utorak, 15.05.2018.

Različita među istima

Puno je ljudi koji su otišli, malo je onih koji su ostali.

Svaka priča ima dvije strane. Moja, tvoja, njihova, naša.

Naša, naša je najbolja. Meni. Moju s njima ne želim da diraš.

Svaka priča ima uvod, zaplet i rasplet. Znaš kako su te učili u školi.
Moja priča nije bitnija od tvoje, nije tvoja bitnija od moje. Svoje ne dam nikome.

Moje priče su s njima. Moje priče su ispričane na tisuće načina koje ti nećeš razumjeti. Moje priče znaju one.
Moje priče su u onim jutrima kada smo se smijale na onoj istoj adresi, MJZ5. Moje priče su u onim danima kada smo bile male i glupe. Moje priče su u onim subotama koje smo plesale. U onim danima kada smo plakale. U onim šetnjama, smijehu, sramoti, slikama, vikanju, svađama..

Da, moje priče su u njima.

Sjećate li se onog ljeta na moru u Biogradu? One gumene tople čokolade na korzu? Onih subota u gradu? Sjećaš se one priče o onom jednom te istom dečku? Ajme, te priče ne možeš zaboraviti.

Te priče ne želim zaboraviti.

One su meni bile one od kojih sam trčala. One su meni bile one kojima sam trčala. One su meni bile one na koje sam vikala. One su meni bile one koje su shvaćale.
Sve različite, a sve iste.

Promijenile smo se. Odrasle. Da, rekla bih odrasle.

Priča više nije ista. Svaka od nas ima svoju. Svaka je okrenula novu stranicu s nekim novim. Svaka se okrenula životu kojeg jesmo ili nismo sanjale. Svaka je otišla na svoju stranu.
Smijeh više nije isti. Priča o onom dečku je postala sjećanje. Topla čokolada je postala kava. One šetnje po danu su postale posao. One priče su postale prošlost.

Da, priča nije ista, ali ne zaboravi...

Ona stara adresa je ona kojoj ćemo se uvijek vraćati. One priče ćemo uvijek prepričavati. Onim glupostima ćemo se uvijek smijati. Ona ulica će uvijek biti posebna.

Novi ljudi će doći. Novi ljudi će otići. One će ostati.
Pričama neću dati da se zaborave je one su u njima.

One su meni bile.. Ma koga lažem?! One meni jesu!

(Posvećeno)

Oznake: prijatelji, one, različite, iste

- 02:19 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.05.2018.

Hvala ti "ali"

Našla sam se u jednom vrtlogu misli i nekom stanju koje nisam mogla riječima opisati. Oduvijek sam komplikator. Najjednostavnija stvar bi postala najveća komplikacija.

Dogodila se hrpa ružnih stvari koje su me ostavile da se zapitam što učiniti da se maknem od svega. Jedna odluka vodila je ka drugoj i nisam ni u jednu bila sigurna. Sve su u jednom trenu bile prave, u drugom su me bacale u razmišljanje „ali, što ako..“.

ALI. To prokleto „ali“ je uništilo puno dobrih ideja, uništilo je puno dobrih ljudi, spriječilo je mnogo predivnih stvari da se dogode. Meni. Tebi. Svima.

Tri slova. Samo tri slova su uništila puno prijateljstava, ljubavi, smijeha, događaja.. Ali.

Onaj vrtlog misli nakon „ali“, tada, više nije bio moj. Kao da je u meni krenula živjeti neka druga osoba. Nije mi dala da se pomaknem s mjesta. Stalno se vrtilo ali ali ali ali ali...

Izgubila sam se u ta tri slova.

Onda..

Bilo mi je dosta! Dosta nesigurnosti. Straha. Lavine misli koje nisu imale kontrolu. Odlučila sam! Maknula sam „ali“. Uzela sam stvar u svoje ruke i krenula popravljati ono pokvareno. Razbijeno bacila i podvukla crtu. Bilo je dosta!
Prva odluka. Tu je.
Druga, tu je.
Treća.
Četvrta...

Nakon te svake odluke nisam razmišljala što će biti. Kako mora, mora. Ako pogriješim, naći ću rješenje.
U meni se stvorilo toliko hrabrosti. Toliko pozitivne energije. Kada odluka i nije bila najpametnija, ja sam se počela smijati i odmahnula rukom. Pa vau, ljudski je griješiti. Zar ne?

