ponedjeljak, 04.06.2018.
Sretan put
Stajala je i gledala.
Bilo je tu nešto pogrešno, znala je to.
Okretala je glavu i govorila sebi „ nije istina“.
Mislila je da će se sve složiti na svoje mjesto, bez nje.
Sasvim daleko od nje.
Bježala je.
Skrivala se.
Oči su se promijenile.
Onaj sjaj.. Nestao!
Vrijeme?
Vrijeme prolazilo.
Ona odlazila.
Ona malena curica u njoj, pokrila oči rukama i skupljala u sebi tugu.
Znala je da ona više nije ona. Znala je da je istina bolja od ovoga.
No..
Nije htjela prihvatiti.
Ona to samo nije htjela.
Nisi joj dao.
Nisi joj dao istinu.
Nisi dao curici da makne ruke s lica i da vidi.
Nisi dao.
Sve se u prah pretvorilo i ona je ostala sama.
Više sama nego ikada prije.
Curica nije više skrivala oči, suze su bile jače.
Ponoć.
Ponoć je bila najgora.
Suze su klizile niz obraz i mislila je da je nema kraja.
Pogrešno je počelo vikati na nju.
Pogrešno ju je pratilo svakim korakom.
Dani.
Godine.
Ona uplakana curica je zaboravila.
Vrijeme je zaboravilo.
Ona..
Odrasla.
Ruke na licu je maknula.
Život okrenula.
Istinu prihvatila.
Suze nestale.
Curica oprostila.
Ti si otišao.
Sretan ti put.
Zauvijek.
- 21:11 -
