subota, 23.06.2018.
Želim da znaš
Želim da znaš da nikada nisam odustala lako.
Želim da znaš da sam se osvrtala.
Želim da znaš da sam puno toga htjela reći, nisam mogla.
Ali prošlost ne želim promijeniti.
Kome treba oprostiti, oprosti.
Kome treba zahvaliti, zahvali.
Od koga se treba maknuti, makni se.
Svi znamo kada je tren kada više nema smisla.
Znamo kada je tren da zatvorimo knjigu i krenemo pisati novu.
Pristaješ na suze. Pristaješ na borbu s vjetrenjačama.
Nisi Don Quijote, zašto si to radiš?
Biraš tri koraka unazad, umjesto jedan unaprijed.
Mali, sigurni, hrabri, korak naprijed.
Kukavica u tebi je donijela previše lošega.
Kukavica u tebi je otela mir.
Kukavica u tebi je pobijedila.
Bravo.
Osjetila sam mir.
Znaš kada?
Kada su mi rekli plači, kada mi se plakalo.
Kada su mi pokazali da voljeti nije strah.
Kada su mi rekli da kukavica na kraju uvijek izgubi, sve, baš sve.
Kada su mi pokazali da malim korakom naprijed, mogu stvoriti čudo.
Nisi ti bio pogrešan.
Taj tren si ti bio pravi.
Ja sam te birala.
Ostavila sam te tamo i sada samo ne želim više tri koraka iza.
Želim da znaš da nisam odustala lako.
Želim da znaš da sam se osvrtala.
Želim da znaš da sam još puno toga htjela reći.
Ali ja prošlost ne želim mijenjati.
Oznake: Želim da znaš da prošlost ne želim mijenjati.
- 00:23 -
ponedjeljak, 18.06.2018.
Vjeruješ li mi?
Kaos u glavi.
Kaos u glavi, nije joj dao mira.
Stotine glasića su stvarale konfuziju u njoj.
Rekla mi je da ne može više.
Rekla mi je suznih očiju da želi samo da sve stane.
Ona tako nije htjela živjeti.
San koji je sanjala, ostao je daleko.
Strah se uvukao duboko pod kožu.
Teška je bila svaka odluka.
More suza ju je gušilo.
Velike oči su samo tražile mir u nemiru.
A ja?!
Ja sam samo sjedila i gledala.
Gledala sam kako ona nestaje.
Gubi se u onim suzama koje je lila.
Tražila sam riječi kojima bih joj dala utjehu.
Tražila sam način.
Način!
Taj prokleti način da joj objasnim.
Imaš pravo bojati se.
Imaš pravo vikati.
Imaš pravo plakati.
Imaš pravo šutjeti.
Imaš pravo ne imati odgovor na svako pitanje.
Imaš to prokleto pravo!
Vjeruj mi kada ti kažem da će sve to proći.
Vjeruj mi kada ti kažem da će sve doći na svoje.
Vjeruj mi da nisi sama.
Hej! Tu sam.
Plači. Smiješ to.
Imaš to pravo.
Ja ću ti suze obrisati.
Ja ću ti doći i reći da će sve biti dobro.
Tuga i sreća su dvije prijateljice.
Moraju se ponekad sastati.
Život je samo kutija pralina.
Ti imaš nekoga svoga.
Ako nije dobro, nije kraj.
Sjećaš se?
Uvijek sam ti to govorila.
Uvijek ću ti to govoriti.
Pomoći ću ti.
Ništa nije vječno.
Najmanje taj osjećaj u tebi sada.
Vjeruješ li mi?
Oznake: kaos, strah, suze, Vjerovati, Pomoć, život
- 21:58 -
ponedjeljak, 04.06.2018.
Sretan put
Stajala je i gledala.
Bilo je tu nešto pogrešno, znala je to.
Okretala je glavu i govorila sebi „ nije istina“.
Mislila je da će se sve složiti na svoje mjesto, bez nje.
Sasvim daleko od nje.
Bježala je.
Skrivala se.
Oči su se promijenile.
Onaj sjaj.. Nestao!
Vrijeme?
Vrijeme prolazilo.
Ona odlazila.
Ona malena curica u njoj, pokrila oči rukama i skupljala u sebi tugu.
Znala je da ona više nije ona. Znala je da je istina bolja od ovoga.
No..
Nije htjela prihvatiti.
Ona to samo nije htjela.
Nisi joj dao.
Nisi joj dao istinu.
Nisi dao curici da makne ruke s lica i da vidi.
Nisi dao.
Sve se u prah pretvorilo i ona je ostala sama.
Više sama nego ikada prije.
Curica nije više skrivala oči, suze su bile jače.
Ponoć.
Ponoć je bila najgora.
Suze su klizile niz obraz i mislila je da je nema kraja.
Pogrešno je počelo vikati na nju.
Pogrešno ju je pratilo svakim korakom.
Dani.
Godine.
Ona uplakana curica je zaboravila.
