Bela se oporavlja

Bela je operirana u petak oko 18:00 h. Prije toga skrbnici/e drugih pasa u kvartu pričali su mi razne priče koje su uglavnom sve bile pomalo zastrašujuće, te pas povraća danima, te curi krv, te pucaju šavovi, te si pas ne da staviti onaj blesavi okovratnik, te neće jesti 5,6,8 dana, te ovo te ono. Mi smo doma cijeli vikend nad njom bdijeli, pazili je, mazili, iako je uglavnom bila nezainteresirana. Povraćala je tijekom noći zbog narkoze, no od drugog jutra više ništa. Prvi puta je jela, ali vrlo malo u subotu navečer, dakle za 24 sata. U nedjelju je jela već normalne porcije, jedino što se nije htjela ustati ispod stola gdje je provela dva dana pa smo joj zdjelice nosili pod nos. Mislim da je dosta glumila, ali neka je. Nije nama bilo teško. Onda sam u nedjelju navečer, nakon što je prespavala cijeli dan, dovela joj u posjetu nekoliko plišanih mališana iz moje ogromne kolekcije (vidi sliku, to je tek stoti dio onoga što je na raznim mjestima u mojoj sobi) da ju malo razonodim. Pomirisala ih je i ignorirala pa su igračke tužne vraćene na svoje police. U nedjelju navečer pitala sam mamu misli li da će Bela ikada više biti ona ista Bela od prije operacije. U ponedjeljak ujutro došla mi je u sobu (prvo u 3:14, pa u 4:00 pa u 5:13 min ujutro) da provjeri jesam li budna i polizala me za dobro jutro. Kad smo išle u prvu šetnju, skočila je na mene kao i prije, vrtila repom i cijelim tijelom kao da ova tri dana "kome" nije ni bilo. Još samo čudno hoda jer smo joj stavili elastični zavoj okolo naokolo da se ipak ne može lizati po rani pa ona misli da je kažnjena, ali samo dok ne izađe van. Vani se ponaša kao i prije, visoko uzdignuta repa. Još je ne puštam da trči i bez lajne, za svaki slučaj. Rez zacijeljuje, vide se neki konci (otkuda nemam pojma jer nije bilo vanjskih šavova), i naravno da sada kada se ponovo nazire njezina vesela, vrckava, mazna priroda i jede normalno i probava štima, sada smo nestrpljivi kad će taj rez već jednom nestati. Uglavnom, naša Bela se oporavila karakterno za 48 sati. Ožiljak na mojoj duši zbog ovoga što sam napravila ostat će cijeloga života. Nadam se da ću joj se svojom ljubavlju i brigom iskupiti. I činit ću to rado. Zato ne mogu uopće zamisliti kako je roditeljima čija dječica leže nakon operacije u bolnici, daleko od njih, ona koja će ozdraviti i ona koja neće, a oni moraju živjeti iz dana u dan čekajući i nadajući se. To su stvarno heroji, to su istinski hrabri ljudi kojima skidam kapu. Ne postoji druga ili veća hrabrost od suočavanja s vlastitim životom i vlastitom savješću. Ispričavam se zbog možda nešto mračnijeg posta, neću više obećavam.

P.S. Umjesto maila koji sam obećala Levant i Tyche, evo posta.