subota, 18.05.2019.

Bio sam tu

Nije bio netko tko je okretao leđa.
Nikada. Nikome. Najmanje njoj.
Lomio je svoja krila, radi nje.
Grlio trnje, ljubio suze.
Nije dizao ruke kada su govorili da je budala.
Vikala je, tukla, lomila ga, on ju je i dalje grlio.
Ona je bježala, od sebe, života, njega.
Ona se bojala, on ju učio da je strah samo osjećaj.
Pokazivao joj da je tu.
Odustajanje nije opcija. Nikada bila.
Previše svega. Crnila, bunila, nervoze.

Nije to život bio.
Volio ju je, barem je mislio.
Oboje su se izgubili. Da, sebe su izgubili.
Najgore je kada izgubiš ono što ti treba biti najvažnije.
Sebe.
Onu osobu koju svaki dan gledaš u ogledalu.

Nije to život bio.
Kako to biva, on je sve manje grlio trnje. Nije nalazio smisao svega.
Digao je ruke i pozdravio se s onim što je nazivao „ljubavi“.
Nije bio tužan, sam sebi je govorio da je normalno da bude tužan jer nema više osobe koju je grlio.
On je bio prazan.
Proći će.
Najgore je, valjda, kada ti postane svejedno.
Kada misliš da je najgore, uvijek može gore,
ali isto tako kada je najbolje, uvijek može još bolje.
Svemir to slaže kako treba.
Sve se događa s razlogom.
Čvrsto je uvijek u to vjerovao.

Prošlo je vrijeme i nije se zamarao prošlim stvarima.
Rane su zacijelile i On je živio kao da se nikada ništa nije dogodilo.
Ali, vjerovao je.
Čvrsto je vjerovao da će doći dan kada će sve imati svoj smisao.

To mu je život postalo.


Oznake: I tako ti je to.

- 22:18 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.03.2019.

Prvih 25

Sagradila, izgubila, dobila, otkrila, odbacila..

Ljetno sam dijete, emotivni rak dugih, meni, 25 godina.
Možda je to nekome malo, ali kako bi meni bliska osoba rekla: „godine su saamo broj“.
Istina. Samo su broj i imati 70 ili ovih mojih 25, apsolutno ništa ne znači.

Živimo u vremenu materijalizma, egoizma, šovinizma i GLUPOSTI.
Nisam netko kome je važno da ima oko sebe ljude koji su „bitni“, ti „bitni“ su najčešće apsolutno nebitne karikature koje imaju društveni kompleks s kojim se ne znaju izboriti. Vrlo jednostavno.
Moderna psihologija u globalu govori da je poanta življenja samo voljeti sebe.

Voljeti sebe.

Pazi, kada to napišem ili izgovorim, tako je jednostavno.
Naravno, ne u smislu: „ja, ja, ja, opet malo ja, oh evo mene opet malo“. Nikako u tom smislu.

Kako sam ja sebe zavoljela?
Zapravo, ne znam gdje je početak.
Smatram za sebe da sam brzo odrasla.
Nisam s 15 godina donosila dobre odluke, sada s 25 donosim pogrešne, gdje li tada. Godine nisu uvjet za donošenje „dobrih“ odluka. Sada čak donosim gluplje odluke nego što sam ih donosila kada sam bila manja i blentavija. Tragikomično ponekad, ali tako je.

U onom trenutku kada sam udarila u zid toliko jako da mi je u glavi bilo samo sjediti i plakati, ja sam ustala, popravila krunu i zid svom snagom srušila.
Pazi, srušila, ne preskočila, ne zaobišla, SRUŠILA!
Tada sam se zavoljela.

Sve loše se siječe u korijenu.

Okrenula sam se i vidjela da sve ono prije nije imalo smisla.
Život mi se okrenuo naglavačke.
Svi mi ovaj život živimo prvi puta.
Imamo pravo griješiti.
Greške, velike i male..
Ali nemamo pravo na odustajanje.