Sada kada je ona prva odluka već postala davna prošlost, druga, treća, četvrta, peta.. Nisu sve bile dobre. Naprotiv, bila je i hrpa krivih. No, nisam dopustila da i ta kriva unese onog vražićka od tri slova.
Onaj komplikator koji sam bila prije, postao je poprilično jednostavan. Sada si mislim samo to kakva sam ja to budala bila. Baš budala. No, da nije toga bilo, ne bih ništa naučila. Lekcija itekako naučena.

Možda nećeš shvatiti, ali tim trima slovima sam i zahvalna, na neki čudan način. Ono je učinilo mene jačom. Ono je meni pomoglo da shvatim kakva sam ja to, gdje ja to idem i što ja to želim. Glupo možda da samo tri slova čovjeka pomijene. No, toeto.

Za kraj, ne budi budala kao ja. Nemoj se bojati donijeti odluku bez ona tri slova. Nije tako strašno.

Oznake: vrtlog misli, smijeh, dosta, odluka, pozitivna energija

- 00:33 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 11.05.2018.

Pravi trenu, jesi tu?

Sjedim, slušam pjesme, razmišljam, sanjarim, planiram, stvaram..

Svatko od nas je kao dijete sanjario da postane netko veliki, znaš ono, ima „perfect life“. Glumac, pjevač na Dori, ajme otići na Euroviziju. Pa čovječe, vrh! Doktor možda?! Jedan dan si arhitekt ili odvjetnik, a drugi si već vatrogasac ili policajac. Eh, snovi i djetinjstvo, bilo je lako.
Ali, tako dođe tren kada više nisi mali i postaješ potpuno suprotno od onoga što si govorio. Znaš onaj najbolji vatrogasac? On je postao vozač. Ona glumica, postala pedijatar. Ona pjevačica s Dore je postala teta u vrtiću. Onaj maleni policajac sada predaje u školi...

Snovi postaju java i našli smo se na raskrsnici života. Prijelomni trenutci. Upis u srednju školu, onda fakultet, onda traženje posla.
Čekaš. Čekaš. Ok, dočekaš. Onda tako radiš i radiš. Još malo radiš. Dođe kraj. (Tako je svagdje, raditi moraš. Bilo to tu, tamo ili sasvim negdje nigdje. Politizirati sada nema smisla.)
Ok, kraj. The end našega života. Shvaćaš?
Pomalo jezivo!

„Perfect life“ je postao kolotečina. Više ne znaš gdje je ono dijete što je sanjalo. Zapravo, niti ne razmišljaš o tom djetetu. U jednom trenu, nestalo!

Srećo, nije nestalo, dijete je u tebi! Imala ti 50, imao ti 25. Tu je. U tebi. Čvrsto vjerujem u to!
Gledam ljude meni bliske, imaju i 23 i 43 i 73 godine. Svi, ali svi, imaju tog malenog čovječuljka koji je sanjao, ali je zaspao.
Godine su stvarno samo broj.
Neki od ovih starijih su san proživjeli, dok drugi, ostali u svojoj kolotečini.
Nemam možda puno iskustva da prosipam pamet, ali vidim što se događa. Uspavali su to dijete i nastavili čekati „nešto“. To „nešto“ ni sami ne znaju što je. Uvijek čekaš onaj „pravi trenutak“.
Sjećaš se da sam gore napisala da čekaš posao? Hm, puno je tu čekanja kada se sve na kraju zbroji.

Ako ovo čitaš, trgni se. Nevažno koliko si star, nevažno što si, pokušaj proživjeti svoj san. Ne daj da ono dijete u tebi spava. Želiš li naučiti svirati klavir? Pokušaj. Možda nećeš biti Chopin, ali pokušaj. Idi na karaoke i ako i nemaš sluha, ma deri se. Kao da je važno. Želiš vidjeti Moulin Rouge? Ušteđevina koju si skupljala godinama „za crne dane“, uzmi dio, zaslužila si da nakon 30 i nešto godina rada i kolotečine, vidiš taj prokleti mlin.

Znam, lako je sve to meni sada pisati, teško je ponekad ostvariti.
Ali čovječe, jesi li uopće pokušao?