|
|
Idem ja neki dan u dućan preko stepenica, a tamo nekakvi meštri meštrijaju i betoniraju. Zauzeli pola puta, rasprostrli žalo, daske, željezne šipke i sve te lipe stvari.
Moraš gazit između dasaka, alata i željeza da uopće dođeš do stepenica, a prve stepenice uopće nema 
I naravno, eto ti "glavnog" :
- Polako vi gospođo, nemojte zapet negdi, ako triba mi ćemo vas prinit.
Momci su jaki, učas ćemo mi to!-
Rekoh - Hvala ne treba 
snaću se ja, nisam smotana.-
- E svaka čast u tim petama, mi smo tu da pomognemo ako zatriba, nemojte se vi ljutit.-
- Ma ne ljutim-rekoh, i "počastim" ga osmjehom, izbjegavajući kontakt očima, jer vidim ja da bi on nastavio s pričom.
One momke golih torza nisam ni pogledala, ne zato što imam nešto protiv preplanulih građevinaca 
nego ne znam bi li se i oni ponudili ka šta ih je "glavni" ponudija, ili jadni misle u sebi, "nek ti je đava nosa, a ne ja po ovom zvizdanu."
A triba imat na umu da je brat bratu +40 na onom asfaltu oko podne, a ni ja nisam baš anoreksična.
Smješkala sam se putem, naravno, zamišljajući, a šta da sam rekla da me prenese?! Ha macane?
I padne mi tad na pamet tema ovoga posta koji vam sad pišem.
Muškarci, komplimenti i upucavanja
Što je kompliment ženi i ovisi li od toga tko ga daje?
Dok sam bila cura, uglavnom su mi se "uvaljivali" muzičari, ili što bi moja baba rekla "mlatimudani"!
Dakle u mojoj mladosti upucavali su mi se:
-rockeri
Njihov stil je bio nasloniti se negdje blizu mene i fiksirati me pogledom dok ne osjetim da me dotični "buši."
Ako bih samo preletjela pogledom bez zadržavanja, tip bi najvjerojatnije odustao i počeo "fiksirati" nešto drugo, najčešće pivo u ruci.
Ako bih uzvratila kontakt očima, to bi značilo nastavak "zavođenja."
Uglavnom bi to bilo žicanjem duvana, što mu je davalo šansu da se kulerski nasloni, suptilno i polako izvuče duvan iz kutije koju bih držala i onda doda (po mogućnosti promuklim glasom) -" A jel može i vatre".. na što bih ja naravno kresnula upaljač, a on bi se sagnuo, i poluzatvorenih očiju gledao u moje oči dok pripaljiva.
Tu bi pali svi komplimenti bez riječi i ako bi bilo magnetizma odmah bi se osjetilo.
Popili bi piće skupa, on bi povremeno zabubnjao prstima po stoliću ili dlanovima po koljenima, da pokaže kako se kuži u muziku, klimnuo glavom pokojem prijatelju u prolazu i uglavnom vrlo malo govorio.
Ja bih pijuckala svoje piće i zvrljala očima okolo dok sam slušala muziku.
Nakon određenog vremena i par komentara na muziku, dolazilo je ono glavno pitanje - Hoćemo malo prošetati?-
I to bi bilo to... kulerski bi me uzeo za ruku, izveo iz gužve i tek vani, bez publike, počeli bi stvarno i razgovarati...
U mojim "zrelim" danima, kad sam već udana žena i majka, primjetila sam da više ni ne poznam nekoga rockera.
Otprilike, vrsta koja mi se danas "upucava", su :
-građevinci, vozači, zaštitari i policajci.
Ovo upucava je u navodnicima, zato što ja to ni ne smatram baš upucavanjem.
Mislim da su oni jednostavno takvi, kad vide određeni tip žene.
E sad, tu je moja velika dilema.
Kakav sam ja to tip žene?
Istina je da ne hodam svijetom nafunjena i grintava, nisam "kostimić-šefica", nema me baš viška, ali nisam ni "manekenski tip."
Nisam ukočena, ali svakako nisam ni na "izvol'te"
Samo primjećujem svijet oko sebe i svijet primjećuje mene.
A najčešće me primjete upravo ovi gore navedeni
Dobro, dajem donekle za pravo onima koji će vjerojatno reći, oni se upucavaju svakom, ali ni to baš nije istina.
Primjetila sam da se za ovim gore navedenim tipovima žena najčešće niti ne okrenu.
Je li meni uopće kompliment što mi uvijek žele pomoći?
Što zaustave kamion i mahnu rukom da prođem dok me bodu pogledom.
Što se u banci nekako uvijek dignu iz stolice u kojoj "čuvaju" i prošetaju đir, dva, uvučenog stomaka i s pištoljem na boku.
Što me pitaju koga trebam i mogu li mi ikako pomoći, dok se ostatak plavaca cereka u pozadini ?
I naravno, što mi hoće pokazati siguran put ili me prenijeti negdje?
Moja vječna dilema je da li je to kompliment ili me doživljavaju "dostupnom" ?
Ili zapravo odgovor leži u pitanju, imponira li mi to ili ne?
Pa, ne znam, evo priznam, uglavnom mi u prvi tren ide na živce, ali kako produžim dalje počnem se smješkati, uspravim se i isprsim 
Jebiga, ako su šljakeri, ne znači da su ćoravi !
Usporedbe radi, nedavno sam se našla i "u razgovoru" sa :
-knjižničarom i bankarom
Prvi je mlađi od mene bar 15 godina i na njegovu pohvalu mome književnom ukusu sam još i bila u normali, ali kad je rekao da prekrasno mirišem i da sam osvježila knjižnicu "laganim, nježnim, cvijetnim mirisom" moja prva pomisao bila je "peder!?".. ali kad je spomenuo haljinu i vrućinu, skupila sam knjige, mahnula i strugnula!
Kao što sam jedva čekala strugnuti od bankara koji je nešto petljao i griješio, smješkao se i davao mi papire na potpis bacajući diskretno (kao da je to moguće) pogled na moje "oči" u haljini.
Usput mi provjeravajući stanje na kartici, da mi učini uslugu koju nisam tražila, naime, plaćala sam račune kešom.
Iza mojih leđa, zaštitar se digao, otvorio vrata i izašao vani na + 40!
Pozdravila sam ga na odlasku.
Nasmiješio mi se.
Nasmješila sam se i ja, i namignula mu urotnički 
dok je on uvlačio "stomak" i "svrdlao" mi pozadinu 
Ah, komplimenti su ok, ali kad netko uvuče stomak zbog mene .....
E, TO JE KOMPLIMENT!!!