Priznajem, zamarale su me sitnice, uvijek.
Sada kada se pogledam u ogledalo, volim sebe, volim to što vidim.

Zašto?
Jer znam da to što je pred ogledalom nikada se nije smijalo kada sam plakala.
Ta osoba ispred tog ogledala, je napokon shvatila da život treba živjeti, bez osvrtanja oko sebe i gledanja što će on, ona ili ono reći.

Rušiti, graditi, stvarati, gubiti..
Sve je to smisao!
Prokleta smisao do koje je teško doći.

Nije taj nos bitan, niti je ona vlas kose koja svoju politiku uvijek vodi, smisao.
Još manje je smisao hrpa šminke kojom skrivamo lice od svijeta.
Biti u trenerci, bez šminke, razbarušene kose je danas ženama postalo sramotno.
Pazi sam sebe skrivaš.
Od čega?
Onih gore nebitnih karikatura?!
Podvuci nebitnih!

Ja sam zavoljela sebe onda kada sam digla glavu i svoj život napokon krenula ŽIVJETI.

Oznake: Zavoli pa idi dalje..

- 20:31 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

Birati

Želi ti pokazati, a ne može.
Želi reći, ne može.

Strah ju je pretvorio u santu leda.
Led kojeg je teško otopiti.
Ne možeš, jer ti ne da.
Blizu si, a daleko.

Birati ljubiti i birati voljeti
Možemo to
Svi..

Ono lijepo u izgubljenom.

Sada.

Daje mi priliku.
Priliku reći.
Priliku pokazati.
Priliku.

Biram ju.

Birati voljeti i birati ljubiti
Možemo to
Svi
Pa i ja i ti!





Oznake: Choose people who choose you.

- 19:15 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 15.03.2019.

Igra

Zaveo. Dobio. Izgubio.
Igraš se.
Ljudima je u krvi da se igraju.
Igra života.
Igra prijateljstva.
Igra ljubavi.
...
Htio, ne htio, moraš se igrati.
On je odabrao igrati se nečim što nije smio.
Njom.
Jedno jedino pravilo igre je..
Igrati pošteno!
Teško je nekada pridržavati se pravila, priznajem.
No, možeš se i na drugačije načine osjećati živim.
Kada prekršiš prvilo, umireš.
Vrlo je jednostavno, iako mnogi još uvijek ne razumiju.
On je zaveo, on je dobio, a onda je izgubio.
Zaveo je lik.
Dobio je pažnju, potporu, smisao.
Zamisli tek je igrom počeo shvaćati sve oko sebe.
A onda...
Prekršio pravilo.
Znaš ono jedno jedino.
I izgubio nju.
Izgubivši nju, izgubio je sebe.
E i da, prekasno je shvatio.
Uz igru dolaze pravila, ali i upute kako igrati.
Uputa:
„Dječače, ne igraj s onima koji su igru odavno odigrali i...
dobili!“



Oznake: Stand up on my shoulders, tell me what you see..

- 21:56 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.01.2019.

Tvoj heroj ulice

Vječiti sanjar. Sanjar predivnih zelenih brda i dolina, punih drveća i cvijeća. Savršeno mjesto u kojem imaš jedino knjigu u ruci, sam si i sve je moguće. Apsolutno sve.

Ne postoje granice, ne postoji ružno, niti lijepo. Sve je u ravnoteži koja ima smisla.
Smisao besmisla života. Sve.
Često se pitala kako ljudi oko nje ne vide tu besmisao, da ona može biti najdivnija stvar na svijetu.

Voljela je gledati zvijezde.
Lijegala na travu i divila se tim svjetlucavim točkicama na vrhu koje su bile nečije želje, nečiji snovi, nečije razočarenje, nečije ništa.
Njezina nada da svaki kraj, ma kako težak bio, ima tu trepereću sitnicu koja će stvoriti novi početak.

