subota, 02.06.2018.
Ti samo idi
„Kada se jedna vrata zatvore, druga se otvore.“ Dobra stara, rekla bih.
Ljudi su čudna stvar. (Ok, ovo zvuči kao da ću sada puno filozofirati, vjerovatno i hoću, nema veze.)
Imam taj, reći ćemo „problem“, da često relativno dobro znam procijeniti nekoga. Ne volim puštati puno ljudi blizu. Moji ljudi su moji ljudi i to ti je to. Laka sam na jeziku, poprilično. Kada mi se netko ne sviđa, teško prešutim. Često bude da se samo odmaknem jer ne želim problemčić jer mi čovjek nije „sjeo“. Ne može ti se svatko sviđati ni na prvu, ni drugu, ma ni treću. Ako nije na tu treću, ne pokušavaj četvrtu, četvrta je isto gubljenje vremena.
No, tako je, kako je. Najbolje je maknuti se, vjeruj mi.
Nositi masku je prihvatljivo u situacijama kada ti se nešto dogodi, a ne želiš o tome jednostavno. Želiš da te svi puste pa se nasmiješiš i ideš dalje i bok. Imaš pravo zadržati nešto za sebe i to zapravo nije maska, ali hajde.
Neprihvatljivo je kada se pretvaraš da si predivan i prekrasan, a govno si. To je maska!
Govno je uvijek bilo govno. Govno je uvijek govno. Govno će uvijek biti govno. (Ispričavam se na ovome „govno“, ali ta riječ je jedina koja može najbolje opisati ovo o čemu pišem.)
Smrdi. Ružno je. Točka.
Ljudi se ne mijenjaju. Ti koji misliš da to nije istina, razuvjeri me.
Kakav si, takav si. Može ti se sto tisuća stvari dogoditi u životu, ostat ćeš takav kakav jesi. Može tebi to malo poljuljati neke stvari u glavi pa da drugačije doživljavaš život, možda ozbiljnije. Ali karakterno, nope.
Ako si umišljen, umišljen si. Ako si materijalist, materijalist si. Ako si prevario, prevarit ćeš opet. Ako voliš iskorištavati druge, ti ćeš njih iskorištavati jer ti je tako lakše. Naučio si tako. Čak neke od ovih nabrojenih stvari i nisu karakterne osobine, ali shvaćaš što pokušavam iznijeti. Ne tješi se i ne pričaj da si „drugačiji“ nego prije. Lažeš! Najgore je od svega to što ti znaš da lažeš i nastaviš tako. Nije lijepo srećo, ni malo.
Danas ljudi forsiraju to „drugačije“. Počelo mi je biti zlo. Ljudi koje si jučer znao, okrenuli ploču na neku stranu da se i gramofon umorio. Pa čemu?!
Liječenje kompleksa manje vrijednosti na nekome. Svi imaju nekakav kompleks. Normalno je. Svi imaju neku manu. Pa čovjek si od krvi i mesa. Ne možeš biti savršen jer to ne postoji i ne postoji taj novac na svijetu koji će ti savršeno kupiti.
Problem je kada taj kompleksaš, nezadovoljnik svoga života, govnasto stvorenje, svoje nedostatke liječi na drugome. Ili ga vrijeđa ili ga podjebava (znam da je vulgarno, ali riječ „zadrikuje“ mi preslabo zvuči trenutno) i to najčešće radi osobi koja mu ne zna vratiti. Mislim, aj šta?
Možeš ti biti svakakav, nije to bitno. Svoje govnaste gluposti riješi sam sa sobom. Uzmi ogledalo i u ogledalo govori što je problem, ne pretvaraj se u ono što smrdi i što je ružno.
Ne volim patetiku, niti malo, ali ima jedna pjesma od Whitney, ljubavna doduše, sve je cmoljavo i mlohavo, ali kaže:
„I hope life treats you kind
And I hope you have
All you've dreamed of.
And I wish for you joy
And happiness.
But above all this, I wish you love.“
Ne znam, u meni taj dio pjesme takne nešto, pa ajmo reći umjetničko, da mogu napisati knjigu o odnosu među ljudima. Grozno zvuči ova izjava, zanemarit ćemo jer ne znam drugačije opisati ovo što ti pokušavam reći.
Ti biraš kome ćeš, koliko ćeš i zašto ćeš!
I kada te netko napusti i kada te netko povrijedi i kada ti dođe da lupaš glavom o zid jer si dao „sebe“ i kada te iznevjeri. Ne osvećuj se i idi od njega.
Poželi sreću. Digni glavu. Zatvori ta vrata.
Pogledaj gore prvu rečenicu što sam napisala.
Druga vrata ti uvijek postoje.
Samo ih otvori.
- 00:49 -
