ponedjeljak, 18.06.2018.
Vjeruješ li mi?
Kaos u glavi.
Kaos u glavi, nije joj dao mira.
Stotine glasića su stvarale konfuziju u njoj.
Rekla mi je da ne može više.
Rekla mi je suznih očiju da želi samo da sve stane.
Ona tako nije htjela živjeti.
San koji je sanjala, ostao je daleko.
Strah se uvukao duboko pod kožu.
Teška je bila svaka odluka.
More suza ju je gušilo.
Velike oči su samo tražile mir u nemiru.
A ja?!
Ja sam samo sjedila i gledala.
Gledala sam kako ona nestaje.
Gubi se u onim suzama koje je lila.
Tražila sam riječi kojima bih joj dala utjehu.
Tražila sam način.
Način!
Taj prokleti način da joj objasnim.
Imaš pravo bojati se.
Imaš pravo vikati.
Imaš pravo plakati.
Imaš pravo šutjeti.
Imaš pravo ne imati odgovor na svako pitanje.
Imaš to prokleto pravo!
Vjeruj mi kada ti kažem da će sve to proći.
Vjeruj mi kada ti kažem da će sve doći na svoje.
Vjeruj mi da nisi sama.
Hej! Tu sam.
Plači. Smiješ to.
Imaš to pravo.
Ja ću ti suze obrisati.
Ja ću ti doći i reći da će sve biti dobro.
Tuga i sreća su dvije prijateljice.
Moraju se ponekad sastati.
Život je samo kutija pralina.
Ti imaš nekoga svoga.
Ako nije dobro, nije kraj.
Sjećaš se?
Uvijek sam ti to govorila.
Uvijek ću ti to govoriti.
Pomoći ću ti.
Ništa nije vječno.
Najmanje taj osjećaj u tebi sada.
Vjeruješ li mi?
Oznake: kaos, strah, suze, Vjerovati, Pomoć, život
- 21:58 -
subota, 02.06.2018.
Ti samo idi
„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore.“ Dobra stara, rekla bih.
Ljudi su čudna stvar. (Ok, ovo zvuči kao da ću sada puno filozofirati, vjerovatno i hoću, nema veze.)
Imam taj, reći ćemo „problem“, da često relativno dobro znam procijeniti nekoga. Ne volim puštati puno ljudi blizu. Moji ljudi su moji ljudi i to ti je to. Laka sam na jeziku, poprilično. Kada mi se netko ne sviđa, teško prešutim. Često bude da se samo odmaknem jer ne želim problemčić jer mi čovjek nije „sjeo“. Ne može ti se svatko sviđati ni na prvu, ni drugu, ma ni treću. Ako nije na tu treću, ne pokušavaj četvrtu, četvrta je isto gubljenje vremena.
No, tako je, kako je. Najbolje je maknuti se, vjeruj mi.
Nositi masku je prihvatljivo u situacijama kada ti se nešto dogodi, a ne želiš o tome jednostavno. Želiš da te svi puste pa se nasmiješiš i ideš dalje i bok. Imaš pravo zadržati nešto za sebe i to zapravo nije maska, ali hajde.
Neprihvatljivo je kada se pretvaraš da si predivan i prekrasan, a govno si. To je maska!
Govno je uvijek bilo govno. Govno je uvijek govno. Govno će uvijek biti govno. (Ispričavam se na ovome „govno“, ali ta riječ je jedina koja može najbolje opisati ovo o čemu pišem.)
Smrdi. Ružno je. Točka.
Ljudi se ne mijenjaju. Ti koji misliš da to nije istina, razuvjeri me.
Kakav si, takav si. Može ti se sto tisuća stvari dogoditi u životu, ostat ćeš takav kakav jesi. Može tebi to malo poljuljati neke stvari u glavi pa da drugačije doživljavaš život, možda ozbiljnije. Ali karakterno, nope.
Ako si umišljen, umišljen si. Ako si materijalist, materijalist si. Ako si prevario, prevarit ćeš opet. Ako voliš iskorištavati druge, ti ćeš njih iskorištavati jer ti je tako lakše. Naučio si tako. Čak neke od ovih nabrojenih stvari i nisu karakterne osobine, ali shvaćaš što pokušavam iznijeti. Ne tješi se i ne pričaj da si „drugačiji“ nego prije. Lažeš! Najgore je od svega to što ti znaš da lažeš i nastaviš tako. Nije lijepo srećo, ni malo.
Danas ljudi forsiraju to „drugačije“. Počelo mi je biti zlo. Ljudi koje si jučer znao, okrenuli ploču na neku stranu da se i gramofon umorio. Pa čemu?!
Liječenje kompleksa manje vrijednosti na nekome. Svi imaju nekakav kompleks. Normalno je. Svi imaju neku manu. Pa čovjek si od krvi i mesa. Ne možeš biti savršen jer to ne postoji i ne postoji taj novac na svijetu koji će ti savršeno kupiti.
