Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
srijeda, 05.08.2009.
FOTO TINO ( 66 ) - " Oluja nam je donijela slobodu "
Povodom Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti razgovarali smo sa brojnim braniteljima, čelništvom Grada Petrinje, te hrvatskim građanima.
Povodom " Oluje ", povijesne vojno redarstvene, oslobodilačke operacije, razgovarali smo sa brojnim hrvatskim braniteljima, istinskim herojima Domovine, čelništvom Grada Petrinje, gradonačelnikom, predsjednikom Gradskog vijeća, te zamjenikom gradonačelnika, kao i velikim brojem hrvatskih građana, postavivši im samo jedno pitanje: " što je za sve vas bila " Oluja " te tko je najzaslužniji za uspjeh " bitke nad bitkama ". Veliki odaziv građana natjerao nas je da anketu razdjelimo na dva dijela. Građani su jedinstveni, " Oluja je donijela slobodu ".
" Majka svih bitaka "
Željko Nenadić, gradonačelnik Grada Petrinje:
'' Petrinji Oluja znači novi život. Znamo na što smo se vratili, kuće su nam bile srušene, a iz osobnog iskustva znam kako je teško to podnijeti. Ja sam na primjer došao svojoj kući, a iz dnevnog boravka je raslo drvo deblje od moje ruke, a ostavili smo čitave kuće. Ali zaboravimo to, dogodilo se, ne ponovilo se. Mi smo kuće obnovili i to uz pomoć države Hrvatske na čelu s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom koji je i donio tu odluku. Za Hrvatsku Oluja znači uspostavu njezinog cjelokupnog teritorija i što je najvažnije mogućnosti da ravnopravno pregovaramo s Europom o ulasku u EU, o ulasku u NATO, što je već učinjeno i više nas nitko neće napasti, a ako nas i napadne zna se kakav je odgovor.''
Darko Dumbović, predsjednik Gradskog vijeća Petrinja:
'' Oluja je jedna od najuspješnijih hrvatskih bitaka koja je dobivena u slavu i čast danas neovisnoj Republici Hrvatskoj. Oluja svakom hrvatskom državljaninu znači ama baš sve jer sa završetkom Oluje smo postali cjelovita država. Na ovom području Oluja je uzela puno života, na području grada Petrinje kroz četiri godine ratovanja poginulo je 268 branitelja i ubijeno je oko 700 civila. Oko 1000 ljudi je izgubilo život u četverogodišnjoj borbi, a ako se komponira s brojem stanovnika u odnosu na grad Vukovar Petrinja ima više žrtava. To je vrlo malo poznato, ali grad Petrinja je u akciji Oluja nažalost zadnji oslobođen. Grad Petrinja sigurno zaslužuje daleko bolju poziciju.''
Milan Herceg, zamjenik gradonačelnika Petrinje:
'' Da budem iskren s obzirom da smo bili napadnuti i da smo morali otići iz naše drage Petrinje Oluja je ono što, kao i inače, nešto odnese a nešto donese. Naša Oluja je nama donijela pobjedu, a odnijela zlo koje je bilo pet godina u Petrinji i s kojim smo se morali nositi. Znamo jako dobro kako je teško biti u izbjeglištvu, kako su naši najmiliji prolazili koji su bili po svim gradovima u Hrvatskoj i koje je to veselje, nakon Oluje svih oluja, doći u grad, na svoje ognjište bez obzira da li bilo porušeno, jer ono je naše ognjište.''
" Tuđman najzaslužniji za Oluju "
Krešimir Škrbina (50), domar i hrvatski branitelj:
'' 1991. godine kad je Kostajnica pala većina nas je otišla u vojsku kao dragovoljci Domovinskog rata. Dočekali smo Oluju da se oslobodi naš rodni grad u koji smo se vratili, a onda i naše obitelji. Smatram da su branitelji najzaslužniji uz državni vrh zajedno s pokojnim predsjednikom Tuđmanom te ministrom obrane, Gojkom Šuškom . Oluja nam je donijela slobodu i neovisnost.''
Boro Kovačević (51), umirovljenik i hrvatski branitelj:
'' Meni kao osobi Oluja znači povratak kući, a Hrvatskoj znači u konačnici oslobođenje okupirane teritorije i povratak velikog dijela stanovništva koje je patilo pet godina u izbjeglištvu.''
