|
|
Dugo nisam znala da je tu.
Dio mene koji me prati većinu života.
Kada sam primjetila malu bezbolnu kvržicu nisam obraćala pažnju jer je bila vidljiva samo kad savijem koljeno.
Zbog nekih sasvim drugih razloga završila sam kod ortopeda.
Dok mi je pregledavao ruku, primjetio je kvržicu na koljenu.
Opipao, raspitao se kad sam ju primjetila, saslušao 'simptome' i osmjehnuo se.
Površinsko je, reče mi prvo... bezopasno, ali vrlo zanimljivo.
Kada sam bila mala vjerovatno sam pala, a u koljenu je završio kamenčić kojega nisam primjetila.
S vremenom se oko njega počelo stvarati masno tkivo i kapilari.
Tijelo ga je prepoznalo kao dio sebe i oko njega izgradilo sustav.
Objašnjenje je bilo fascinantno.
Asimilirala sam kamenčić iz djetinjstva.
Od tada se često pitam kada i kako se to dogodilo.
Od kada smo kamenčić iz djetinjstva i ja zajedno.
Čega sam se igrala kada sam pala.
Jesam li skakala preko laštrika ili sam trčala igrajući se skrivača.
Jesam li pala s bicikla, ili sam jurila da se na vrijeme vratim kući.
Kada smo se sjedinili kamenčić moga djetinjstva i ja?
Vjerojatno je bilo ljeto, jer su mi koljena bila otkrivena.
Da li sam plakala kada sam pala?
Ne vjerujem da jesam, ma koliko me bolilo.
Vjerojatnije je da sam sjela očiju punih suza i stisnula zube uvlačeći zrak uz siktaj.
Nitko ne želi biti plačko kad je dijete.
Mogli bi za njim pjevati 'Plačko plače, izgubio gaće, ne smi ići kući, mama će ga tući'
Zato vidite... mislim da nisam plakala.
Nisam ni otrčala kući, da ne bih morala ostati unutra dok se svi drugi igraju.
U to sam sigurna.
Vjerojatno sam obrisala koljeno prljavim dlanom.
Možda rukavom..
Sigurno sam pljunula na ranu i zalijepila neki list.
U mom djetinjstvu 'ratne rane' su se liječile tako.
Sigurna sam i da su se drugi okupili oko mene.
Kad si dijete krv je fascinantna, a onaj tko podnosi krv i bol, taj je vrijedan igre.
Možda me netko gurnuo dok smo se igrali?
Sigurno nisam otrčala kući plačući i tužakajući.
Da ne bi zamnom pjevali 'Tužibaba resa za komadić mesa'
Zato vidite... mislim da nisam tužakala.
Vjerojatnije je da sam sjedila na stepenicama, očiju punih suza, puhala u koljeno, pljunula na njega i zalijepila nekakav list.
Kad si dijete lišće rješava više od pola problema.
I pljuvačka isto.
Ortoped je predložio uklanjanje.
Ambulantno. Uz lokalnu anesteziju.
Odbila sam.
Estetika mi nikada nije bila na prvom mjestu.
Druge stvari su mi vrijednije.
Nije to niti dijamant niti biser, znam.
Vrijednije je od toga.
Moje tjelo ga je prihvatilo..prepoznalo kao svoje..
Izgradilo je cijeli svijet oko njega.
I ja sam izgrađena oko njega.
Oko kamenčića iz moga djetinjstva.
