Ona i On - Iskre

On
Njegovo lice je bilo rumeno. Bio je zagonetan u svojoj povučenosti. Iz njega je zračila snažna odlučnost. Bio je noć. Samo ponekada na njegovom licu bi zatitrao čudnovat osmjeh. Njegov dnevni život bio je san, on je u radu nastojao da prebrodi dan.

Ona
Iz njenog vidokruga on je izgledao svemoćan i jak, kao neosvojiva tvrđava. Sva je bila ustreptala kao proljećna svjetlost, puna života i boja. Ona je bila dnevno doba, svjetlost dana a on sjena puštena na njenu stranu, doticao ju je, on tako noćan u svojoj silnoj razbludnoj želji.
Dan i noć, zajedno su bili u toploj, munjom prožetoj tami, on je dozvolio njenu dnevnu vlast, a ona je u toku mraka pripadala njemu, njegovoj laskavoj, hipnotičkoj prisnosti.


* * *

Oči su im se srele i zaiskrila je varnica. Ljubav. Ona je odmah zatvorila kapke, kao hipnotisana da bi zadržala tu uhvaćenu munju, a njena prisutnost je snažno zavladala njime. On se nije obraćao njoj, već nečemu što se jedva primijetno odzivalo izbijajući iz njene zagonetne podsvijesti.

Komentar: (9) |

Oni – Igre

Nije joj nikada ispričao sve o ružičastom, paperjastom bademantilu. Ali Ona zna i on zna da ona zna, pogađa. Igra koju igraju najopasnija je od svih. Igra ljubomore. Kao da bi trebala biti ljubomorna. Kao da postoji razlog i svrha za to.

* * *

Upalio je kola i izvezao ih sa parkinga. Može li se po načinu vožnje prosuditi šta vozač misli? Može li se sa kola čitati kao sa lica i sa tijela vidjeti temperament? Možda može? Očima koje vide.

* * *

Igraju još jednu igru. Veliku igru u nastavcima. Nije ona zaključana u sebi, već je On zaključan napolju. Ona je odana žena.
Bila.
Čudno kako na mjestu na kojem nema nikakve privatnosti bliskost govori pokretima, nemuštim jezikom, kao da postoji šifra ispod onog jezika kojim govore.
Čudno kako se može sve ispovijediti, a istovremeno i sve sakriti.

Komentar: (9) |

Ona i On - uvijek zajedno

Okrenula se odlučno i blistavi uvojci su poskakivali po ramenima. Postala je zvuk koraka, pa zvuk motora automobila. Nestala je.
Nije se micao, sve vrijeme je propadao.

nakon 20 godina

Ulica potpuno ista kao nekada. Ulice se ne mijenjaju, one ni riječ ne kažu, ne pričaju nikom živom. Parkirala je, izašla i krenula prema kapiji kao što je to uvijek činila.
Otvorio je vrata i stajao kao da se sa tog mjesta sve te godine nije pomakao. Pustio je da prolaze minuti vraćajući možda sopstveni život u ravnotežu, a onda je morao da ukoči baš kao na semaforu.
Ona je ušla. Sve je zatekla nepromijenjeno, osim boje kose.

Komentar: (13) |