Tišina o kojoj ću pisati

https://blog.dnevnik.hr/tisinaokojojcupisati

nedjelja, 24.03.2019.

Prvih 25

Sagradila, izgubila, dobila, otkrila, odbacila..

Ljetno sam dijete, emotivni rak dugih, meni, 25 godina.
Možda je to nekome malo, ali kako bi meni bliska osoba rekla: „godine su saamo broj“.
Istina. Samo su broj i imati 70 ili ovih mojih 25, apsolutno ništa ne znači.

Živimo u vremenu materijalizma, egoizma, šovinizma i GLUPOSTI.
Nisam netko kome je važno da ima oko sebe ljude koji su „bitni“, ti „bitni“ su najčešće apsolutno nebitne karikature koje imaju društveni kompleks s kojim se ne znaju izboriti. Vrlo jednostavno.
Moderna psihologija u globalu govori da je poanta življenja samo voljeti sebe.

Voljeti sebe.

Pazi, kada to napišem ili izgovorim, tako je jednostavno.
Naravno, ne u smislu: „ja, ja, ja, opet malo ja, oh evo mene opet malo“. Nikako u tom smislu.

Kako sam ja sebe zavoljela?
Zapravo, ne znam gdje je početak.
Smatram za sebe da sam brzo odrasla.
Nisam s 15 godina donosila dobre odluke, sada s 25 donosim pogrešne, gdje li tada. Godine nisu uvjet za donošenje „dobrih“ odluka. Sada čak donosim gluplje odluke nego što sam ih donosila kada sam bila manja i blentavija. Tragikomično ponekad, ali tako je.

U onom trenutku kada sam udarila u zid toliko jako da mi je u glavi bilo samo sjediti i plakati, ja sam ustala, popravila krunu i zid svom snagom srušila.
Pazi, srušila, ne preskočila, ne zaobišla, SRUŠILA!
Tada sam se zavoljela.

Sve loše se siječe u korijenu.

Okrenula sam se i vidjela da sve ono prije nije imalo smisla.
Život mi se okrenuo naglavačke.
Svi mi ovaj život živimo prvi puta.
Imamo pravo griješiti.
Greške, velike i male..
Ali nemamo pravo na odustajanje.

Priznajem, zamarale su me sitnice, uvijek.
Sada kada se pogledam u ogledalo, volim sebe, volim to što vidim.

Zašto?
Jer znam da to što je pred ogledalom nikada se nije smijalo kada sam plakala.
Ta osoba ispred tog ogledala, je napokon shvatila da život treba živjeti, bez osvrtanja oko sebe i gledanja što će on, ona ili ono reći.

Rušiti, graditi, stvarati, gubiti..
Sve je to smisao!
Prokleta smisao do koje je teško doći.

Nije taj nos bitan, niti je ona vlas kose koja svoju politiku uvijek vodi, smisao.
Još manje je smisao hrpa šminke kojom skrivamo lice od svijeta.
Biti u trenerci, bez šminke, razbarušene kose je danas ženama postalo sramotno.
Pazi sam sebe skrivaš.
Od čega?
Onih gore nebitnih karikatura?!
Podvuci nebitnih!

Ja sam zavoljela sebe onda kada sam digla glavu i svoj život napokon krenula ŽIVJETI.

Oznake: Zavoli pa idi dalje..

- 20:31 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.