Nije ona bila sanjar jer su joj ruže cvale svaki dan pred vratima.
Nije ona bila najsretnija na svijetu. Ne.
Ona ti je bila netko sasvim običan. Plakala kada se plakati moralo, smijala se kada se smijati moralo. Kada je bila sama, stvarala je svijet. Taj svijet mašte koji ti, ja, oni, ne vide.
Nije joj bilo jasno kako ne vidiš?!
Ono brdo i dolinu, cvijeće i drveće, noć i zvijezde, ti to ne vidiš. Tužno.

Život ti daje pluseve i minuse, znaš one malene uspone pa imaš veliki pad i moraš biti heroj ulice koji će ispraviti stvar i nastaviti dalje. Moraš sam sebi biti heroj. Heroj svoga života. Dobro zvuči, zar ne?
Eh, vječiti sanjar života.
Smisao besmisla, a ti to možda ne razumiješ. Tužno je!

Njezini usponi i njezini padovi su bili kao i kod svakoga, suze i smijeh, ravnoteža.
Zaplače, isplače, obriše i popravi.
Četiri stvari koje su imale jedan početak, ali i jedan kraj.

Nego, da se vratimo na smisao. Recimo to tako da će priča imati smisao. Njoj hoće, a ti odaberi!
Nije ona znala objasniti taj osjećaj. Tuga, sreća, zaljubljenost, ljubav, a možda ništa.
Gledala je u njega i vidjela sve što su govorili da ne postoji.
Vjera u TO je izblijedila. Dugi noćni sati, Elvis Presley i njegovo:
„Wise men say only fools rush in
But I can't help falling in love with you
Shall I stay?
Would it be a sin..“

Ne, ne govorim o savršenom muškarcu, princu na bijelom konju ili pak samo konju. Ne!
Njezin svijet je bio takav da ga je okrenula k sebi.
Kupila je najdraže cipele. Štedjela je za njih jer kao da su napravljene od zlata. To su bile samo jedne cipele. Ponosno u njima hodala ulicama kao da je na Tjednu mode u Parizu. Mislila je da svi samo u nju gledaju.
Predobar je to osjećaj kada si zadovoljan samim sobom.
Cipele su se istrošile, postale su ružne i bilo joj je žao jer idu u smeće. Da, žao jednih cipela.
Govorila je prijateljicama kako je tužno jer ih više ne može kupiti, takve iste #ponosnihod cipele. One su uvijek govorile: „ Vau, kupiti ćeš nove, nije smak svijeta.“
Najbliže i najdraže ju nisu razumjele. Nije do cipela bilo, nikada i neće.
To ti je ona smisao besmisla, njoj jako važna.
Ali dobro, sve ima početak i kraj pa tako i te #ponosnihod cipele.

TO što je vidjela u cipelama, uvijek je gledala u ljudima. Tražila TO i otkrivala ima li smisla.
Pronašla je TO u onima u kojima je mislila da nikada neće. Zavoljela ih.
Ne, ne govorim opet o muškarcima i onoj love story koja ima tužan kraj, mislim na ljude koji ju okružuju.
Ljubav u prijateljima od kojih je napravila obitelj. Svi imaju nešto čemu se divi.
Diviti se nekome je ponekad pogreška. Ljudi to mogu uništiti samo jednim potezom. No, ravnoteža. Mora biti malo netrepeljivosti između dobroga i lošega. Shvaćaš sada?

E, sada malo o love story.
Da, srela ga je. Sasvim slučajno, kao u onim besmislenim knjigama i život joj postao klišej.
Nije ona nikada tražila.
Zamišljala je, istina. Sanjarila, oh itekako. TO je uvijek nedostajalo, u svima.
Sasvim slučajno, vidjela je ono što nitko nije. A znaš što je njoj bilo najčudnije?!
On je nju shvaćao.
Pazi, smisao besmisla je njemu imala smisla. A ona kao i svatko, gleda kroz ružičaste naočale i kreće u „bunilo“.
Sreća, smijeh, priča o smislu svega i svačega, svega i ničega.
Savršeno izvana i savršeno iznutra. Gledala je u njemu.

