ponedjeljak, 16.11.2009.

Smije li Hercegovac postati hrvatski predsjednik?

Mentalni sklop koji je početkom ovog stoljeća uzeo maha stvorio je hrvatsku malograđanštinu koja sa zagrebačkim mentalitetom veze nema.



Nakon pada " Tuđmanova režima ", nakon što je Hrvatska i drugi puta, poslije 1945. godine, doživjela demokratski preporod, u Hrvatskoj se uspostavio novi sustav vrijednosti čije demokratske " tečevine " osjećamo i danas, pogotovo danas.


Back to future


Naime, Hrvatska se doista raskolila, podijelila, međutim ne na jeftinim ideološkim floskulama, već se radi o sofisticiranom načinu podijele čiji su idejni začetnici odlikovani odličnici, zaslužni za uspostavu Hrvatske demokratske države. Dolaskom novog milenija Hrvatska se vratila unatrag, svjesni da je povratak u osamdesete, u vremena Slavka Šajbera, Stipe Šuvara i Mike Špiljaka teoretski nemoguć, sve da se posebno za ovu prigodu snimi znanstveno-fantastična tragikomedija u režiji Roberta Zemeckisa, Back to future 4. , kreatori novog demokratskog sustava stvorili su namjerni rasap unutar hrvatskog nacionalnog bića, na udaru su bili oni koji su većinom stvarali ovu državu, ali prije svega oni koji nikada se nisu pomirili sa nakaradnom jugoslavenskom tvorevinom čije se " ljudsko lice " pokušava rehabilitirati i danas, 20 godina nakon pada Berlinskog zida. Naravno, govorimo o Hercegovcima koji su početkom 21. stoljeća bili suočeni sa fašističkim progonom visoko etabliranih čimbenika u društvenom, javnom i inom životu Hrvatske, uključujući i dobar dio medija.


Biti Hercegovac, značilo je biti građanin drugog reda, sreća u nesreći je htjela da je danas ipak 21. vijek koji ne dopušta simboliku kakvu su nacisti rabili prema Židovima kada su im na rukave prišivali Davidove zvijezde. Makar hrvatski urbani šovinizam nije bio daleko od nacističke doktrine, sjetimo se izjava aktualnog hrvatskog predsjednika, Stjepana Mesića i njegove zastrašujuće konstrukcije kojom je Hercegovce nastojao poučiti ribolovu. Nažalost jednoj takvoj atmosferi podlegao je i HSS, stara hrvatska stranka kojoj je u Radićevo vrijeme bio stran ekstremizam bilo koje vrste. No odavno se povijesničari slažu sa konstatacijom kako današnji, a pogotovo Tomčićev, HSS, ima malu ili nikakvu poveznicu sa Radićevom pacifističkom ali i državotvornom politikom, što naravno ne mora nužno negirati jedno drugo. Prisjetimo se izbornog slogana ( uoči lokalnih izbora 2001. godine ) HSS-a, " očistimo Zagreb ", posebno patentiranog za hrvatsku metropolu.


Irelevantni dio medija osudio je ovakav jedan nakaradni " izborni program " dok je šutljiva većina, što god to značilo, ostala osupnuta, zgrožena načinom komunikacije na političkoj razini, što su lokalni izbori 2001. godine dokazali jer su građani mahom honorirali program koji je suštinski suprotan dijelu tada vladajuće nomenklature ali i dijelu etabliranih hrvatskih medija, HIP profesora Tuđmana u samom Zagrebu osvojio je respektabilnih desetak posto glasova.


Protiv urbanog fašizma


" Godine su prošle pune muka " a promijenilo se puno toga, na gore, naravno. Ako je išta dobro donijela ova preuranjena predsjednička kampanja i medijska promocija jednog kandidata koji u dijelu medija ima status svete krave u Indiji, onda je to činjenica što su pojedini mediji iz naftalina izvukli svoju nepatvorenu, dugo potiskivanu mržnju prema jednom dijelu hrvatskog naroda koji samo Titovom režimu može zahvaliti što ne živi unutar starih, povijesnih hrvatskih granica.


