Zašto ne razumijem što je to osamljenost i dosada?!

Na današnji dan neću o današnjem danu. O tome pišu mnogi/e, a neki/e od njih rekli/e su i ono što ja mislim. Stoga ću o nečem drugom, sličnom, ali vrijedi za sve dane u cijelom životu.

Često, što u stvarnom životu, što u filmovima/serijama, čujem osobu (češće žensku nego mušku) kako se žali na samoću, osamljenost, strahote činjenice da u svom životu nema partnera/partnericu, a uz to zapravo na sve ono što takvo stanje čini neizdrživim, samoubojstvom opravdanim, ubojstvom drugog razumljivim!?! Ja osobno, apsolutno ne razumijem kako se osoba uopće može osjećati loše ako je sama.

Kad kažem da ne razumijem osamljenost to znači da sam, otkada znam za sebe, obožavala biti sama. Još kao maleno dijete, obožavala sam se igrati satima u svom dječjem kutiću s igračkama. Od svega sam najviše voljela slova izrezana od stiropora od kojih sam satima slagala riječi još dok nisam znala čitati i pisati. Ili lego kocke. Ili sam se igrala s lutkama koje su "glumile" po mojim izmišljenim scenarijima. Nikada nisam došla roditeljima, NIKADA, i rekla da mi je dosadno. Pojam "biti dosadno" je za mene nepostojeća kategorija u verbalnom i egzistencijalnom smislu. Što to znači da je nekom dosadno? Po meni, dosada je isključivo siromaštvo unutarnjeg svijeta. Onog svijeta koji se odvija u glavi. I u srcu. I u duši, ako je tako želite zvati. Svijeta misli, razmišljanja, promišljanja, analize, promatranja, razumijevanja, sinteze, mašte, osjećanja i bezbroj drugih mentalnih procesa kojima je naš um obdaren.

Budući da mi nikada nije bilo dosadno, nikada nisam ni osjetila da samoća treba značiti nedostatak nečega (ili nekoga). U društvu kao i u samoći moji mentalni procesi su uvijek prisutni i ispunjavaju prostor koji kad je drugima neispunjen, vjerojatno stvara taj osjećaj osamljenosti i očaja koji iz toga slijedi. Osamljenost/samoća kao kombinacija osjećaja vlastite nedostatnosti, necjelovitosti, straha, neispunjenih potreba itd.

Moje je životno iskustvo da "biti sam/a" ima mnogo prednosti od "biti s nekim" jer omogućava svladavanje životnih lekcija koje niti na jedan drugi način nećemo moći naučiti, iskusiti i imati od njih neprocijenjive koristi. To ne znači da veliki broj lekcija ne učimo iz situacija kad smo s drugim ljudima, naprotiv. Ali moja je poanta ovdje da ono što možemo naučiti iz situacija u kojima smo solo NE MOŽEMO naučiti ni na koji drugi način. Oni koji se boje soliranja, oni koji uvijek moraju biti s nekim (ovdje ne mislim samo na ljubavne veze, već na fizičku prisutnost drugih ljudi, pojedinačno ili u grupi) nikada neće doći u situaciju da se suoče sa određenim stvarima licem u lice i nauče O SEBI ono što je važno da znaju, ono što je vrijedno znati, ono što jedino ima smisla znati, ono što niti na jedan drugi način neće moći naučiti i što će im stoga biti JEDINO vrijedno što će im nedostajati cijelog života, a da toga neće biti ni svjesni.

Lekcije koje u soliranju učimo nisu jednake za svakoga/svaku od nas. One ovise o našem osobnom senzibilitetu, iskustvu, predznanju, ambicijama, željama, unutarnjim potrebama. Zato se takve lekcije ne prenose, ne mogu se naučiti iz knjiga, ne dijele se kao savjeti; one se naprosto moraju doživjeti.

1998. godine, iako tada još u braku, otputila sam se sama na 10-dnevno putovanje u Njemačku u posjetu Neusweinsteinu, dvorcu kraj Fuessena, gradića 2 sata vožnje udaljenog od Munchena. Volim stare dvorce. Ne pronašavši u svom tadašnjem suprugu partnera koji dijeli moje snove, interese, želje i većinu aktivnosti, odlučila sam sama ispuniti svoju želju, svoj interes, svoju potrebu. Sve sam sama organizirala unaprijed preko Interneta, rezervirala karte i pansion u Fuessenu, pripremila karte puta i destinacije, proučila što sve tamo mogu vidjeti i raditi i otputila se na put. Na samom početku putovanja mislila sam da je to put na godišnji odmor. Nisam ni slutila da je to zapravo bilo putovanje u središte sebe same. Dvorac koji sam željela posjetiti bio je tek otjelovljenje mojih unutarnjih potreba za putovanjem na kojem ću upoznati sebe - svoja ograničenja i svoje potencijale, svoju hrabrost i svoj kukavičluk, svoje prednosti i svoje mane...