Kada je odlazila nije imala osjećaj da nije kraj njega. Kada se vratila, bilo je kao da nikada nije otišla.
Sama činjenica kada u nekome vidiš da sve što sanjariš postoji. Činjenica da nisi jedini koji gleda taj prokleti svijet na drugačiji način, njen, njoj je bila dovoljna.
Ona se u to zaljubila. U taj osjećaj koji je dobila jer je u svijetu sivila napokon dobila malo boje.
On joj je to dao.

Naravno, prošlo je vrijeme. Odlaženje i dolaženje, ni njoj, ni njemu, nisu imali smisla.
On se promijenio.
Nije ona shvaćala njega, nije ni on nju.
TO je život obrisao gumicom i lupio joj šamar.

Čudno, nakon toliko predivnoga okreću glavu jedno od drugoga i ne vide se više.
Bilo joj je žao.
To ti je isto postalo kao i one famozne #ponosnihod cipele.
Bacila je u smeće.

Nije ona izgubila vjeru u to da će pronaći nekoga tko će joj dati smisao, smisleniju smisao. Još manje je izgubila vjeru u to da vrijedi vjerovati u čudo jer čudo je imala. Istina, kratko, ali ga je imala.
Ona je naučila.
Važnu lekciju.
Ogromnu.

Lekciju da heroj ulice vjeruje u ono svjetlucavo čudo i da će ono, svake noći, ma kako teško bilo, zauvijek svjetlucati ispočetka.






Oznake: Uvijek sam sanjao da sam ja heroj, koji će promijeniti baš čitavi svijet.

- 00:36 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2018.

Šamar

Znaš ono kada se pomalo izgubiš u svom bunilu i onda imaš tu osobu koja ti dođe s onim pravim riječima i kao da ti lupi šamar.
Ne šamar da boli, već šamar koji ti pomogne.

Svima nam treba „restart button“, da se malo saberemo.
Nakupi se čovjeku svega, milijun raznih osjećaja i više ne znaš zapravo što osjećaš.
Osjećaji prema nečemu ili nekome, nije bitno.

Pogubiš se.
Osjećaj koji ne znaš definirati.
Postaješ bipolaran.

Nema ništa loše u tome da zaplačeš.
Pusti suze neka idu, one tebi ne pripadaju.

Dopuštamo da strah od gubitka pobijedi.
Da bi dobio, nekada moraš i izgubiti.
Pa u tome je poanta.
Poanta života.
Poanta bunila kojemu je s vremena na vrijeme potreban šamar.

„Život prolazi, a ti sjediš na klupi, a mjesto ti je u prvim redovima. Ljubi, zabavljaj se i voli. Uz smijeh idu i suze. To je ljepota života odnosno njegov balans.“
Hvala ti, @c4rica

Oznake: To je ljepota života.

- 00:35 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2018.

Napisati ću ti priču

Napisati ću ti priču.
Malu priču o tebi.
Malu priču o meni.
Malu priču o nama.

Ne, nikakva patetika.
Samo volim pisati priče.
Tebi možda isprazne redove na papiru, meni sve.
Moje „sve“ možda nećeš shvatiti ti, niti on, ona, ono...
Ali mene nije briga tko će shvatiti.

Priča su bile neprospavane noći.
Priča je bila puna smijeha.
Priča je bila puna gluposti kojima se i ja čudim, a bila sam dio njih.
Priča je imala tako smotan početak, a kraj?
Kraj ni ja ne razumijem.

Znaš da svaka priča ima točku na kraju.
Mrzim kada stavim one tri točkice na kraj rečenice misleći da ne mora biti točka.
Priča nema smisla, ako ćemo vraćati stalno na one tri.
To be continued ja ne želim.
Ja ne želim imati u glavi „šta bi bilo, kad bi bilo“.
Ali...
Dvije budale su potrebne da bi napisale priču.
Veliku priču.
Ovu malu mogu pisati samo ja.