Siniša Vidović (49), novinar i hrvatski branitelj:
'' Hrvatskoj i meni Oluja vjerojatno znači podjednako. Znači nam puno, znači nam činjenicu da smo konačno došli do svojih povijesnih granica. To smo htjeli, nije bilo lako ali je bilo vrijedno truda.''
Vladimir Šubarić (60), umirovljenik i hrvatski branitelj:
'' Oluja znači slobodnu Hrvatsku - to je kratko i jasno.''
Miroslav Ivezić (45), umirovljenik i hrvatski branitelj:
'' Oluja je za mene svetinja, to je jedinstvena vojna akcija koja se dogodila i koja je ujedinila Hrvatsku u današnjim okvirima u kojima jest. Za mene osobno ona znači da je hrvatski narod konačno slobodan i svoj na svome.''
Vlado Dumbović, predsjednih Udruge dragovoljaca i vetrana Domovinskog rata Petrinja:
'' Pravi branitelji koji su sudjelovali u Vojno-redarstvenoj akciji Oluja neće o tome direktno govoriti. Njima ne treba medijsko eksponiranje da bi se predstavljali kao branitelji jer oni znaju da to jesu. Mi se okupljamo ovako između sebe, rijetko o tome pričamo jer nemamo potrebe o tome pričati. Mi znamo što smo prošli i što je bilo, a oni koji se naslikavaju, koji dolaze u medije u prvi plan to su oni ljudi koji su shvatili da Hrvatska postoji tek poslije Oluje, a ne prije.''
Građani Zagreba: " Gotovina zaslužan za uspjeh operacije "
Muharem Ljubijankić (39), građevinski tehničar:
'' Oluja je nešto što je trebalo Hrvatskoj. Svakako su najzaslužniji branitelji, a žao mi je i Gotovine koji je u Haagu iako je čovjek koji je napravio puno za Hrvatsku.''
Jusedin Hrnjica (38), mehaničar:
'' Operacija Oluja je donijela puno Hrvatskoj zemlji, oslobodila je od okupatora. Donijela joj je budućnost kao samostalnoj državi i najzaslužniji je Ante Gotovina.''
Željko Bosnić (49), čistač i hrvatski branitelj:
'' 15. kolovoza 1991. godine ja sam išao u rat. Znači tad još nije bilo vojske, a onda smatram kako je pogrešno govoriti samo o Oluji kad sam prije prošao taj rat. Oluja je samo krajnja točka.''
Antun Kreković (48), vojni pilot i hrvatski branitelj:
'' Meni osobno Oluja ništa ne znači, kada govorim iz kuta samo jedne bitke, ali kompletnoj Hrvatskoj znači puno, znači samostalnost. Ipak bilo je i drugih faktora, jer se rat ne dobiva jednom bitkom. Najzaslužniji su hrvatski branitelji i zapovjedništvo.''
Naima Abadžić (15), srednjoškolka:
'' Koliko sam učila iz povijesti i koliko sam čula od roditelja Oluja je značila zaista puno. Dugo smo željeli biti neovisni i evo uspjeli smo Olujom, a za to su zaslužni branitelji koji su branili Hrvatsku.''
Karla Hamberger (16), srednjoškolka:
'' Oluja je pomogla da se oslobodimo agresora i da dobijemo samostalnu državu, a branitelji su oni koji su nam to i donijeli.''
Tea Stiplošek (16), srednjškolka:
'' Oluja znači slobodu, a jedini zaslužni su branitelji.''
Antonio Matošević (17), srednjoškolac:
'' Svaki branitelj je najzaslužniji za Oluju. Oluja znači sloboda, dostojanstvo, pobjeda nad terorom nad krvništvom, nad okupacijom i dokaz da je snaga Boga i naroda složnoga jača od okupatora.''
Toni Rebernik (77), umirovljenik:
'' U Oluji je izgubljeno puno života i zbog toga nije dobra. Jedino je dobro to što je danas bolje nego u vrijeme Jugoslavije.''
Mile Stilinović (70), umirovljenik:
'' Oluja je donijela dobro, oslobodivši Hrvatski narod i državu. Bila je korisna za sve građane Hrvatske.''
Hrvatski građani, branitelji i političari su napokon jedinstveni, " Oluja " je u konačnici spasila Hrvatsku, te ju s pravom zovemo: " bitkom svih bitaka ".