Biti Hrvat, Kinez, Mađar, Marsovac ili Srbin potpuno je irelevantno sa civilizacijske točke gledišta, no isto tako biti Hrvat iz Hercegovine ili Hrvat iz Zagorja sasvim je svejedno ukoliko promišljamo demokraciju kako je treba promišljati. Nobelovac i američki predsjednik, Barack Obama nije po obiteljskom stablu u krvnoj vezi sa Georgom Washingtnom i nije Amerikanac koji se rodio ispod božićnog drvca u Rockfelerovom centru u New Yorku, pa je po demokratskoj, sasvim normalnoj, proceduri izabran velikom većinom za predsjednika najmoćnije sile svijeta. Naime, Barack Obama podrijetlom je Kenijac.


Mjesto rođenja nije nešto što bi u normalnom društvu trebalo predstavljati otegotnu okolnost za bilo koga, kao što ne bi trebalo značiti ni prednost, čovjek u životu za mnogo toga ima mogućnost slobodnog izbora, no ne može utjecati na mjesto gdje će se roditi, kao što ne može birati nacionalnost koju će rođenjem steći.


- Ja sam protiv rodjačkog mentaliteta, ali i protiv urbanog rasizma . poručio je Milan Bandić sa Sljemena.


I bio u pravu. Radi se o najznačajnijoj poruci koju je u tako važnom trenutku ( nominacija za predsjednika države nesumnjivo jeste " praznik demokracije " ) odaslao čovjek koji je i sam dugo bio dio stranke koja je dozvolila rasplamsavanje urbanog fašizma u Hrvatskoj, makar je kolovođa takvog jednog poremećenog mentalnog sklopa stolovao, i još uvijek stoluje, na jednom drugom zagrebačkom brdu.


Pod krinkom građanstva, pod maskom " građanske Hrvatske " početkom stoljeća razvila se potreba da se napokon " Zagreb vrati Zagrepčanima ", kako je slikovito rekao vjerni predsjednikov prijatelj, odvjetnik SILVIJE DEGEN, rodom iz sela kraj Bjelovara. Što je zapravo građanstvo, građanska svijest koju su nam servirali pojedini političari uz pomoć medija koji su te političare doteglili do vlasti kao što to danas pokušavaju sa predsjedničkim kandidatom najjače oporbene stranke?


Ako ćete svijećom tražiti nećete naći " autohtonog Zagrepčana " koji bi ljude dijelo prema regionalnoj pripadnosti, ukoliko se ne radi o iskompleksiranim ljudima, frusrtiranim nakaradnom politikom koja je generirala podjelu hrvatskog nacionalnog korpusa, podjelu koja je teškom mukom prevaziđena u oslobodilačkom Domovinskom ratu. Zagreb je nastao, kao i SAD, doprinosom svih njenih stanovnika koji su u jednom dijeliu svog života živjeli i radili u glavnom gradu Hrvatske, kao što Amerika nije nastala na temeljima ljudi koji su rođenjem Amerikanci, već su tu zemlju obogaćivali svojim dolaskom i naseljavanjem iz čitavog svijeta, iz svih dijelova zemaljske kugle ( npr. Albert Einstein, Nikola Tesla ), tako se Zagreb razvijao kroz dotok pučanstva iz svih dijelova Lijepe naše, ali i šire, još iz vremene dok je bio tek " selo kraj Varaždina ".


Od sveca do grješnika


Licemjerno danas zvuče " darovani " nazivi ulica zaslužnim ljudima koji su zadužili ove prostore a nisu " autohtoni " Zagrepčani. Zar je jedan Ivo Tijardović manje vrijedan jer se rodio u Splitu, što reći o Stjepanu Radiću koji se rodio u malom mjestu na Banovini, Draženu Petroviću? Takvih primjera je bezbroj. Svaki od njih donio, darovao je Zagrebu ono što mu je u datom trenutku bilo neophodno.