Napisala sam priču.
Malu priču o tebi.
Malu priču o meni.
Malu priču o nama.





Oznake: Ako nije dobro, nije kraj.

- 01:26 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 24.07.2018.

Smisao besmisla

Reći nešto ili šutjeti?
Boriti se ili zaboraviti?
Ostati ili otići?

Dvije strane, uvijek.
Iz krajnosti u krajnost.

Stojim na jednom mjestu i gledam strane.
Nije samo jedna.
Previše ih ima.
Kako onda biti pametan i odabrati pravu?

I kada želiš biti svoj, ne možeš jer ti to ne dopuštaju.

Ljudi su čudo.
Kada pomisliš da si vidio puno toga, iznenade te i pokažu da je to ništa.
Svakim novim danom dobiješ novu porciju čuda.

Ne daj čudu da te iznenađuje.
Ne traži smisao u besmislu svega ovoga.

Oznake: Smisao i besmisao

- 15:20 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 20.07.2018.

Na dlanu

Pomatram i pokušavam shvatiti.
Što?
Kako?
Zašto?
Kada bude teško, dođe nešto teže i ovo prije zaboraviš.
Pa u krug.
Vrtiš se.
"Čovjek uči dok je živ."
Valjda.

Na dlanu im sve ponudiš.
Oni uzmu jednom,
drugi puta.
treći...
Skuplja se.
Skuplja.
I skuplja..
Dođe do vrha.
Emocije.
Energija.
Novac.
Ravnodušnost.
Suosjećanje.
Sve eksplodira i želiš se maknuti.

Bježiš od straha.
Da, straha.
Ogromnog straha jer si ispružo ruku na krivu stranu.
Zamisli!
Samo je stvar u tome.

Sve će to proći.
Uvijek sve prođe, naravno.
Nikakva drama.
Čistom dlanu i čistom obrazu nije važno na koju se stranu okrenu.


Oznake: Čist obraz.

- 16:28 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 23.06.2018.

Želim da znaš

Želim da znaš da nikada nisam odustala lako.
Želim da znaš da sam se osvrtala.
Želim da znaš da sam puno toga htjela reći, nisam mogla.
Ali prošlost ne želim promijeniti.

Kome treba oprostiti, oprosti.
Kome treba zahvaliti, zahvali.
Od koga se treba maknuti, makni se.

Svi znamo kada je tren kada više nema smisla.
Znamo kada je tren da zatvorimo knjigu i krenemo pisati novu.

Pristaješ na suze. Pristaješ na borbu s vjetrenjačama.
Nisi Don Quijote, zašto si to radiš?
Biraš tri koraka unazad, umjesto jedan unaprijed.
Mali, sigurni, hrabri, korak naprijed.

Kukavica u tebi je donijela previše lošega.
Kukavica u tebi je otela mir.
Kukavica u tebi je pobijedila.
Bravo.

Osjetila sam mir.
Znaš kada?
Kada su mi rekli plači, kada mi se plakalo.
Kada su mi pokazali da voljeti nije strah.
Kada su mi rekli da kukavica na kraju uvijek izgubi, sve, baš sve.
Kada su mi pokazali da malim korakom naprijed, mogu stvoriti čudo.

Nisi ti bio pogrešan.
Taj tren si ti bio pravi.
Ja sam te birala.

Ostavila sam te tamo i sada samo ne želim više tri koraka iza.
Želim da znaš da nisam odustala lako.
Želim da znaš da sam se osvrtala.
Želim da znaš da sam još puno toga htjela reći.

Ali ja prošlost ne želim mijenjati.



Oznake: Želim da znaš da prošlost ne želim mijenjati.

- 00:23 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2019  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (3)
Siječanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (4)
Svibanj 2018 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

If you're not amazed by the stars on a clear night, then we won't work.

Linkovi

https://www.facebook.com/profile.php?id=100017276071566