Proživjela sam 10 magičnih dana u kojima sam s drugim ljudima progovorila možda ukupno 20 rečenica koje su se uglavnom odnosile na pitanje smjera, zahvalu za ručak/večeru ili kupnju ulaznica. Ali nisam imala osjećaj da sam nijema. Odvažila sam se na aktivnosti na koje se nikada prije, a i nikada poslije, nisam, i doživjela unutrašnje prosvjetljenje samospoznaje, ali i spoznaje svijeta i ljudi. Vidjela sam pejzaže koji su proširili moje unutarnje vidike, sakupila bezbroj mentalnih i emotivnih slika koje su me zauvijek promijenile, nadvladala sam vlastita ograničenja za koja nisam prije niti znala da ih imam i upoznala vlastite potencijale za koje, bez testiranja kakvom sam se, često i sasvim nenadano, podvrgnula, nikada ne bih ni znala da ih imam. Potpuno sama, krećući se u potpuno stranoj zemlji čiji sam jezik tek natucala na razini prvog semestra prvog stupnja, oslanjajući se isključivo na samu sebe, saznala sam tko sam bez nedoumice, zbunjenosti, nesigurnosti, predrasuda, utjecaja sa strane. Možda će se mnogi od vas superiorno nasmijati misleći da sebe poznaju, da znaju tko su, da im zato ne treba nikakav put. Na njihovu žalost, bez samospoznaje koja se odvija jedino u samoći u kojoj testiramo sami sebe, ili nas testiraju okolnosti, ne znamo tko smo, ne znamo što možemo, ne znamo na što smo sve spremni, ne znamo koje su nam granice, ne znamo što zapravo želimo.

Mnogi su me poznati i prijatelji po povratku pitali zar mi nije bilo dosadno i neprijatno kad sam bila sama dok su svi drugi bili u paru ili društvu. Iako mi nisu vjerovali, iako mi možda niti vi nećete vjerovati, niti u jednom trenutku mi nije bilo neugodno, niti u jednom trenutku dosadno. Moji dani su bili ispunjeni od jutra do mraka, a cijelo vrijeme me pratio osjećaj da radim nešto za mene važno, i da nemam vremena baviti se sitnicama kao što je neugodnost jer pijem sama kavu. Svih 10 dana osjećala sam se
poput filozofa u pjesmi Halila Gibrana koja kaže:

Pitaju me budni: "Što si ti i svijet u kojem živiš do li zrno pijeska na obali jednog beskrajnog mora?
Odgovaram im usnuo: "Ja sam beskrajno more, a svi svijetovi samo su zrna pijeska na mojoj obali!"

Osim toga, imala sam priliku promatrati osobe oko mene koje nisu bile same: u pansionu u kojem sam odsjela, u kafićima gdje sam s guštom pila odličnu kavu i jela fantastične kolače, na turističkim punktovima, u restoranima, u prijevoznim sredstvima, u dućanima. Primjer iz hotela: večeram solo uživajući u pogledu na snijegom prekrivene vrhunce planine na koje je gledala zastakljena terasa blagovaonice. Uživam u oblacima koji ih nadlijeću, u zalazu suncu i u nevjerojatno dobroj hrani. Oko mene uglavnom sjede bračni parovi i samo jedno društvo od pet žena. Svakoga dana ista lica. I svakoga dana potpuno isti nedostatak bilo kakve komunikacije među parovima. Dok je pet žena govorilo, uglavnom u isti glas, parovi su šutjeli. U 10 dana za vrijeme večere razmijenili su samo rečenice: molim te, dodaj mi sol ili molim te natoči mi čašu vode. Svaku večer večerali su bez ijedne jedine riječi i što je još važnije, a po meni zaista zastrašujuće, bez i jednog jedinog pogleda. Svako od njih je gledalo na drugu stranu, negdje pored uha svog partnera/partnerice. Uložili su trud u svoju vanjštinu, da se lijepo, pomalo svečano obuku, da stave nakit, sat, narukvicu, kravatu, žene da se našminkaju i urede frizuru, muškarci da se svježe obriju. . Pitala sam se jesu li oni uopće bili na svim prekrasnim mjestima koja sam ja posjetila, što na biciklu što pješice, jesu li vidjeli i doživjeli te ljepote, jesu li one našle odjek u njihovim dušama, mislima? Ako jesu, kako je moguće da nemaju nikakvu potrebu izmijeniti misli, osjećaje, doživljaje, čuti kako osjeća, misli, doživljava iste viđene stvari njihov najbliži partner/partnerica? Zar nije to bit svake veze? Meni je fizička prisutnost bez komunikacije daleko gora od toga da se na nekom mjestu nalazim sama. Jer fizičku odsutnost neke osobe možete ispuniti stotinama različitih vlastitih aktivnosti ili čak i prisutnosti živih bića s kojima ćete osjetiti povezanost i odaziv (mislim na životinje, prijatelje, djecu), dok se nepostojanje komunikacije sa partnerom/icom ne može ničim zamijeniti, ni ičim probuditi ako ne postoji.

Mogla bih o ovoj temi pisati još mnogo, mogla bih vam navoditi konkretne primjere svojih životnih lekcija, no većina tih stvari mi je predragocjena. Osim toga ne želim otkrivati svoje samospoznaje, želim reći da za mene osamljenost, samoća i dosada ne postoje. Kraj toliko fenomenalnih stvari koje postoje na ovom svijetu, u samom susjedstvu, a najbliže one u vlastitoj glavi, uz sve fantastične knjige, vještine koje se mogu svladati, mjesta kojima se može prošetati, pejzaže kojih se može biti dio, životinja koje pružaju bezuvjetnu ljubav i pažnju, ljudi s kojima se mogu uspostaviti trenutačni kontakti i koje se može upoznati jednim pritiskom na tastaturi - ja ne razumijem kako netko može biti osamljen, i kako mu/joj može biti dosadno. A još manje kako zbog toga što je sam/a može biti nesretan/nesretna. Osim, ako i kad su osobe same po sebi dosadne i prazne pa im treba neprekidno "punjenje" izvana. Žao mi ih je.