|
|
(Post je u kategoriji umor, s razlogom)
Znate onu fazu u financijama kad vam nekim čudom sve ide ustaljenim rasporedom.
Ne dobro, ne čak ni lako, samo onako ... "ne talasa"...
Nikakvih financijskih potresa, nereda, tsunamija, ni nenadanih oluja.
Što si morao kupiti kupio si, ukalkulirao u prihode, nisi na rubu, ali nisi ni na sigurnom.
Nekako uspjevaš plaćati račune, školovati potomke, a nađe se i pokoja kinta za kavicu, knjigu i dikoji komadić robe.
Al vrag ti ne da mira i stalno misliš, neće ovo na dobro, aaaa jok, sve ti sumnjivo to zatišje
Pa ideš kućom i ko general prebrojavaš: komp-radi, TV-radi, vešmašina-radi, klima-radi, frižider-radi, hmmm..
Kucneš o drvo tri puta, za svaki slučaj i zahvališ se "O veličajni i moćni Božetehnike, may electric always be with you."
Jer, svako skretanje sa zacrtanoga kursa zarade/potrošnje, prosječnu obitelj baca u ... pa nema bolje riječi, od domaće...sranje! (o sranju će još biti riječi naknadno)
Dakle, čim se nešto takvoga dogodi, kreće brzo, hrvatima "k'o vode se napit", računanje zvano IZ ŠUPLJEG U PRAZNO.
Ne znam kako biraju MMF-ove stručnjake za reprogramiranje i refinanciranje, ali mi smo u tom poslu ko riba u vodi.
Odmah uposliš možđane i kreneš u reprogramiranje. Struja može čekat ovaj mjesec, knjigu otpišeš, pronađeš čime te razljutio neki od potomaka (naravno onaj s najvećim zahtjevom 
) i zadereš se "Neeeš patike ovi misec, ja ti kažem!"
Malo varaš, al' Bože moj, u ljubavi, ratu i bankarenju, sve je dozvoljeno.
I eto ti učas akumuliranog kapitala za popravke.
Znam, znam, sad vi mislite, evo sa'će napisat da joj je crklo nešto od tehnike 
Ali za divno čudo nije. Crkla mi je najmanje cijenjena stvar u kući.
Crka mi vodokotlić!
I to baš za vikend. Superheroj zauzet, ni čut ga ni vidit, ja ne vozim, a bogme u bus s vodokotlićem neću i točka.
Nije to neka skupa stvar, ima ih za 120-200 kuna, pa mi neće poremetiti ni proračun, par kava manje, koja pizza manje i riješeno.
Ali iznenađena sam koliko je to važna stvar!
Nema na njemu ni filmova ni serija, ne perem robu u njemu, a ni na Blog se ne javljam s njega.. mislim vodokotlića, jel...
Nisam mu do sad uputila ni jedne jedine riječi, ni ne osvrćem se, nego onako mahinalno samo pritisnem ono "dugme" na vrhu i pustim da "institucija vodokotlića obavi svoj posao"
Sad kad ga "nema", zavrnula dovod vode jer kroz njega jadnička samo curi i curi, u šoku sam od kolike je, dosad neprimjećene, važnosti bio.
Odjednom moram nalivati vodu u kain, okrenuti se i suočiti sa vlastitim sranjem!
Strava!!!
Mora da se tako osjećaju političari kad dođu izbori.
Do sad su nas automatski potezali ili pritiskali (već prema vrsti ili opciji) kad god bi napravili neki pipi ili kaka.
Mi bi pustili da sve prođe uz kratku grmljavinu, malo klokklokklokanja i uz jedno dugo i umorno ššššššššš....
Sranja bi prošišala protjerana novim sranjima, uz poneko četkanje, ako bi se govance baš masno držalo za školjku i nije se dalo drugačije maknuti.... Poremeti(nac)lo bi im to parole o vlastitoj čistoći i morali bi potegnuti još jednom, nakon četke, da se vidi "politika čistih ruku", uz nadu da ćemo zaboraviti da je sad četka govnasta.
E sad, kad napokon, razmišljam o vodokotliću, neizostavno razmišljam i o tome gdje sve to na kraju ide?
Nekako mislimo da sve to nestaje, jer odlazi negdje drugo, ali činjenica je da govna ostaju na našem tlu.
Stara narodna poslovica kaže "Govno uvijek ispliva!"
Ma čija guzica sjedila na wc školjci, nije tu došla seruckati tulipane niti piškiti hladnu limunadu.
A svakako nije došla jer joj nedostaje umirujući, zen šum, vodokotlića.
Došla je olakšati sebi i jedino i isključivo sebi!
To što će nas nakon toga, automatski pritisnuti ili nategnuti, to nije ništa novo.
Ali bilo bi novo da se pojavi treća opcija.
Da budu prisiljeni uliti vodu u kain (lavor), okrenuti se i suočiti sa svojim sranjem!!!
