Čaj za dvoje
Sunce se upravo promaljalo i rumen je preplavila prozor. F . se opružio u mekanom sjedištu i čekao. Vrela para je lelujala iznad tek posluženog čaja, a on je posmatrao njenu siluetu u izmaglici svjetla i pare dok se približavala kao čudesni dragulj pun onih rijetkih plemenitih osjećanja koje je uspjela očuvati. Toplina je ispunjavala prostor. Mjesto gdje se osjećao sigurnim i gdje oči sijevaju onim plavičastim sjajem.
Malo mu je falilo da iznevjeri sreću kojom je odisala njihova veza. Uvijek pazi da ne previdiš ono očigledno, ponavljao je u sebi posmatrajući oštar korak gipkih i čvrstih nogu među kojima su sijevale ružičaste tajne.
Iverak moj sa drveta sreće, pomislio je dok ga je ljubila.
On i Ona -Svađe
Dan je svodio račune, a snijeg nije prestajao padati, kao da je riješio zatrpati cijeli grad a sa njime i sve uspomene.
Njene hladnokrvne misli odskakutale su tom snježnom poljanom kao žaba u potrazi za utočištem, u pravcu njihovog zadnjeg susreta. On je toga dana bio na istoj neravnoj adresi kao i ona kategorija muškaraca koji se smatraju povrijeđenima uslijed neispunjenja svojih očekivanja od partnerke...
Samo se sjećala dana kada je otišao. Dosta nejasno i nevoljko. Bio je u stanju poricanja svega i svaka njena riječ provocirala je svađu. Stoga je samo šutila.
Zatvorila je oči.
* * *
Onoga dana kada si otišao osjetila sam kako i ja prelazim prag ponovljene konceptualizaciju. Ništa se nije dogodilo. Baš ništa, a ti si otišao. Zapravo je odlazak bio taj događaj!
Tlo nije propalo, a ni nebo se nije srušilo na zemlju. Dobro, samo pahulje zatrpavaju grad, ali i to će proći.
Samo se u meni stvorio jedan poseban mentalni entitet koji je ublažio promjenu i ja sam ušla u jedan uzvišeni prostor u kome mogu posmatrati kako se stvari događaju ...
Dodatak: 18.01.2017. u 11:05