srijeda, 04.11.2009.

Zašto je Josipović rekao "NE" sporazumu?

PREDIZBORNA DEMAGOGIJA

Odgovor je naravno više nego jasan, predsjednički izbori su pred vratima, valja se uvući narodu pod kožu, dok Bandić jaše za vratom.



Predsjednički kandidat SDP-a, profesor Ivo Josipović povukao je " revolucionarni potez " za hrvatske prilike, iako je njegova stranka bila " suzdržano za sporazum ", profesor je elegantno odbio sporazum Pahor-Kosor, koji je nedavno dobio više nego pristojnu većinu u hrvatskom parlamentu ( 80 glasova, od mogućih 152 ).

Podržao Račana, odbio Kosor

Naravno, profesor Josipović bio je spreman kao neovisni stručnjak ( sasvim sigurno ) podržati izuzetno štetan, po državne interese suicidalan paraf pokojnog premijera Ivice Račana prije davnih osam godina. Radilo se o parafu Račan-Drnovšek, koji je dogovoren takozvanom " tihom diplomacijom " a u stvari dogovor je pao bez znanja koalicijskih partnera te u idili dva tadašnja čelna čovjeka, Hrvatske i Slovenije, drugim riječima, pokušalo se na brzinu progurati kroz parlament nešto što su srećom koalicijski partneri, ali i dio tada vladajućeg SDP-a, kategorički odbili, uz neskrivenu dozu gnušanja, poglavito u desnom krilu HSLS-a, odnosno Tomčićevog HSS-a.

Radilo se o najštetnijem vanjskopolitičkom potezu koji je bilo koji državni dužnosnik potpisao od uspostave hrvatske države do današnjih dana, što je samo pokazalo kako naši političari prilikom prelaska granice već na carini moraju ostaviti svoje olovke, računala i sličnu opremu kojom bi mogli naštetiti sami sebi, ali najviše državnim interesima.

Da je kojim slučajem prošao sporazum, dogovor, Račan-Drnovšek ( SDP razumljivo zadnjih dana pokušava učiniti nemoguće, rehabilitirati lik i dijelo pokojnog Ivice Račana, što je čisto politički potez koji sa realnim odnosom snaga i stvarnim činjenicama nema veze. ), hrvatski političari bi za zelenim stolom, oboružani skupocjenim olovkama, u isto takvim odijelima, izgubili ono što su branitelji " zaradili " u hladnim rovovima diljem Domovine, držeći promrzlim prstima kalašnjikove u svojim rukama.

Tajni sporazum Račan-Drnovšek godinama nam je bio kameni uteg oko vrata za kojeg su se Slovenci hvatali svaki puta kada bi se pitanje granice postavilo u međunarodnim krugovima. Naime, iako taj sporazum nikada nije prošao ratifikaciju u hrvatskom parlamentu ipak je ostao " trag tinte ", drugim riječima, " izdao nas je premijerov lakomisleni potpis ", iako je Hrvatska tada bila u znatno boljoj pregovaračkoj poziciji, Slovenci su bili pred vratima Europske unije, njima se žurilo, Hrvatska je kapitulirala bez ispaljenog metka, figurativno rečeno, naravno.


No, bila su to takva, olovna vremena, trećesiječanjskog režima koji je u svojoj naravi bio samoubilački, ali ne samo po sebe i po aktualnu vlast, koja je naposljetku voljom naroda pometena s hrvatske političke pozornice ( čitaj-vlasti ), već i po nacionalne interese. Sjetimo se besprizornog saborskog izglasavanja nadležnosti haškog tribunala nad Olujom, odnosno Bljeskom, sjetimo se jednog od najneuspješnijih ministara hrvatske politike unazad posljednjih 1300 godina, kako Hrvati prema predaji prebivaju na ovom bogomdanom području, Ivice Pančića.

Da, doista, očekivati nešto više od od jednog takvog režima, a onda i kolovođe tog režima, zaista nije bilo moguće. Vratimo se onda na početak, zašto bi jedan intelektualac ( mnoge moje kolege osobno poznavale su profesora Josipovića s fakulteta u Zagrebu ), profesor, pravni stručnjak, kakav Ivo Josipović nedvojbeno jeste, pristao na Račanov paraf, a s gnušanjem odbio sporazum Pahor-Kosor, koji tek u najgorem scenariju može dovesti do " Račanovog epiloga " ?


Vitez na bijelom konju

Odgovor smo već definirali na početku teksta, naime izbori su čudno doba godine, vrijeme kada se kod političara javlja određena metamorfoza, transformacija, tih dana, tjedana, mjeseci, političari, kako vrijeme odmiče, sve više nalikuju likovima iz brojnih znanstveno fantastičnih filmova, " X-MEN, MUHA 1., NINJA KORNJAČE..., drugim riječima mutiraju.

Svaka situacija, koliko bila redikulozna pokušava se okrenuti u vlastitu korist, kako bi se dobio kratkotrajni efekat " viteza na bijelom konju " , taman dok se izbori ne okončaju, a vitez s bijelim konje odjaše u suton.

