petak, 11.05.2018.
Pravi trenu, jesi tu?
Sjedim, slušam pjesme, razmišljam, sanjarim, planiram, stvaram..
Svatko od nas je kao dijete sanjario da postane netko veliki, znaš ono, ima „perfect life“. Glumac, pjevač na Dori, ajme otići na Euroviziju. Pa čovječe, vrh! Doktor možda?! Jedan dan si arhitekt ili odvjetnik, a drugi si već vatrogasac ili policajac. Eh, snovi i djetinjstvo, bilo je lako.
Ali, tako dođe tren kada više nisi mali i postaješ potpuno suprotno od onoga što si govorio. Znaš onaj najbolji vatrogasac? On je postao vozač. Ona glumica, postala pedijatar. Ona pjevačica s Dore je postala teta u vrtiću. Onaj maleni policajac sada predaje u školi...
Snovi postaju java i našli smo se na raskrsnici života. Prijelomni trenutci. Upis u srednju školu, onda fakultet, onda traženje posla.
Čekaš. Čekaš. Ok, dočekaš. Onda tako radiš i radiš. Još malo radiš. Dođe kraj. (Tako je svagdje, raditi moraš. Bilo to tu, tamo ili sasvim negdje nigdje. Politizirati sada nema smisla.)
Ok, kraj. The end našega života. Shvaćaš?
Pomalo jezivo!
„Perfect life“ je postao kolotečina. Više ne znaš gdje je ono dijete što je sanjalo. Zapravo, niti ne razmišljaš o tom djetetu. U jednom trenu, nestalo!
Srećo, nije nestalo, dijete je u tebi! Imala ti 50, imao ti 25. Tu je. U tebi. Čvrsto vjerujem u to!
Gledam ljude meni bliske, imaju i 23 i 43 i 73 godine. Svi, ali svi, imaju tog malenog čovječuljka koji je sanjao, ali je zaspao.
Godine su stvarno samo broj.
Neki od ovih starijih su san proživjeli, dok drugi, ostali u svojoj kolotečini.
Nemam možda puno iskustva da prosipam pamet, ali vidim što se događa. Uspavali su to dijete i nastavili čekati „nešto“. To „nešto“ ni sami ne znaju što je. Uvijek čekaš onaj „pravi trenutak“.
Sjećaš se da sam gore napisala da čekaš posao? Hm, puno je tu čekanja kada se sve na kraju zbroji.
Ako ovo čitaš, trgni se. Nevažno koliko si star, nevažno što si, pokušaj proživjeti svoj san. Ne daj da ono dijete u tebi spava. Želiš li naučiti svirati klavir? Pokušaj. Možda nećeš biti Chopin, ali pokušaj. Idi na karaoke i ako i nemaš sluha, ma deri se. Kao da je važno. Želiš vidjeti Moulin Rouge? Ušteđevina koju si skupljala godinama „za crne dane“, uzmi dio, zaslužila si da nakon 30 i nešto godina rada i kolotečine, vidiš taj prokleti mlin.
Znam, lako je sve to meni sada pisati, teško je ponekad ostvariti.
Ali čovječe, jesi li uopće pokušao?
Oznake: san, život, dijete, trenutak, godine
- 14:56 -