Jednoj takvoj atmosferi uvelike je kumovao i Milan Bandić, naime Bandić je i sam bio dio nomenklature koja je " medijskom revolucijom " srušila stari HDZ, upravo oni koji danas najviše napadaju Bandića su njega i doveli u priliku da postane zagrebački gradonačelnik, stoga naknadna pamet, koja inače simbolizira Zorana Milanovića, šefa SDP-a nije ništa drugo nego " lajanje na mjesec ", potez " utopljenika koji se za slamku hvata ", odnosno čovjeka koji polako, ali sigurno, gubi tlo pod nogama.


Ako je Bandić negativac, onda nije postao negativcem u trenutku objave svoje kanddidature, naime, čak ni u Hrvatskoj nije moguća tako brza preobrazba od sveca do grješnika. Koliko god hrvatska inkvizicija bila jaka i zastupljena u " etabliranim " hrvatskim medijima.


Utoliko raduje nedavni incident u Srbiji kada je jedan od najplaćenijih hrvatskih televizijskih novinara, Aco Stanković, naletio na čovjeka koji mu je po svemu ravan, ali i po svemu veoma sličan, Emira Kusturicu. I jedan i drugi svog političkog uzora, svog diktatora, moraju tražiti u Srbiji, dok jedan leži u Požarevcu, drugi već trideset godina odmara u Kući cvijeća ( korova ) u Beogradu. Drugim riječima, Aco je dobio što je i tražio, kada se dva primitivca susretnu u istoj prostoriji, osim primitvizma ne možete ni očekivati ništa bolje.


U predvorju pakla


Zbog sličnih " kamikaza " Hrvatska se nalazi u predvorju pakla, iako ne bismo stavili ruku u vatru da smo baš pred vratima " Devetog kruga", to mjesto je rezervirano, puno je kandidata.


Kod nas je moguće da netko montira određenu pjesmu i optuži nedužnog čovjeka, kod nas je moguće da taj netko, usprkos svemu, nije u zatvoru, " pedofil na Madagaskaru " slobodan kao ptica leti medijskim nebom, kod nas je moguće da četvero novinara, ideoloških istomišljenika, nešto izmisle a da to odmah postane neporecivom istinom, kod nas je moguće da se smrt jednog bivšeg premijera objavi skoro mjesec dana prije stvarne smrti a da to prođe bez sankcija, naprotiv, kod nas je moguće izmisliti intervju s premijerom i bez imalo stida nastaviti kritizirati one od kojih ste prema svemu sudeći znatno gori. Drugim riječima, Hrvatska je svemoguća zemlja. Ali ipak nije u " Devetom kruggu ", Lucifer ne pušta unutra svakoga, kao što smo rekli, to mjesto je rezervirano.


U Sjedinjenim državama, zemlji koja je dugo bila svjetionik demokracije, za kandidaturu vam je potrebno državljanstvo i određeni broj godina života u toj zemlji, stoga ne čudi što tamo imamo guvernera koji je porijeklom Austrijanac ( guverner Kalifornije, Arnold Schwarznegger ), predsjednika koji je porijeklom Kenijac i brojne senatore koji vuku svoje korijene iz Hrvatske. I što bi sada Amerikanci trebali? Posmjenjivati ih jer nemaju Custerove gene?


Tamo nećete naći ozbiljnog novinara koji će motriti kakve se čarape nose, koji dijalekt govore i jesu li " nepismeni dinaroidi " ili " urbani građani ". Iako ima i takvih, uglavnom nemaju mogućnost komunikacije sa normalnim ljudima ili nose bijele kukuljice preko lica s prorezima za oči ( KKK ). U Hrvatskoj takvi dijeluju javno, da stvar bude apsurdnija, još se time hvale.


Kada pak govorimo o Zagrebu, možda je najbolje da Zagreb vratimo ljudima.