodno izražava odjećom.
I probijanjem pupka.
Ili petogodišnjaku zabraniš da lupa staklenim ulaznim vratima u zgradu.
Pa se on baci na pod i urla lupajući šakama i nogama.
Pa se skupe susjedi koji te gledaju ko zvijer.
Pa te prijave za obiteljsko nasilje.
Pa te snime za Dnevnik i raspravljaju o tebi u Otvorenom.
Ili desetgodišnjaku zabraniš da baca petarde na pse.
A on te pošalje u P.M.
A ti mu ne mreš niš.
Osim nagradit ga novim petardama.
I reći mu da ih baci i tebi pod noge.
Jer inače sve, apsolutno sve što bi NORMALNA osoba u tom trenu poduzela zove se kršenjem prava djeteta.
Pa te prijavi prvoj policijskoj postaji. Jer zna da može.
Jer su ga kampanje za osvještavanje osvijestile
rekavši mu da slobodno prijavljuje sve koji ga
krivo pogledaju, ne pruže mu novčanik čim zatraži, upozore ga na bezobrazluk.
I kako rastu tako im društvo osigurava da čine, uglavnom, sve što žele.
Inače se naljute.
Pa nas počnu tuči.
Tu i tamo koga ubiju.
Za opomenu.
Tek da se zna dokle su spremni ići.
Ako zaboravimo gdje nam je mjesto.
I tko je gazda, gospodar i bog. Uglavnom maloljetan.
Kojeg odrasli, vrlo nevoljko, kažnjavaju tek kad, ničim izazvan, ubije vršnjaka na cesti.
Jer mu je dosadno !
Zato luke i ružice i kristine ovog grada i ove zemlje imaju malo šansi pred
dobro zaštićenim pravima onih koji počnu s nepodopštinama, zlostavljaju životinje,
nastave s maltretiranjem vršnjaka u razredu, prebijanjem nepoznatih u pothodnicima,
a završe ubojstvom zbog mobitela ili bez ikakvog “zbog”.
Jer bez obzira što da naprave njihova će prava biti daleko zaštićenija
nego prava bilo koga od nas koji nikoga ne napadamo, ne tučemo i ne ubijamo.
Meni je to suludo.

Da recimo ubojica Luke Ritza (kao primjer samo) ima veća prava o kojima
brine cijelo društvo, nego što je imao Luka.
Koji je i u smrti spasio više života.
I tako ubojica Luke Ritza, po zakonu koji su donijeli odrasli,
dobiti može najviše 10 godina zatvora.
Imat će 28 kad izađe.
Ako ga ne puste prije zbog dobrog vladanja.
Što je svako ponašanje bez noža u ruci.
Oni koji su s njim sudjelovali u Lukinom premlaćivanju dobit će i manje.
Najgore što im može biti je da ih sudac opomene “no, no, ne smije se tako nekog tući!” i
da im čokoladu ili nešto žešće što komnzumiraju.
Da ih ne uvrijedi. Omalovažavanjem čokoladom.
Jer im se ne smije uništiti život.
Moramo biti milosrdni prema ubojicama.
Jer njihov život je društvu strašno vrijedan.

Meni nije.
Mnogi će reći da ne mogu uspoređivati vrijednost života.
A ja mislim da mogu.
Život jednog Luke, zbog onoga kakav je bio i kakav je težio biti
te što je sve činio i učinio za druge, vrijedi više od života sve četvorice koja
su ga ubila. Koji se mogu pohvaliti samo dostignućem da im je u životu DOSADNO.
A onda staviti kapuljače na glave.
Prazne i beznačajne.
Da im se ne vidi lice.
Bez karaktera.
Ja NISAM milosrdna prema nasilnicima.
Ne vidim niti jedan razlog da budem.
I briga me za njihova prava.
Smatram da prava treba zaslužiti.
Ponašanjem i djelima.


Zato su meni Lukina prava daleko važnija od prava tri bezveznjaka
kojima se, u čoporu kao svim kukavicama, prohtjelo igrati frajere pa su napali prvog
na kojeg su naišli i ODUZELI MU ŽIVOT.
Zbog obijesti, zbog dosade, zbog nagona, BAŠ ME BRIGA zbog čega.
Jer društvo bi jasno trebalo poslati poruku da je napad na drugu osobu
potpuno NEPRIHVATLJIV i NAJSTROŽE kažnjiv,
te da će počinitelji biti IZOPĆENI iz društva.
Na jako puno godina. Do starosti.

A poruke o neprihvatljivosti nasilja, svojevoljnosti, bezobrazluka, nedoličnog ponašanja,
počinju u djetinjstvu.
Kad dijete lupa nožicama i urla pred izlogom praveći spektakl od
potpuno bespomoćnih roditelja.
Koji na kraju popuste.
Kao što i društvo popušta.
Po meni, puca po šavovima!

P.S. Htjela sam zapravo napisati uobičajeno sarkastičan post, ali kako sam pisala tako sam se sve više ljutila. Onda sam ga htjela izbrisati, pa nisam. Pa ga čitajte ako hoćete. Mene ova tema jako pogađa i jako ljuti jer svakodnevno čitam kako razne spodobe i kreature imaju više zaštićena prava, to više što su gore zločine počinili, nego oni koji niti mrava zgazili nisu. I ne bi. Pa sad vi recite kako ostati hladnokrvna?!