Kako mediji spekuliraju, Milan Bandić bi ovog četvrtka trebao s vrha Sljemena najaviti svoj pohod na Pantovčak te time i definitivno zapečatiti šanse trenutno najeksponiranijeg predsjedničkog kandidata, koji se kao nekoć Simona Gotovac, pojavljuje u intervalima, svakih deset minuta, u svim hrvatskim medijima, profesora Ive Josipovića. Kandidaturom Milana Bandića, profesor Josipović imao bi šanse kao divlji veprovi u okolici Virovitice, naime, prema svim anketama, uglavnom nevjerodostojnim, Ivo Josipović još uvijek nije zadobio ni povjerenje stranačkog članstva SDP-a, koje varira, od 30 do 33 posto, ovisno o aktualnom političkom trenutku u zemlji, što samo pokazuje stagnaciju jednog kandidata, koji je jednako kao i čelni čovjek HGK-a, instant proizvod medijske hiperaktivnosti, odnosne servilnosti prema kandidatima koje bi određene tvrke ili oglašivaći rado vidjeli na čelu države, u kojoj predsjednička riječ još uvijek ima veliki utjecaj, pa čak i presudni gospodarski značaj ( Sjetimo se afere Podravka, kada je bivši potpredsjednik Vlade, Damir Polančec nedvosmisleno prokazao trenutačnog nam šefa države za upletenost u tu aferu. Nedavno je Nadan Vidošević najavio kako želi biti poboljšana verzija Stjepana Mesića. Zaista, treba li Hrvatskoj netko tko će bolje " pogodovati " kod kredita, od Mesića ? ).

Sramotni sporazum Račan-Drnovšek iz 2001 godine direktno je ugrozio hrvatski suverenitet u Savudrijskoj vali, dakle nije bila predviđena nikakva arbitraža, kao što je predviđena sporazumom Kosor-Pahor, već se radilo o eklatantnom primjeru " izručenja ", dogovoru prema kojemu je automatizmom sve unaprijed poznato, definirano, bez prava žalbe. Sporazum Kosor-Pahor ipak daje nadu Hrvatskoj, uostalom i sami smo se često pozivali na međunarodnu arbitražu, uvjeravajući javnost kako Hrvatska ima neoborive argumente te kako je u sporu sa Slovenijom sve na našoj strani. Naravno, treba korektno priznati, prema ovom najnovijem sporazumu, neće odlučivati sud, već arbitri, što smatraju mnogi, ne daje Hrvatskoj nikakvu garanciju.

No, da li bi bilo koji sud, mogao bilo kome, bilo što garantirati ? Naravno da ne bi, profesor Josipović kao pravnik to vrlo dobro zna.

Dok najnoviji sporazum pruža nadu, sporazum iz 2001. godine podsjeća nas na najstrašnije prizore iz Danteovog " Pakla ", "..ostavite svaku nadu vi koji...".


Sporazum Račan - Drnovšek

U Piranskome zaljevu ( Savudrijska vala ) i u morskom području izvan Piranskog zaljeva do granice sa Slovenijom Hrvatska je prepustila Sloveniji 119 eet. kilometara. Mora, morskog dna, i morskog podzemlja. Taj jednostrani ustupak Hrvatske, bio je neopravdan, neprihvatljiv i štetan za Hrvatsku.

Izvan granične crte, južnije u Tršćanskome zaljevu spomenutim sporazumom Hrvatska se jednostrano odrekla dijela svog kompaktnog i neospomog državnog područja ( teritorijalnog mora, koje je za državu jednako kao i kopno, barem bi tako trebalo biti ), uspostavljanjem koridora otvorenoga mora ( koje nije pod vlašću nijedne države pa je u tome koridoru slobodan ribolov za sve ribare svijeta, prolazak neograničenog broja ratnih brodova i sl. ) površine 47 eet. kilometara. Taj ustupak je suprotan temeljnim odredbama u Ustavu RH kojima se zabranjuje bilo kakvo mijenjanje, otuđenje ili prenošenje državnog teritorija. Sporazumom Račan - Drnovšek o granici sa Slovenijom Hrvatska se odrekla prava da u tome koridoru proglasi gospodarski morski pojas, a odrekla se i iskorištavanja rudnog bogatstva u podmorju koridora.

Zapadno od koridora do granice s Italijom, ostala je " visjeti " eksklava ( Dio državnog teritorija odvojen od njegova glavnog dijela jednom ili više drugih država, op.a., popularno zvan trokut u ovom slučaju. ) državnoga područja ( teritorijalnog mora ) Hrvatske površine 7 eet. kilometara. Pošto taj dio mora nije vezan uz kopno ( more je tzv. pripadak kopna i uvijek slijedi kopno, ne može se na primjer samostalno bez kopna prodati ), neodrživ je sa stajališta međunarodnog prava ( takvog primjera nema nigdje na svijetu ).

U ovom trenutku zapravo se postavlja pitanje, hoće li arbitri poštovati međunarodno pravo, kao što bi to sud morao, te hoće li Hrvatska za koju godinu dobiti " dimnjak " ili pak " trokut "?