ponedjeljak, 07.01.2019.
Tvoj heroj ulice
Vječiti sanjar. Sanjar predivnih zelenih brda i dolina, punih drveća i cvijeća. Savršeno mjesto u kojem imaš jedino knjigu u ruci, sam si i sve je moguće. Apsolutno sve.
Ne postoje granice, ne postoji ružno, niti lijepo. Sve je u ravnoteži koja ima smisla.
Smisao besmisla života. Sve.
Često se pitala kako ljudi oko nje ne vide tu besmisao, da ona može biti najdivnija stvar na svijetu.
Voljela je gledati zvijezde.
Lijegala na travu i divila se tim svjetlucavim točkicama na vrhu koje su bile nečije želje, nečiji snovi, nečije razočarenje, nečije ništa.
Njezina nada da svaki kraj, ma kako težak bio, ima tu trepereću sitnicu koja će stvoriti novi početak.
Nije ona bila sanjar jer su joj ruže cvale svaki dan pred vratima.
Nije ona bila najsretnija na svijetu. Ne.
Ona ti je bila netko sasvim običan. Plakala kada se plakati moralo, smijala se kada se smijati moralo. Kada je bila sama, stvarala je svijet. Taj svijet mašte koji ti, ja, oni, ne vide.
Nije joj bilo jasno kako ne vidiš?!
Ono brdo i dolinu, cvijeće i drveće, noć i zvijezde, ti to ne vidiš. Tužno.
Život ti daje pluseve i minuse, znaš one malene uspone pa imaš veliki pad i moraš biti heroj ulice koji će ispraviti stvar i nastaviti dalje. Moraš sam sebi biti heroj. Heroj svoga života. Dobro zvuči, zar ne?
Eh, vječiti sanjar života.
Smisao besmisla, a ti to možda ne razumiješ. Tužno je!
Njezini usponi i njezini padovi su bili kao i kod svakoga, suze i smijeh, ravnoteža.
Zaplače, isplače, obriše i popravi.
Četiri stvari koje su imale jedan početak, ali i jedan kraj.
Nego, da se vratimo na smisao. Recimo to tako da će priča imati smisao. Njoj hoće, a ti odaberi!
Nije ona znala objasniti taj osjećaj. Tuga, sreća, zaljubljenost, ljubav, a možda ništa.
Gledala je u njega i vidjela sve što su govorili da ne postoji.
Vjera u TO je izblijedila. Dugi noćni sati, Elvis Presley i njegovo:
„Wise men say only fools rush in
But I can't help falling in love with you
Shall I stay?
Would it be a sin..“
Ne, ne govorim o savršenom muškarcu, princu na bijelom konju ili pak samo konju. Ne!
Njezin svijet je bio takav da ga je okrenula k sebi.
Kupila je najdraže cipele. Štedjela je za njih jer kao da su napravljene od zlata. To su bile samo jedne cipele. Ponosno u njima hodala ulicama kao da je na Tjednu mode u Parizu. Mislila je da svi samo u nju gledaju.
Predobar je to osjećaj kada si zadovoljan samim sobom.
Cipele su se istrošile, postale su ružne i bilo joj je žao jer idu u smeće. Da, žao jednih cipela.
Govorila je prijateljicama kako je tužno jer ih više ne može kupiti, takve iste #ponosnihod cipele. One su uvijek govorile: „ Vau, kupiti ćeš nove, nije smak svijeta.“
Najbliže i najdraže ju nisu razumjele. Nije do cipela bilo, nikada i neće.
To ti je ona smisao besmisla, njoj jako važna.
Ali dobro, sve ima početak i kraj pa tako i te #ponosnihod cipele.
TO što je vidjela u cipelama, uvijek je gledala u ljudima. Tražila TO i otkrivala ima li smisla.
Pronašla je TO u onima u kojima je mislila da nikada neće. Zavoljela ih.
Ne, ne govorim opet o muškarcima i onoj love story koja ima tužan kraj, mislim na ljude koji ju okružuju.
Ljubav u prijateljima od kojih je napravila obitelj. Svi imaju nešto čemu se divi.
Diviti se nekome je ponekad pogreška. Ljudi to mogu uništiti samo jednim potezom. No, ravnoteža. Mora biti malo netrepeljivosti između dobroga i lošega. Shvaćaš sada?
E, sada malo o love story.
Da, srela ga je. Sasvim slučajno, kao u onim besmislenim knjigama i život joj postao klišej.
Nije ona nikada tražila.
Zamišljala je, istina. Sanjarila, oh itekako. TO je uvijek nedostajalo, u svima.
Sasvim slučajno, vidjela je ono što nitko nije. A znaš što je njoj bilo najčudnije?!
On je nju shvaćao.
Pazi, smisao besmisla je njemu imala smisla. A ona kao i svatko, gleda kroz ružičaste naočale i kreće u „bunilo“.
Sreća, smijeh, priča o smislu svega i svačega, svega i ničega.
Savršeno izvana i savršeno iznutra. Gledala je u njemu.
Kada je odlazila nije imala osjećaj da nije kraj njega. Kada se vratila, bilo je kao da nikada nije otišla.
Sama činjenica kada u nekome vidiš da sve što sanjariš postoji. Činjenica da nisi jedini koji gleda taj prokleti svijet na drugačiji način, njen, njoj je bila dovoljna.
Ona se u to zaljubila. U taj osjećaj koji je dobila jer je u svijetu sivila napokon dobila malo boje.
On joj je to dao.
Naravno, prošlo je vrijeme. Odlaženje i dolaženje, ni njoj, ni njemu, nisu imali smisla.
On se promijenio.
Nije ona shvaćala njega, nije ni on nju.
TO je život obrisao gumicom i lupio joj šamar.
Čudno, nakon toliko predivnoga okreću glavu jedno od drugoga i ne vide se više.
Bilo joj je žao.
To ti je isto postalo kao i one famozne #ponosnihod cipele.
Bacila je u smeće.
Nije ona izgubila vjeru u to da će pronaći nekoga tko će joj dati smisao, smisleniju smisao. Još manje je izgubila vjeru u to da vrijedi vjerovati u čudo jer čudo je imala. Istina, kratko, ali ga je imala.
Ona je naučila.
Važnu lekciju.
Ogromnu.
Lekciju da heroj ulice vjeruje u ono svjetlucavo čudo i da će ono, svake noći, ma kako teško bilo, zauvijek svjetlucati ispočetka.
Oznake: Uvijek sam sanjao da sam ja heroj, koji će promijeniti baš čitavi svijet.
- 00:36 -
