Med i žuć

Koja prva ta dobije godišnji.
Ja bila prva i dobila ga. Godišnji.
I sad vi mislite, blago njoj, da je bar meni bilo.
Al varate se. Jako se varate.
Od prvog, prvijeg dana godišnjeg počela je moja blagdanska kalvarija.
Jer ne mere biti da „čaša meda ne išće čašu žući“.
Doslovno.
Tako je i moj med = godišnji,
bio popraćen tolikim obiljem žući da bi poslovicu pod hitno trebalo mijenjati.

Bela dobila proljev (da prostite na izrazu) što znači da me vodila u šetnju
u svako doba dana i noći.
Kvartski park u 23:30, pa u 1:30 (UJUTRO!), pa u 2:30 (UJUTRO!), pa u 3:45 (UJUTRO!).
Povremeno mi srce palo u petu kad bih ugledala grupicu pet-šest klinaca
kako se u pola 4 ujutro s kapuljačama na glavi približava.
Pa sam dala petama vjetra. Hladnog.
Naime, kukavica sam i strašno me strah današnje djece.
Ne znam odakle mi to.
Možda iz svakodnevne crne kronike.
Uglavnom ovaj me godišnji ostavio:
neispavanu,
smrznutu,
našetanu,
s podočnjacima,
bez frizure,
neuroznu.
Naravno da se pas uvijek razboli pred blagdane, nedjelju, bilo što neradno.
Jes da je veterinar reko da sam ga mogla nazvati i na badnjak i na božić,
da bi on došo i slično, ali ja sam takva nekakva, ne volim ljude gnjaviti
čak kad mi i kažu da mogu.
Ili recimo, buditi kad mi kažu da ih probudim.
Pa sam onda jedva čekala da blagdani prođu.
Pa oni prošli skupa s mojim godišnjim.
Ne mere da jedno prođe bez drugog.
Sada su antibiotici popijeni, dijeta pseća na djelu učinila svoje
i stvari se vratile u normalu.
Bez godišnjeg.

A jučer smo bile taokinje
DEGENERIČNIH IMBECILA
kojih je barem ovdje kod mene u kvartu jako puno
jer su im degenerični kretenoidi na vlasti omogućili
da svoj degenerični imbecilizam
izražavaju bacanjem svih mogućih detonirajućih
eksplozivnih naprava.
Glavno da od danas pas mora biti na uzici.
I ne smije srati po travi da ne onečišćuje okolinu.
Jer ulice,travu, igrališta, parkove SMIJU onečišćavati
samo maloljetni humanoidi koji bacaju petarde, pišaju, drogiraju se, piju,
razbijaju flaše, uništavaju rasvjetu i klupe, šaraju po fasadama,
prevrću kante za smeće.
Jer maloljetni humanoidi ne trpe konkurenciju.
Jer imaju prava na sve što požele.
A požele onečišćavati, ugrožavati, prijetiti, uništavati.
Jer ih njihovi roditelji ne znaju naučiti drugačije.
Niti im pružiti drugačije uzore.
Jer su na kraju krajeva oni ti koji im kupuju petarde,
daju novac, ignoriraju njihovu destruktivnost.
A oni koji bi mogli, htjeli i znali poučiti ih nekim vrijednostima, ne smiju.
Jer danas je kažnjivo i povisiti glas.
I uvredljivo poučiti djecu bontonu, lijepom ponašanju, poštivanju
i poštovanju.
Umjesto toga progresivno je štititi
prava maloljetnika da nas ugrožavaju, maltretiraju,
prijavljuju, psuju i tuku.
Zato ćemo donijeti stroge zakone protiv pasa.
Jer psi se ne mogu braniti.
Psi ne mogu na izbore.
Psi ne smiju glas(ov)ati.
Pa nikoga nije briga za njegova prava.
Uostalom, nije ih briga niti za moja.
Jer imam psa. A zna se da takvi ionako nisu normalni.