Vrijeme je zaboravilo.
Ona..
Odrasla.
Ruke na licu je maknula.
Život okrenula.
Istinu prihvatila.
Suze nestale.
Curica oprostila.
Ti si otišao.
Sretan ti put.
Zauvijek.
- 21:11 -
subota, 02.06.2018.
Ti samo idi
„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore.“ Dobra stara, rekla bih.
Ljudi su čudna stvar. (Ok, ovo zvuči kao da ću sada puno filozofirati, vjerovatno i hoću, nema veze.)
Imam taj, reći ćemo „problem“, da često relativno dobro znam procijeniti nekoga. Ne volim puštati puno ljudi blizu. Moji ljudi su moji ljudi i to ti je to. Laka sam na jeziku, poprilično. Kada mi se netko ne sviđa, teško prešutim. Često bude da se samo odmaknem jer ne želim problemčić jer mi čovjek nije „sjeo“. Ne može ti se svatko sviđati ni na prvu, ni drugu, ma ni treću. Ako nije na tu treću, ne pokušavaj četvrtu, četvrta je isto gubljenje vremena.
No, tako je, kako je. Najbolje je maknuti se, vjeruj mi.
Nositi masku je prihvatljivo u situacijama kada ti se nešto dogodi, a ne želiš o tome jednostavno. Želiš da te svi puste pa se nasmiješiš i ideš dalje i bok. Imaš pravo zadržati nešto za sebe i to zapravo nije maska, ali hajde.
Neprihvatljivo je kada se pretvaraš da si predivan i prekrasan, a govno si. To je maska!
Govno je uvijek bilo govno. Govno je uvijek govno. Govno će uvijek biti govno. (Ispričavam se na ovome „govno“, ali ta riječ je jedina koja može najbolje opisati ovo o čemu pišem.)
Smrdi. Ružno je. Točka.
Ljudi se ne mijenjaju. Ti koji misliš da to nije istina, razuvjeri me.
Kakav si, takav si. Može ti se sto tisuća stvari dogoditi u životu, ostat ćeš takav kakav jesi. Može tebi to malo poljuljati neke stvari u glavi pa da drugačije doživljavaš život, možda ozbiljnije. Ali karakterno, nope.
Ako si umišljen, umišljen si. Ako si materijalist, materijalist si. Ako si prevario, prevarit ćeš opet. Ako voliš iskorištavati druge, ti ćeš njih iskorištavati jer ti je tako lakše. Naučio si tako. Čak neke od ovih nabrojenih stvari i nisu karakterne osobine, ali shvaćaš što pokušavam iznijeti. Ne tješi se i ne pričaj da si „drugačiji“ nego prije. Lažeš! Najgore je od svega to što ti znaš da lažeš i nastaviš tako. Nije lijepo srećo, ni malo.
Danas ljudi forsiraju to „drugačije“. Počelo mi je biti zlo. Ljudi koje si jučer znao, okrenuli ploču na neku stranu da se i gramofon umorio. Pa čemu?!
Liječenje kompleksa manje vrijednosti na nekome. Svi imaju nekakav kompleks. Normalno je. Svi imaju neku manu. Pa čovjek si od krvi i mesa. Ne možeš biti savršen jer to ne postoji i ne postoji taj novac na svijetu koji će ti savršeno kupiti.
Problem je kada taj kompleksaš, nezadovoljnik svoga života, govnasto stvorenje, svoje nedostatke liječi na drugome. Ili ga vrijeđa ili ga podjebava (znam da je vulgarno, ali riječ „zadrikuje“ mi preslabo zvuči trenutno) i to najčešće radi osobi koja mu ne zna vratiti. Mislim, aj šta?
Možeš ti biti svakakav, nije to bitno. Svoje govnaste gluposti riješi sam sa sobom. Uzmi ogledalo i u ogledalo govori što je problem, ne pretvaraj se u ono što smrdi i što je ružno.
Ne volim patetiku, niti malo, ali ima jedna pjesma od Whitney, ljubavna doduše, sve je cmoljavo i mlohavo, ali kaže:
„I hope life treats you kind
And I hope you have
All you've dreamed of.
And I wish for you joy
And happiness.
But above all this, I wish you love.“
Ne znam, u meni taj dio pjesme takne nešto, pa ajmo reći umjetničko, da mogu napisati knjigu o odnosu među ljudima. Grozno zvuči ova izjava, zanemarit ćemo jer ne znam drugačije opisati ovo što ti pokušavam reći.
Ti biraš kome ćeš, koliko ćeš i zašto ćeš!
I kada te netko napusti i kada te netko povrijedi i kada ti dođe da lupaš glavom o zid jer si dao „sebe“ i kada te iznevjeri. Ne osvećuj se i idi od njega.
Poželi sreću. Digni glavu. Zatvori ta vrata.
Pogledaj gore prvu rečenicu što sam napisala.
Druga vrata ti uvijek postoje.
Samo ih otvori.
- 00:49 -