Problem je kada taj kompleksaš, nezadovoljnik svoga života, govnasto stvorenje, svoje nedostatke liječi na drugome. Ili ga vrijeđa ili ga podjebava (znam da je vulgarno, ali riječ „zadrikuje“ mi preslabo zvuči trenutno) i to najčešće radi osobi koja mu ne zna vratiti. Mislim, aj šta?
Možeš ti biti svakakav, nije to bitno. Svoje govnaste gluposti riješi sam sa sobom. Uzmi ogledalo i u ogledalo govori što je problem, ne pretvaraj se u ono što smrdi i što je ružno.
Ne volim patetiku, niti malo, ali ima jedna pjesma od Whitney, ljubavna doduše, sve je cmoljavo i mlohavo, ali kaže:
„I hope life treats you kind
And I hope you have
All you've dreamed of.
And I wish for you joy
And happiness.
But above all this, I wish you love.“
Ne znam, u meni taj dio pjesme takne nešto, pa ajmo reći umjetničko, da mogu napisati knjigu o odnosu među ljudima. Grozno zvuči ova izjava, zanemarit ćemo jer ne znam drugačije opisati ovo što ti pokušavam reći.
Ti biraš kome ćeš, koliko ćeš i zašto ćeš!
I kada te netko napusti i kada te netko povrijedi i kada ti dođe da lupaš glavom o zid jer si dao „sebe“ i kada te iznevjeri. Ne osvećuj se i idi od njega.
Poželi sreću. Digni glavu. Zatvori ta vrata.
Pogledaj gore prvu rečenicu što sam napisala.
Druga vrata ti uvijek postoje.
Samo ih otvori.
- 00:49 -
petak, 11.05.2018.
Pravi trenu, jesi tu?
Sjedim, slušam pjesme, razmišljam, sanjarim, planiram, stvaram..
Svatko od nas je kao dijete sanjario da postane netko veliki, znaš ono, ima „perfect life“. Glumac, pjevač na Dori, ajme otići na Euroviziju. Pa čovječe, vrh! Doktor možda?! Jedan dan si arhitekt ili odvjetnik, a drugi si već vatrogasac ili policajac. Eh, snovi i djetinjstvo, bilo je lako.
Ali, tako dođe tren kada više nisi mali i postaješ potpuno suprotno od onoga što si govorio. Znaš onaj najbolji vatrogasac? On je postao vozač. Ona glumica, postala pedijatar. Ona pjevačica s Dore je postala teta u vrtiću. Onaj maleni policajac sada predaje u školi...
Snovi postaju java i našli smo se na raskrsnici života. Prijelomni trenutci. Upis u srednju školu, onda fakultet, onda traženje posla.
Čekaš. Čekaš. Ok, dočekaš. Onda tako radiš i radiš. Još malo radiš. Dođe kraj. (Tako je svagdje, raditi moraš. Bilo to tu, tamo ili sasvim negdje nigdje. Politizirati sada nema smisla.)
Ok, kraj. The end našega života. Shvaćaš?
Pomalo jezivo!
„Perfect life“ je postao kolotečina. Više ne znaš gdje je ono dijete što je sanjalo. Zapravo, niti ne razmišljaš o tom djetetu. U jednom trenu, nestalo!
Srećo, nije nestalo, dijete je u tebi! Imala ti 50, imao ti 25. Tu je. U tebi. Čvrsto vjerujem u to!
Gledam ljude meni bliske, imaju i 23 i 43 i 73 godine. Svi, ali svi, imaju tog malenog čovječuljka koji je sanjao, ali je zaspao.
Godine su stvarno samo broj.
Neki od ovih starijih su san proživjeli, dok drugi, ostali u svojoj kolotečini.
Nemam možda puno iskustva da prosipam pamet, ali vidim što se događa. Uspavali su to dijete i nastavili čekati „nešto“. To „nešto“ ni sami ne znaju što je. Uvijek čekaš onaj „pravi trenutak“.
Sjećaš se da sam gore napisala da čekaš posao? Hm, puno je tu čekanja kada se sve na kraju zbroji.
Ako ovo čitaš, trgni se. Nevažno koliko si star, nevažno što si, pokušaj proživjeti svoj san. Ne daj da ono dijete u tebi spava. Želiš li naučiti svirati klavir? Pokušaj. Možda nećeš biti Chopin, ali pokušaj. Idi na karaoke i ako i nemaš sluha, ma deri se. Kao da je važno. Želiš vidjeti Moulin Rouge? Ušteđevina koju si skupljala godinama „za crne dane“, uzmi dio, zaslužila si da nakon 30 i nešto godina rada i kolotečine, vidiš taj prokleti mlin.
Znam, lako je sve to meni sada pisati, teško je ponekad ostvariti.
Ali čovječe, jesi li uopće pokušao?
Oznake: san, život, dijete, trenutak, godine
- 14:56 -
